Tajne i kompleksi Miroslava Krleže (4)

Krleža se ponašao prema personalu poput kakvog balkanskog Glembaya

Djelo Zvonimira Kulundžića pretpostavlja da su tajne i kompleksi ključ za razumijevanje pretežnog dijela opusa Krleže, znamenitog hrvatskog književnika, političara, novinara i materijalističkoga filozofa. O Kolundžiću, nepravedno zapostavljenom velikanu naše kulture i povijesti te jezikoslovlja samo ću kazati da bi za objavu njegovog kapitalnog i minucioznog djela „Sabrana djela Stjepana Radića“ trebalo 60 knjiga opsega 500 – 600 stranica. Pisao je o renesansnoj glagoljskoj tiskari u Kosinju, o Slavku Kolaru, Krleži, Maruliću, groznoj korupcionaškoj aferi u Našicama za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, tragediji i tragikomediji hrvatske historiografije…

Vratimo se pitanju zaplijenjenoga rukopisa koji je SUP (policija) vratio Kulundžiću početkom srpnja 1981. Prema izvorima koje autor ne imenuje rukopis su pregledavali Krleža i njegovi prijatelji. Autor zaboravlja pripomenuti da e povod intervenciji policije daleko ozbiljniji, naime njegova podrška amnestiji hrvatskoga tada mladoga političara Dobroslava Parage. U drami Krležinoj „Lutke“ nalazimo ove riječi: “A na kraju komedije kada neki general poziva nekog uglednika da spašava zemlju koju su upropastile nesposobne, neinteligentne i korumpirane ništarije, ovaj mu odgovara: “Da, da, dragi moj Maršale, sve je to jako lijepo i šarmantno, ali vidite, ja sam već star, u predvečerje svoje karijere, tako reći, da, osim toga, vidite, ja se zanimam skupljanjem porculana, ja pišem traktate o leptirima, ja tako reći živim u svom svijetu, a vi sad tražite od mene da postanem, tako reći brončanim konjanikom…“ (treći dio Banketa u Blitvi objavljen nakon 1962.)

Krleža pred novinarima brani Titova intimusa Ivana Krajačića Stevu u svezi „friške“ korupcionaške afere. Nije Krleža baš bio samo truli kompromiser, ipak je Aretej drama u kojoj  se u liku cara Postumus Ilirika ogleda J. B. Tito ,vulgarni Ilir kojemu ubiti čovjeka nije ništa jer njemu je prirodno da veća riba jede manju ribu. Tu je nepatvoreni Krleža  nevjernik, ženomrzac i skeptik koji vjeruje jedino u trajnu ljudsku glupost i niskost. Grgur Mišković u članku „Aretej, drama sa ključem“je tu stvar dobro razložio. Posebno pitanje su Krležine financije prije,za vrijeme i nakon II svjetskoga rata – uvijek je živio kao buržuj, i to ne samo od svojih književničkih prihoda već i od izvora poput Kominterne, ali to je opširna posebna tema. Antun Bauer je pomagao od 1948. u pripremi izložbe Jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti održane g. 1950. u Parizu, tu je surađivao sa Krležom.

Dekretom iz 1952. je gliptoteka koju je vodio i mukotrpno stvarao Bauer trebala iseliti u roku od samo 3 dana u nepoznato (na ulicu?) sa gipsanim odljevima, a da se učini prostor novoosnovanom Krležinom JLZ-u.

U restoranu (prema Baueru) Krleža se ponašao prema personalu poput kakvog balkanskog Glembaya. Takav je znao biti i prema kolegama, Bauera je želio zbog odbijanja preseljenja izuzeti iz enciklopedije.

Mladoga i perspektivnoga Ladana je trajno držao u nemilosti zbog vrlo blagih i utemeljenih primjedbi o Zborniku koji je bio neukusno pretjeran u hvaljenju i klanjanju velikom književniku Krleži. Do tada je Ladana protežirao kao talenta. Ladanov primjer je mnoge suradnike i kritičare učinio neiskrenim i servilnima. Prigodni su za kraj Fritzovi stihovi:

Krvavi Apsurd harači večno dalje i pali našu dušu kô pijana vojska i ždere nam lepote na kanibalske ralje.

Arene, katedrale, klaonice, su pune

Krvavi Apsurd kolje i guta milijune, i koja korist ako

– Miroslav Krleža kune

Je li ova knjiga neugodno bavljenje osobnim stvarima značajnog književnika Miroslava Krleže ili predstavlja prodor svjetlosti i „rentgensku snimku“ Rembrandta Krleže prosudite sami.

(Svršetak u sljedećem broju)

Teo Trostmann