Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Muslimansko rušenje crkava

Nikada i nigdje rušenje crkava bez obzira na razlog nije donosilo mir između onih koji ih ruše i onima kojima se ruše

 

Ono čega su se kršćani u Bosni i Hercegovini, iz iskustva proživljene tragične i krvave prošlosti iz vremena osmanlijske prisilne islamizacije, najviše bojali, snađe ih i pogodi tako brzo da ni najveći pesimisti i strašljivci od ponavljanja zločina crkvocida nisu očekivali. Dok se još neke katoličke crkve od muslimanskog rušenja i oskvrnjenja nisu ni obnovile, i dok po nekima potomci Osmanlija ispisuju prijeteće poruke (Bihać) njihovim vjernicima, neke pak nastoje džamije pretvoriti (crkva Svete Marije u Jajcu), a neke i pretvaraju (crkva Svete Sofije u Istanbulu) dok se ruše katolička groblja da bi se centimetar puta proširio, dok se grade džamije na okupiranoj hrvatskoj zemlji (Travnik) tamo gdje su Turci zaustavljeni njihovi potomci, kako se Bošnjaci nacionalno samonazvaše, krvavo nastavljaju.

Ruše crkve, jer eto sagrađena je na njihovoj zemlji. Krenulo se krvavim i opasnim putem koji nikako ne vodi ni pomirenju, ni miru, ni dijalogu. A najmanje zajedništvu i cjelovitosti beha zajednice. Pored tolikih strašnih i velikih pitanja otvorena je još jedna krvava stranica, još krvavije bosanskohercegovačke prošlosti, za koju se vjerovalo da je zatvorena, turskim porazom, pa makar i tako nepravedno i strašnim turskim zločinima genocida, prisilne islamizacije i crkvocida ispisana. Otvorena je, uz svestranu pomoć Judinih srebrnjaka, stranica na kojoj je ispisano pitanje, a odgovor zna katolički narod u beha zajednici, na čijoj su zemlji izgrađene, i na čijim temeljima, sve džamije u vrijeme turskog danka u krvi u Bosni i Hercegovini. Jer danas bošnjačko rušenje pravoslavne crkve, znači sutra rušenje katoličke. Treba pogledati muslimansko rušenje crkve na Putičevu, Dolcu, oskvrnjenje gučogorskog samostana, granatiranje crkve bolnice u Novoj Biloj, u Vitezu, u Brajkovićima… I ne samo u to vrijeme, nego i u ovo naše današnje, kao na primjer džamija na okupiranoj hrvatskoj zemlji u Travniku. O rušenju samo te džamije, koja je također muslimanski inat prema katolicima, nitko ni u Bosni i Hercegovini, ni Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, ni Visoki predstavnik, ni svemoćni Bildt, ni Schwarz-Schilling, ni Petritsch, ni bilo tko iz interesne i u beha slučaju samoprodane međunarodne zajednice ni riječi osude, a kamoli rušenja.

Nigdje u suvremenom svijetu nije tako snažna, tako rušilačka kršćanofobija kao u od Bošnjaka i dijela međunarodne zajednice, Ashdowna, Petritscha, Holbrookea, Schwarz-Schillinga i Bildta, okupiranoj i poharačenoj Bosni i Hercegovini. Krenulo je “legalno” rušenje nelegalno izgrađenih crkava u nelegalnoj i protektiranoj Bosni i Hercegovini. U prijateljskoj muslimanskoj Njemačkoj crkve se prodaju muslimanima i pretvaraju se u džamije ili trgovine, na nekim njihovim temeljima grade se “kuće Jednoga”, u Bosni i Hercegovini se ruše jer su na muslimanskoj zemlji. I tako zahajcao se krvavi proces kršćanofobije, financiran prljavim naftnim dolarima iz islamskih zemalja, i u djelo provođen zlodjelima islamskih ratnih migranata, i povratnika isilovaca.

Čija je zemlja u, od Turaka okupiranoj hrvatskoj kraljevini Bosni i Hercegovini, na kojima su izgrađene džamije? Zasigurno više od devedeset posto džamija izgrađenih u vrijeme turske okupacije kršćanske Bosne i Hercegovine je ili na katoličkoj zemlji ili na temeljima njihovih porušenih crkava. I to je strašna i bolna istina, koja je i danas vidljiva na crkvi Svete Marije u Jajcu, koju bošnjački vjerski fanatici, uz šutnju Visoki predstavnika nastoje pretvoriti u džamiju. Ništa manje nije vidljivo ni na crkvi Svetog Ante u bihaćkom kraju. A takvih crkava je velik broj, kao i njihovih vjernika žrtava turskog genocida, crkvocida i djecocida. Zar se u toj nepobitnoj činjenici, a s obzirom da Bošnjaci govore da su potomci Osmanlija i da im je “Turska mati tako je bilo i tako će ostati”, nije mogao naći kompromis, u obliku zamjene zemlje, kako se crkva ne bi srušila. Ne, jer zamjena zemljišta za „euro“ Bošnjake značilo bi poraz. U Lašvanskoj dolini kada hrvatski prognanici pokušavaju svoju zemlju zamijeniti s Muslimanima koji su ih prognali dobiju odgovor, ne, pa to će ionako biti naše. Dijaloga nema, pomirenja još manje, a puna su im usta održivosti beha zajednice. Tko danas u Bosni i Hercegovini ruši crkve iz inata, sutra će ubijati i progoniti i njihove vjernike iz istog razloga. Pored toliko prazne i napuštene zemlje, koju bošnjačka politika prazni i pustoši prisilom na odlazak mladih i ubijanjem hrvatskih povratnika, nije bilo moguće zamjene. Ne, jer u Bosni i Hercegovini je sve u inat jedni drugima, a to vodi k nevjerojatnoj mržnji sve do strašne osvete.

Rušenje crkve u Konjević Polju više je bio inat bošnjačkih političara i demonstracije pobjednika, a manje smetnja vlasnici zemlje. Sa starom osobom manipulirali su svi čelnici bošnjačkih asocijacija, političkih, vjerskih, vojnih, akademskih. Zasigurno vlasnici zemlje na kojoj je bila crkva bilo je daleko teže pod Cerićevim, Izetbegovićevim, Komšićevim i inim bošnjačkim nagovorima da ne odustaje od rušenja negoli joj je bilo teško gledati crkvu. Nije nana Fata Orlović kriva za rušenje crkve i početak rušenja crkava u Bosni i Hercegovini, kriva je bošnjačka radikalna politika Cerića, Izetbegovića, Komšića, Genjca, Mlaće i svih drugi nekažnjeni muslimanskih ratnih zločinaca i pripadnika zločinačke muslimanske armije. Sukriva je i pristrana međunarodna zajednica koja ne progoni sve te poznate imenom i prezimenom ratne zločince. A sve dok oni ne budu procesuirani i kažnjeni rušenje crkava će trajati, ubijanje hrvatskih povratnika nekažnjeni zločin.

Ovo kršćanofobićno bošnjačko rušenje crkve  podsjeća na jedan primjer rušenja križa u jednom talijanskom mjestu. Naime na jednom križanju putova u malom talijanskom mjestu stoljećima je stajao križ, i nikom nije smetao dok se nije pojavio jedan musliman. Kada su mu djeca odrasla i krenula u školu morali su prolaziti ispred križa. No to je zasmetalo “europskom” muslimanu i u općini je tražio da se križ ukloni. Kada je čuo narod za njegov zahtjev kako križ moraju gledati njegova djeca i da ga treba srušiti, narod se dogovori i u kratkom vremenu na tom mjestu podigne dvostruko veći križ. Na nešto slično i Bošnjaci su potakli kod Srba, i nažalost na trajno ratujućem, a i rušenje crkve potaklo je na veliku mržnju a mržnja na rat, području izgradit će se još veća crkva. Nikada i nigdje rušenje crkava bez obzira na razlog nije donosilo mir između onih koji ih ruše i onih kojima se ruše. Poglavito nije donijelo mir u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj islamisti u kontinuitetu ruše crkve više od pola tisućljeća. Svako rušenje bogomolja u beha zajednici znak je da vjerski rat nije prestao, i da je Bosna i Hercegovina u bilo kakvom zajedništvu neodrživa. Da je “bure baruta”, “krčma pogašenih svjetla”, prostor strašne i razarajuće mržnje, ubijanja i progona, na kojem se uistinu vodi najbrutalniji rat vjerskog čišćenja pa i kroz ozakonjeno rušenje crkava.

Vinko Đotlo

Povezani članci

Neki novi isilovski borci u drevnoj hrvatskoj Bosni i Hercegovini

HF

Bošnjačka vjerska vojska

hrvatski-fokus

Ugašen hrvatski obrambeni nacionalizam

HF

Muhić brani islamizaciju djece

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...