Hrvatski Fokus
Feljtoni

Sjećanja pomorca Ilije Perušine (3)

Dne 12. svibnja 1945. stigosmo u Wolfsberg koji je bio zaposjednut većim jedinicama engleske vojske raznih rodova

 

Ilija Perušina (1905. – 1991.) – sjećanja iz pomorskog života i povlačenje hrvatske vojske i civila u Austriji 1945. godine

Nakon naše tragedije kod Bleiburga i kao iz teškog sna prenuti, neki naši rodoljubi počeše zamišljati i snovati povratak u Hrvatsku u svrhu pokušaja podizanja ustanka protiv komunističke tiranije, često put nagovarani po vješto zakrabuljenim komunističkim agentima koji su imali za zadatak uništiti i pobiti sve hrvatske prvake, po receptu velikosrpskih predstavnika, te time obezglaviti i uništiti hrvatski narod. Našavši se sam i bez sredstava, uposlih se kao činovnik i tumač engleskog jezika u izbjegličkom logoru Piguez-Lienz, tj. zaposlenje koje sam par tjedana neslužbeno vršio u izbjegličkim logorima Wolfsberg, Lavamünd i Weizelsdorf. […] U onome logoru se tada nalazilo kojih 700 ruskih, starih izbjeglica iz doba Ruske revolucije koji su kao dobrovoljci i u raznim službama, služili u njemačkoj vojsci protiv komunističke Rusije. Ovi su mi pripovijedali, još uvijek pod dojmom proteklih tužnih događaja, da je do pred dva tjedna u tome logoru bilo kojih 15.000 novih ruskih izbjeglica koje da su Englezi tenkovima prisilili i u vlakove bacili, te ih prisilno u Rusiju otpremili. Zatim, kako su se mnoge žene s djecom u naručju, s mosta koji spaja oba dijela logora, bacile u Dravu. Isto tako su mi pripovijedali da su se mnogi od ovih jadnika bacali u rijeke koje su vlakovima prelazili duž čitavog puta do Rusije. […] Svrha ovog logora je bila prihvaćanje i repatrijacija bivših njemačkih zatočenika, pripadnika zemalja zapadnih savezničkih država: Amerikanaca, Engleza, Francuza, Židova, Australijanaca, Novozelanđana, Talijana-Badogliovaca i sl. […]

Odoše u Italiju, bez da me pozdraviše, i bez da su znali (osim Moškova) tko ih je iz pakla oslobodio. Slično se bio ponio i prof. Aleksandar Seitz kada sam nakon mojeg zauzimanja i obrazlaganja Englezima u Lavamündu bio uspio spasiti od izručenja njega i čitavu skupinu hrvatskih izbjeglica, nazvavši me ‘skitnicom’. Po njegovu ‘akademskom’ shvaćanju, pomorci su skitnice i da samo na taj način mogu naučiti engleski, dok da je on državni tajnik, itd.“ (Ilija Perušina, Uspomene iz naše tragedije godine 1945, u: Hrvatska zauvijek, Prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, Školske novine – Pergamena, Zagreb, 1996, str. 422, 426-432, bilj. 5).

„U ono teško doba pojedince, a posebno skupine, mogla je spasiti samo pamet, prisebnost duha i razbor. […] Da ne ulazim u pojedinosti, želim samo naglasiti i najkraće to podkrijepiti nekim svjedočanstvima da svi Englezi nisu bili naši neprijatelji. […] Bilo je opće i neopisivo veselje austrijskog građanstva, a pogotovo moje i trojice mojih sunarodnjaka (braća F. i M.), kada smo se u predvečerje 9. V. 1945., putujući prema Koflachu, susreli s prvim engleskim izvidničkim kolima koja se lagano i oprezno spuštahu cestom od Alpi. Onog trenutka nestadoše iz naših očiju sovjetski vojnici, psovke, zulumi i nasilja, te strah i vika austrijskih žena i djece koja, napuštajući svoje kuće, panično bježahu prema brdima pred azijatskim zvijerima, od čijeg pjevanja – ne od njihovih tenkova – mi se smrznu krv u žilama kad ih par dana prije čuh pjevati kod Wildona. Nastavismo put pješke preko Alpa čije ceste bijahu pretrpane nastupajućom engleskom vojskom koja, a da bi ostala vjerna svojoj tradiciji, i ovdje je zakasnila nekoliko dana, prepustivši tako mnoge austrijske krajeve okupaciji sovjetske vojske, ostacima razbijene njemačke i mađarske vojske, te izbjeglicama raznih narodnosti, dobi i spola. Prvi moj razgovor s Englezima u Alpama nije na mene ostavio ugodan dojam jer, kad im rastumačih uzroke napuštanja naše Domovine, te sumnju u Titovu i komunističku pravdu, odgovoriše mi da ćemo se mi Hrvati jednoga dana ipak s Titom morati sastati.

Dne 12. svibnja [1945.] stigosmo u Wolfsberg koji je bio zaposjednut većim jedinicama engleske vojske raznih rodova. […] Stigavši u St. Stefan koji leži kojih 4 km južno od Wolsfberga, kolona se zaustavila. Smjestismo se na livadama uz cestu i pod vedrim nebom. U zoru slijedećeg jutra pozvao me je k sebi danas [1961.] pok. gen. Tomislav Rolf koji mi je rekao da su u toku noći engleski vojnici odveli našeg ministra mornarice, admirala Steinfela, i bivšeg njemačkog poslanika u Zagrebu gosp. Kaschea (obojica kasnije pogubljeni), zamolivši me da bih otišao u Wolsfberg i nastojao nešto o njima saznati i eventualno nešto za njih učiniti. […] Njihova sudbina mi je bila jasna, dok me je naša ozbiljno zabrinula. Da bar nešto postignem, zamolih ga [engleskog bojnika] da bi nam pritekli u pomoć jer da smo bez hrane, na što se je vrlo rado odazvao rekavši mi da svakog drugog jutra pošaljemo jedan kamion, a oni da će nam uručivati hranu za dva dana. Na povratku obavijestio sam gen. Rolfa o svemu ovome, izrazivši moju sumnju u dobru sudbinu one naše dvojice, a i onu našu uopće. Nažalost, on je bio čvrstog uvjerenja da do izručenja ne će doći. Srećom, mnogi nisu bili njegovog mišljenja, i od tog trenutka naša skupina je svakog dana bivala sve manja. […]

U predvečerje 16. svibnja [1945.] pristupio je našoj skupini jedan engleski nadporučnik riječima: ‘Sutra u 8 sati vaša skupina mora biti spremna za pokret. Prije nego li ćete krenuti na put, vojska će biti razoružana. Da li imadete dovoljno vozila za pokret čitave skupine?’ […] Gen. Rolf je i nadalje bio čvrstog uvjerenja da ne će doći do izručenja, ali je kao mjeru opreza prihvatio moj prijedlog da se dio lakog oružja sakrije i da se na čelo kolone postavi bojnik Hodko sa svojom postrojbom (zapravo jedina koja je još uvijek imala izgled kao takva i bojila kojih 80 ljudi), koji da se ima zaustaviti na raskrižju cesta Wolfsberg – Klagenfurt – Lavamünd u slučaju da nas budu vodili prema ovome posljednjemu. Točno u određeno vrijeme 17. svibnja 1945. pristupio nam je jedan odred engleske vojske pod zapovjedništvom jednog satnika, svi irskog podrijetla, koji je izdao nalog da vojska odloži oružje, što je odmah i prema dogovoru izvršeno. Odloženo oružje su ovi engleski vojnici pokupili i polomili, učinivši jedan letimični pregled, ali bez osobnog pretraživanja, ostavivši gen. Rolfu njegov samokrijes. […] Prema utvrđenom planu, kolona je krenula na put, na čelu koje je išao bojnik Hodko i njegova postrojba. Prevalivši kojih četiri kilometra, tj. u blizini St. Andra, i točno na raskrižju ceste Klagenfurt – Lavamünd, kolona se zaustavila; znak da nas vode prema Jugoslaviji. Bezuspješno je bilo svako naše nastojanje da se odupremo nastavku puta, budući je cesta prema Klagenfurtu bila zatvorena jakom engleskom tenkovskom postrojbom, pa su uzalud bile i naše molbe da nas radije postrijeljaju engleski vojnici, ali da nas žive ne vode u Jugoslaviju. Mogla nam je pomoći samo pamet, hladnokrvnost i razboritost.

Uvidjevši naš tragični položaj, pristupio sam ovom engleskom časniku i ukratko mu iznio našu povijest, našu tragediju, naše patnje i našu borbu za slobodu, naše stanovište prema komunizmu, pozivajući se na katolicizam, vjeru naših i njegovih otaca. Držim da sam bio veoma rječit, a moje riječi uvjerljive, jer se nakon ovih mojih riječi ovaj Irac našao u ne malim mukama. S jedne strane dužnost, a s druge strane savjest i duševnost. Zamolio nas je da budemo uviđavni i nastavimo put i time ga oslobodimo od uporabe sile, dok nam on sa svoje strane jamči da u toku dana nećemo biti izručeni; te, konačno, da put do Lavamünda vodi kroz šumice i sela, a da ni on niti njegovi vojnici ništa ne vide. Nastavismo put u toku kojega je sve više mjesta bilo u našim vozilima. Oko četiri sata poslije podne stigosmo na rub šumice, kojih 800 metara pred Lavamündom. Tu se zaustavismo i smjestismo u šumici kraj ceste i tu su nas nadalje čuvali isti vojnici […] pozvaše me i predvedoše jednom pukovniku, zapovjedniku engleske vojske u Lavamündu, a u čiju dužnost je spadalo naše izručenje. […] Spomenuti pukovnik je u nekoliko navrata dolazio k nama, ispitujući pojedinosti te, konačno, oko 9 sati navečer sa slijedećom izjavom: ‘Sutra u 10 sati vojska će biti izručena, dok civili koji ne žele dobrovoljno u Jugoslaviju, ostaju pod mojom zaštitom’. Odgovorio sam mu da dvojim u istinitost njegovih riječi. Ljutit, upitao me je: ‘Tko se Vi da ne vjerujete u riječi jednog engleskog pukovnika?’ Odgovorih: ‘Nije mi namjera vrijeđati, ali znam da ste Vi vojnik i da imate svoje pretpostavljene čija naređenja morate izvršavati’. ‘Istina je, ali ipak Vas uvjeravam da civili sutra neće biti prisilno izručeni, nego će ostati pod mojom zaštitom. Što će biti s njima kasnije, ovisi o odluci vlade Njegovog Veličanstva [Velike Britanije]’. […] Otprilike jedan sat kasnije pristupio mi je Irac, satnik i zapovjednik dotadašnje naše pratnje, te se ganutljivim riječima oprostio sa mnom, uvjeravajući me u istinitost pukovnikovih riječi […] Ovaj satnik je zaista održao svoje obećanje i učinio sve da nas spasi od izručenja. Premda sam bio vrlo zauzet poslom u ovim okolnostima, ali ipak nikada ne ću prežaliti propust da ga ne upitah za ime i adresu, jer njemu pripada najveća zasluga za naše spasenje od izručenja. Odmah nakon odlaska ovog satnika i u času kada smo bili opkoljeni tenkovima koji su pripadali drugoj postrojbi engleske vojske, pozvao me je k sebi zapovjednik iste, po činu također satnik, ali ne Irac, i on mi je rekao slijedeće: ‘Možete biti potpuno uvjereni u pukovnikove riječi, tj. da će sutra biti izručena samo vojska. S moje strane Vas obavještavam da ove tenkove kojima ste opkoljeni ne smatrate neprijateljskim, hoću reći: svi oni koji se smatraju ugroženima, imadu čitavu noć vremena; tu je šuma’, te je – pokrivši oči rukom – dodao: ‘Moji vojnici ništa ne vide’. Ponudio me čajem i dvopekom, što mi je dobro došlo, jer je to bilo jedino što okusih toga dana. Razumljivo je da su ove riječi bile iskorištene jer je slijedećeg jutra naša skupina brojila tek kojih 600 osoba, što znači tek jednu petinu od početne. Rano u zoru probudiše me danas [1961.] pok. I. Gržeta i gđica. Š. riječima da smo opkoljeni po komunističkoj Titovoj vojsci, ali da se između nas i njih nalazi još uvijek engleska vojska, ta da su gen. Rolf i gospođa popili otrov, dok da je gen. Dragojlov prerezao žile na ruci. Otrčao sam engleskom satniku koji je odmah dozvao onog nadporučnika Inteligence Servicea od kojeg sam najenergičnije zatražio da ih se žurno preveze u Wolfsbergsku bolnicu jer da se umiruće ljude ne smije izručivati bez da im se ne pruži liječnička pomoć. Isti je izdao nalog za prijevoz u bolnicu sve troje, i to na moj zahtjev u pratnji dr. Milasa. Moram naglasiti da su bili uzaludni svi partizanski protesti. Na putu do bolnice preminuo je gen. Rolf, dok su njegova gospođa i gen. Dragojlov ozdravili i kasnije spašeni od izručenja. Iza kako su spomenuti upućeni u bolnicu, pristupio mi je dr. Gromes riječima da se je R., opsjednut panikom, otišao otrovati. Skočio sam k njemu zgrabivši ga za ramena, prodrmah ga i upitah, da li je poludio; iznudih od istoga nadporučnika dozvolu da bi R. s još nekima mogli otići do obližnjeg bunara – a izvan dohvata partizana – piti vodu. Odoše i, naravno, više se ne vratiše, već proslijediše put u slobodu. Ovaj isti engleski nadporučnik me je pozvao da prisustvujem popisivanju stvari gen. Dragojlova koje su se nalazile u njegovom automobilu, dok je gen. Rolf vlastitim automobilom i stvarima prevezen u bolnicu. Nekoliko mjeseci kasnije, a zahvaljujući mi na učinjenoj mu usluzi, gen. Dragojlov mi je rekao da mu je bio povraćen novac, auto i sve stvari do u najmanju sitnicu.

(Nastavak slijedi)

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Povezani članci

Uloga Srbije u Sarajevskom atentatu (4)

HF

Ustavna vladavina i demokracija (2)

HF

Lisabonski sporazum 2009. (19)

HF

Cionizam i Treći Reich (3)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...