Hrvatski Fokus
Feljtoni

Starci u zlatnom kafezu (15)

Dan prije putovanja i putovanje

 

Amina je krenula na posao sva smušena, ispunjena nervoznom zebnjom i tužna zbog putovanja koje je pripremljeno za sutradan u ponoć. Prvi je dan proljeća, veče je lijepo i toplo, vjetar slabašno lepršav, ali ona odsutno gleda pred sobom dok brzo korača prema željezničkoj stanici. Premišlja je li u kufere stavila baš sve što im je neophodno za put iako odlično zna da je spakovala bar trećinu stvari koje im sigurno neće zatrebati. Tako ona stalno radi. Kad čitava njena porodica putuje ona gomila danima dječje stvari na hrpu, prebira po ormarima pa dodaje još koji džemper (april je, mogu nastupiti kišni dani), još koje pantalone (djeca će se sigurno igrati u bašti iako pada kiša i iskvasiće sve na sebi), tako da kad završi sa slaganjem shvati da će i ovaj put morati dodati još jednu malu torbu za svoje i suprugove stvari iako će se se on s pravom naljutiti i podvrisnuti da nije magarac i da mu nije ni na kraj pameti da sve to natovari na sebe. To što će se on malo ljutiti i prigovarati Amini nije važno, ona je spakovala što je trebalo spakovati, preznojila se dok je zatvorila kufere i to je sad u redu, mogla bi biti zadovoljna uspjehom i ne misliti više na sutrašnje putovanje ali ona je i dalje uzrujana i tužna.

Juče je razgovarala s svekrom na telefonu i on joj je rekao da je puno gladan ali da više ništa ne može jesti. Ona tu rečenicu nije prenijela suprugu, nije imala hrabrosti za to, pa se sad boji da je pogriješila što je tako nešto prećutala, što mu nije savjetovala da prvim avionom odleti za Sarajevo jer mu je otac na umoru, da to što su doktori rekli da mu preostaju oko tri mjeseca patnje ništa ne znači jer oni to sigurno ne znaju, ne mogu oni nikako znati da će stari Adem, kojeg ti vrsni stručnjaci poznaju tek kao bojažljivog pacijenta, zbog svoje dobrote i zasluga biti pošteđen muka i otići prije. Doktori takve činjenice ne uzimaju u obzir kad pripremaju zapanjene članove porodica teškog bolesnika na pakleni period koji stoji pred njima. Oni samo kažu da je njegov rak pluća zašao u poslednju fazu, da je metastizarao na jetru i okolna tkiva i da predviđaju da će se strašno namučiti.

Kad je zavukla ruku u torbicu da izvadi ključ od kuhinjskih vratiju zgrade u kojoj radi, Amina je zapanjeno zastala. Da se pribere. Došla je sve dotle ali ne može da se sjeti ni jednog svog koraka koji je dotle doveo niti razdaljine od dvadeset i šest kilometara koju je morala prevaliti vozom. Udahnu duboko svježe prohladni večernji vazduh pa poče da trlja grubo prstima nosne kosti i sljepoočnice. Kad osjeti bol od pritiska prstiju prestade s masažom. Prekori sebe što se tako duboko i tvrdoglavo predaje sopstvenim namišljanjima uporno nipodoštavajući tvrdnje onih koji se ovih poslijeratnih godina neprestano susreću sa svim vrstama kancerogenih oboljenja izručenih na Sarajevo u stotinama hiljada granata, u vojnim rezervama hrane raznoraznih vojski koja je sa zapada stigla kao humanitarna pomoć umjesto da bude bačena jer je proizvedena prije četrdeset godina, u hrani koja nikad nije poslata jer je dobrom dijelu zapada bilo svejedno što Bosnu ubijaju četiri godine…

Ljutnja na sebični zapad je načas umiri i ona s osmjehom uđe u zgradu. Zateče Izabel koja usisava salu za ručavanje dok sitna starica Nelly pomjera fotelje pred zahuktalim usisivačem.

  • Nelly, ona vas iskorištava. Svaku večer besplatno radite za nju a ona svu silnu zaradu strpa samo sebi u džepove – reče Amina pošto potapša staricu po ramenu.
  • Neka trpa. Treba da trpa. Meni je stalo da radim i ona mi dozvoljava da radim – ljutnu se Nelly. – Meni novac ne treba. Nemam ga i svejedno mi je što ga nemam.
  • Recite joj da ja vama kuham kafu kad god vam se prohtije, i kad je vrijeme za kafu i kad nije i da ću vam dati para kad god zatražite – nadoveza se Izabel na šalu. – Nad dvije smo nerazdvojne prijateljice i ne tiču nas se nikakva uplitanja sa strane. Uostalom, ko je ova tu osoba što se usuđuje da nama tako govori? Znate li vi Nelly ko je ona?
  • Nemam pojma, draga…možda neki ženski šef.
  • Ženski šef ode da se presvuče pa ćete me poznati Nelly.
  • Neću, tebe ću teško moći poznati. Ti ne voliš što ja radim i što mogu da pijem puno kafa.

Izabel prsnu u smijeh a Amina siđe trkom niza stepenice. Dobro je sresti staru Nelly kad je gadno u duši. Ona pripada onoj vrsti staraca koji toliko malo uznemiravaju osoblje, koji se svima sklanjaju s puta, koračaju tiho i bojažljivo da se s vremenom pretvaraju u jedva vidljive zaboravljene kipove. Tako je vazda s dobrima, poslušnima i nezahtjevnima. Kaže im se šta trebaju raditi i oni to obave bez pogovora, s osmjehom. Prinese im se supa – oni srču i zahvaljuju. Prinese im se kafa – njima se čini da su ugošćeni u kakvom Palace-u pa se stide što na takvu ukazanu čast ne mogu dostojno uzvratiti. Nelly je sretna što joj Izabel dozvoljava da joj pomaže. Stari Arthur je svaki put prijatno iznenađen što mu se čaša napunjena vodom pruža uz lijek pred spavanje. On ne može da shvati da su strani ljudi tako srdačni s njime. On ne može da shvati da njegov rođeni sin svaki dan obilazi majku, da joj redovno nabavlja namirnice, plaća fakture i pored svega makar jednom nedeljno njemu, svome ocu dolazi u posjetu. On je zaćuđen što ima tako neobičnu sreću. Radosno priča o plemenitosti svoga sina kad ga njegovateljice upitaju kako se on sam osjeća. «Divno mi je, mora starcu biti ugodno kad se može osloniti na sina koji uklanja sve brige svojih roditelja. Da je samo malo boljeg zdravlja… znate… izgleda da će opet morati u bolnicu…žena mi to juče kaže i puno sam zabrinut». Istina je da je supruga starog Arthura još prošle sedmice obavijestila da im je sin umro u bolnici ali on tu vijest nije uspio asimilirati. Gospođa Fabijenne grli i blagosilja svaku njegovateljicu koja je uhvati pod ruku i povede do WC-a. Ako joj se na nježnost uzvrati lakim poljupcem u čelo i poželi laka noć ona smatra da je to vrhunac dobročinstva koji ničim nije zaslužila. Takvi su istinski dobri ljudi. Uvjek začuđeni pažnjom što im se poklanja.

Nasuprot tim rijetkim starcima stoji, po svim karakteristikama svjetlosnu godinu udaljen jednako brojčano malobrojan dio nervoznih, kapricioznih, razmaženih, stalno nezadovoljnih, zahtjevnih kojima se poklanja pored vremena što im sleduje i ono vrijeme ušteđeno na dobrima ljudima. Oni grabe za sebe drsko i samosvjesno sve što grlatošću i neprestanim traženjima uspiju da izvuku od osoba što se za njih brinu. Dok će se na Nelly u jednom čitavom danu utrošiti najviše pola lagodna i bezbrižna sata jedan Pierre će iz njegovatelja izvući makar pet nervoznih zategnutih i zamornih sati. Godinama će iz ljudi sisati krv, snagu i živce kao pijavica i ostati uvjeren da je to njegovo prirodno rasno pravo. Pierre će i poslije svega što mu je pruženo kritikovati i gunđati, tražiti još, žaliti se na jelo, televizijski program, brzinu kojom mu se odgovara na bezbrojne pozive, na vruće ili hladno vrijeme, na huku vjetra, na ustajalost vazduha bez daška vjetra, ništa mu nikad neće valjati i nikad neće iskreno zahvaliti, ako katkad i izgovori «hvala» za usluge koje dobija. Takvi su ljudski odnosi u staračkom domu. Nimalo pravedniji nego u običnom životu. Jedino što će se za Nelly, Arthurom, Fabienne i njima sličnima žaliti kad umru, pominjaće će se često njihova začuđujuće laka i brza smrt, šteta, svi će reći da je velika šteta što takvi kao oni nestaju, što ih je svakim danom sve manje, što je istinsko dobro u svijetu a i u staračkom domu sve rjeđe. Pošto je Pierre još živ i nije mu ni na kraj pameti da dozvoli smrti da ga pokosi istinski uspavanog, nespremnog za već u detalje pripremljeni dijalog – kad povremeno zaspi bdije jednim stalno budnim okom da preduhitri tog neželjenog posjetioca, nećemo se upuštati u proizvoljne kalkulacije o krajnjem ishodu njegovog zasad osamdesetšestogodišnjeg života. On još uvjek vjeruje i vjerovatno će vjerovati do poslednjeg daha da je onaj što je u jednom životu stekao više materijalnog bogatstva nego stotine drugih «malih» ljudi poseban Božji miljenik i da smrt nema ništa od njega lično da traži. Riješiće on nesporazum, misli Pierre, ponudiće joj u zamjenu koliko god hoće drugih bezvrijednih života, reći će joj da ona lijepo zakuca na koja god hoće druga vrata, ne mora se puno zamarati, prevaljivati daleke pute, zavirivati pod jorgane. Još će je potplatiti ako treba, ima čime, pregovaraće, u tome je makar prekaljen, nikad nije izgubio ni jedne pregovore. Jedino čega se boji je da ga smrt zatekne uspavanog i da mu tako uskrati direktno sučeljavanje s njome. Tako on nju stalno i spremno čeka onim budnim plavim okom, vrti se i dosađuje u postelji, zove njegovateljice da mu prekrate dugo vrijeme, poigrava s njima kao sita mačka s miševima, i dan i noć, tako već više od dvije godine. Ne zna se koliko dugo će on tako morati da čeka na svojih zasluženih pet minuta. Ne zna se koliko će još dugo sve redom njegovateljice u tom njegovom čekanju morati da učestvuju. Jedino je sigurno da one njega samo snagom dubokog savlađivanja još uvjek podnose.

Umjesto Pierra koji još uvjek budno čeka, možemo navesti kao primjer gospođu Margaritte. Ona je punih deset godina kinjila i dnevnu i noćnu ekipu, navijala sat da joj se ne bi desilo da čvrsto zaspi i poštedi njegovateljice svoje zvonjave, hodanja po pljusku, snijegu ili ledu – paviljon u kojem je boravila je odvojen od glavne kuće – tek da bi ih upitala da slučajno nisu pospane, kakvo je napolju vrijeme, ima li u njenoj korpici još jedna banana za doručak, je li nožić kojom je za tri sata trebaju prepoloviti na stolu pored nje iako ga ona sasvim lijepo vidi iz kreveta, njena maštovitost je ličila na neiscrpni izvor nebuloza tako da se Amina nimalo nije začudila kad je jedne noći čula Dianu, najstrpljiviju od svih njegovateljica koje je ikad upoznala, kako glasno govori da bi to staro čudovište s užitkom, u naručju i bez ičije pomoći iznijela u baštu i ostavila u snijegu čitavih pet minuta, samo kad bi uspjela da se jedan jedini put preda zaboravu svoga morala, kodeksa lijepog ponašanja i svega onoga trpljenja što je zdrastvenim radnicima utuvljeno u glavu kao jedini put s kojega nikad ne smiju skrenuti. Drugi su maštali o navodno slučajnom zaboravljanju zatvaranja prozora njene sobe usred najžešće zime i njenom zaticanju u obliku sante leda, glave ukrašene kapom za kupanje posute ledenim injem, ukočenim kesa-led-rukama visoko podignutih do zvonceta koje isto tako slučajno ne radi jer je, sasvim slučajno, samo od sebe, kablo izašlo iz utičnice. Neki su u detalje planirali njen, opet slučajan, skok s prozora na drugom spratu glavačke na beton uz ostavljeno pisamce zahvale što su napravili bazen samo za njenu ličnu upotrebu. Većina je vjerovala da će jednom sigurno neko od osoblja pobudaliti, strpati je u kolica i pojuriti prema jezeru, na očigled svih, u sred bijela dana, kad je na plaži puno svijeta, vikaće se i galamiti ali ona neće biti spašena. Koji minut pošto bude bačena u vodu će potonuti zajedno s teškim kolicima. Zamišljana njene smrti su bila neka vrsta mini-terapije što su kolege priređivali njegovatelju što je tog dana  najviše služio dugovječnog despota, stalno su bila spektakularna, začinjena njenim cičanjem, mlataranjem ruku, «moje kapi – gdje su moje kapi za oči?», «moj slog papira – zašto ga nisi uvezao pribadačom da se ne odvajaju listovi?», «moja plava zdjela – zašto u njoj fali centimetar vode?». Kolica s pristaništa lete prema jezeru (let, nikako trivijalno padanje, dugo traje tako da negovatelj ima dovoljno vremena da svoju dramsku ulogu odigra kako valja) a prate ih bačeni listovi «evo, gospođo, svi su uredno složeni!»… «plava zdjela, izvolite, uskoro u njoj nikad neće nedostajati vode»… «hoćete li kapi iz

 farmacije ili su vam dovoljne te što možete u jezeru pokupiti?»… «da vam možda neće ustrebati tuš-kapica da zaštitite glavu od kvašenja?»… «pružite ruke, gospođo, da uhvatite rukavice…trideset komada, hoće li vam to biti dovoljno za sutrašnju toaletu?» … «vunene jaknice?!…vi mislite da sam njih mogao zaboraviti! … ali, najdraža gospođo, to se meni ni slučajno ne može desiti…hoćete žutu?…nećete?…svakako da nećete…braon?…ne slaže vam se sa bojom očiju…onda zelenu…ista kao vaše oči…nećete ni nju?…da, mogao sam pretpostaviti, zato sam i ponio svih deset…sutra ću vam prenijeti sav namještaj zajedno s korpicama, poslušavnicima, voćem, kremama, parfemima, sve što poželite ćete dobiti…samo vi pozvonite da ne zaboravim…zvonite kad god hoćete, gospođo, nemoj da vas promjena mjesta boravka natjera na ustručavanje…nemate zvonce, kažete?…ne, gospođo, vi se varate, zvonce sam vam još jučer bacio u jezero…s ovog istog mjesta…da ne bi morali puno da ga tražite…vječito sam vam na usluzi, gospođo…sluga vaš pokorni…

Naravno, niko Margueritte nije učinio ništa loše, trpljena je do prirodnog kraja – umirala je nekih deset dana. Kad je iznešena u crnoj vreći niko nije rekao da je šteta što je više nema, niko više nikad nije rekao ništa o njoj, ni dobro ni loše, izbrisana je iz kolektivnog pamćenja kao košmar iz koga se sretno probudilo i više se nikad nije ponovio.

Amina je obukla bijelu bluzu, ispušila cigaretu s djevojkama pred vratima garaže – u zgradi je pušenje zabranjeno iako podrumski lokal koji su dotle koristili zvrji prazan, saslušala je još jednom izljeve gorčine koje je najnovija mjera svemoguće direkcije izazvala u čitavoj ekipi ali nije ništa rekla. Prošli dan im je savjetovala da se sjete da su njihovi djedovi ginuli za radnička prava koja danas uživamo, koja su upisana u zakonu i brani ih sindikat, raznorazne organizacije, država i sud, pa ako i pored svega dnevna ekipa ima namjeru da trpi da se po njoj svako malo gazi onda se tu ne radi ni o izrabljivanju ni o prekoračenju prava vlasti već o najobičnijem mazohizmu radnika. Na opštu zabezeknutost njenim stavom ostala je pribrano hladna. Još je opširno objasnila šta znači riječ mazohizam za slučaj da neko od njih ne zna šta je  htjela da kaže. «Tako, dakle?» – upitala je Francoise. «Tako. Ili se brani ili ćuti i trpi. Imaš potpuno pravo i na jedno i na drugo. Sasvim slobodan izbor».

Večeras Amina ne misli da će mjera zabrane pušenja u zgradi baš tako negativno uticati na koleginice iz dnevne smjene. Sigurno je da će se djelimično smanjiti broj ispušenih cigareta po njegovateljici. Pluća će vjerovatno osjetiti razliku u količini otrova koji u njih pumpaju. Istina,  postoji i vrlo veliki rizik od prehlade. One će istrčavati u bluzama kratkih rukava, zagrijane i znojave, zavlačiti glave pod strehe u hladna kišovita jutra ali od pušenja tako lako odustati neće. «Ne valja nama ljudima što se tako lako predajemo zavisnostima» – rekao joj je dedo pošto je upućen na hemijske terapije. «Ja sam pedeset punih godina pušio. I da nije bilo onog prvog rata, bježanja pred četničkim nožem, gladi i straha, da nije bilo ni ovog drugog rata, dreždanja u memljivom podrumu po čitave dane i noći, i kad se gruha i kad se sluti da će zagruhati, moja pluća bi svejedno otkazala. Natjerao sam ih da izdrže pedeset punih godina trovanja. Tako je to, snaho. Računi se za sve ispostavljaju. Kad tad. Meni je moj upućen. Mogu samo kriviti sebe. Nikoga drugoga. Čak ni četnike koji su mi krivi za uništeno djetinjsto, za uništeno mirno starenje. Oni su mi uništili nekih deset godina života, ali mi sam život nisu mogli uzeti. Nije bio u njihovim rukama. Cigarete su bile u mojim a ja sam ih trpao u pluća. Kao hranu. Naročito u ovom ratu. Činilo mi se da ću precrknuti od straha ako nemam da zadimim makar pet dnevno. Fikret mi je donosio svaku paklicu koju je dobio kao vojno sledovanje. Znao je koliko sam zavistan od duhana i nikad zato ni jednu jedinu paklicu nije prodao ili zamijenio za tablu čokolade. Sedam maraka paklica. Mogao se zasititi slatkim kad

je htio, ali on je sanjao kockicu šećera a meni donosio cigarete. On je mogao da trpi, ali ja nisam. Slabić, mlaka volja. Šta drugo? Starac, u rat sam ušao sa skoro punih šezdeset godina, koristi dobrotu sina od tek prekoračenih dvadeset godina. I to da bi uništio sebi pluća».

Amina se strese. Ne bi toliko smjela misliti na Deda. Uostalom, on je samo djed njenoj djeci. Onakav kakvog rijetko koja djeca imaju. Priča im priče svako veče po sat vremena, cijeli ljetnji raspust. Crvenkapicu na razne načine. Kako preduhitrava vuka i namagarči ga. Vuk koji se zagleda u ogledalo ne shatajući zašto su mu tako čudne uši. Proba da poskoči a ne može. Sav se savio pod tovarom, stomak mu se vuče po zemlji. Hamzi miluje leđa kad god zatraži i sve dok ne kaže da mu je dosta. Ili da su mu ruke stare pa ga grebu. Nikad da ih izgrdi ni ukori. Niti da podvikne. Dva njegova zasad jedina unuka imaju sva prava koja naume da im pripadaju. Hoće da im bude konj? Naravno da će im biti konj. Hoće da na njih potroši marku koje nema u džepu za kinder jaja – zamoliće prodavca da pričeka četvrt sata…

Pogleda na sat. Vrijeme za raport. Pope se u biro. Ljiljana djeluje prilično iscrpljeno. Poslednjih godina često boluje od bolova u kičmi. Malo kad ne koristi tramal-kapi. Dvadeset godina rada u medicinskoj struci. Previše za njena a i mnoga druga leđa. Ljepuškasta je plavuša. Izgleda mladalački iako se priblibližila pedesetoj. Iako je srpkinja, Amini je draga. S njome se začas uklopila. Rekla joj je da je pobjegla iz Srbije da sačuva sina od mobilizacije kad je puklo u Sloveniji. Toliko. Dovoljno da se među njima uspostavi povjerenje.

  • Pričuvaj mi Vjerenicu, molim te. Imaću problema ako noćas umre.
  • Što bi ti imala problema? Ne možeš joj držati dušu da ne izađe.
  • Danas nisam zvala doktora, a obećala sam njenom draganu da ću ga popodne zvati. Ludnica je bila, gomila posla, nisam znala gdje i kome prvo da se okrenem. Nekad su kao razmažena djeca ovi naši starci.

Vjerenica se trebala vjenčati u prošli četvrtak ali je dva dana prije toga pala u postelju. Vjenčanje je bilo dogovoreno još prije nekih mjesec dana, još dok se u univerzitetskoj bolnici oporavljala od moždanog udara, obred u crkvi zakazan, svjedoci pozvani, porodice obaviještene, sve što treba uređeno po svim propisima ali se njeno stanje opet pogoršalo, sumnja se da će se ikad popraviti. Njen kompanjon ne odustaje od pompe, neće da se vjenča u staračkom domu na skroman način iako ga je Ljiljana na taj korak nagovarala. On traži da mu medicina podigne voljenu ženu sa samrtničke postelje da bi se mogli vjenčati na jedan jedini način, onako kao što su njih dvoje još u CHUV-u odlučili.

  • Neće uspjeti podvig starom kavaliru – reče Amina. – Zagrizao je prekrupan zalogaj.
  • Neka ne uspije, briga me za to – odmahne Ljiljana rukom. – Meni je jedino stalo da ona baš noćas ne umre. Neću da me proglasi za krivca njegovih porušenih snova.

Podrobno objašnjava kako joj valja potkočiti glavu da bi šljam što prijeti da je svakog časa uguši curio na već postavljene salvete, kako se nikako ne smije desiti da se okrene na leđa jer će u tom slučaju biti gotova za nekoliko minuta. Ona joj je više puta u toku dana izvlačila gustu sluz šakom iz usta – mašina za ispumpavanje se pokvarila – ali ona, žuta i ljigava, neprestano nadire i svakog momenta može zapušiti dušnik…ako se na to strogo ne pazi… zato je moli da pripazi, puno joj je važno da do jutra ostane u životu.

  • Što se toliko brineš? Znaš da sa mnom starci rijetko kad umiru – reče Amina samouvjereno.

      –     Zovi me ako se situacija pogorša. U bilo koje vrijeme.

  • Svakako ali neće biti potrebe da te zovem. Ako bude trebalo držaću joj glavu nagnutu na stranu, vadiću joj šljam iz usta, moliću se Bogu da je ostavi do jutra u životu… Treba li da ti sve to još napismeno potvrdim?

****

Vjerenica i njen izabranik su punih trideset godina živjeli zajedno. U ljubavi i slozi, tako makar stari gospodin kaže. Za svo to silno vrijeme nisu o vjenčanju nikad ozbiljno razmišljali. Odluka je pala po prvom staričinom moždanom udaru. Kao grom iz vedra neba. O mogućem nasljedstvu se ne radi jer bi za takvo što vjenčanje u staračkom domu bilo sasvim dovoljno. Osoblje se ne usuđuje da direktno pita starog gospodina, mada se uzvrti plahovito radoznalo kad on dođe u dom. Makar je po jedno uho obavezno naćuljeno u njegovoj blizini. Svako malo mu se nutka neko osvježenje ne bi li ga se navelo na ispovijest. Vjereničin izabranik ne govori ništa više od onoga što je već rekao. Ko hoće neka sluša s koliko je cvijeća crkva u prošli četvrtak bila ukrašena, u kojem je restoranu bila naručena večera za dvadeset zvanica, kakvu je odjeću nevjesta trebala obući. Ne vjenčanicu…bilo bi neukusno u njihovim godinama izigravati mladi sretni bračni par koji će potrčati do bijelim vezenim maramicama i čipkama okićenog auta. Sasvim jednostavna roze haljina od muslina. Prelijepa. Šteta da je nisu imali prilike vidjeti na njoj. Oduševili bi se.

Amina ima sreće s Vjerenicom. Iz njenih usta curi šljam pravo na postavljenu salvetu i ona ne pomjera glavu. Kako glavu drži ukočeno, Amini izgleda da je više nikad neće pomjeriti. Uzima tri pakovanja ovlaženih pamučnih štapića i čisti joj usta. Nema puno otpada. Ljiljana je to dobro odradila u toku dana. Svraća u sobu svako pola sata ali se situacija ne mijenja. «Ona će izdržati do sutra u podne najviše. Ljiljana neće morati da se pravda» – pomisli kad pođe u Yvette-inu sobu da odgovori na još jedan njen poziv:

  • Promjenite mi ove prljave čaršafe – zagalami debela devedesetogodišnja starica.
  • Bijeli su kao snijeg, ni jedne mrlje nema na njima, gospođo. Mislim da su ih jutros promijenili.
  • Juče su to uradili. Donesite druge, naređujem vam.
  • Ne, gospođo, nikad ne mijenjam čiste čaršafe. Ovo nije hotel s pet zvjezdica već starački dom. To trebate shvatiti.
  • Da to shvatim? Kao da mi se za ova dva dana sve samo nije objasnilo? Kad sam ovamo dolazila u posjetu rekli su mi da imate na programu svakakvih uživanja, da idete na ples, u restorane s muzikom, brodarenje…a šta ste vi meni dosad ponudili? Gledanje čamaca s obale na Uchy-ju. Plesanje ovih babetina što jedne drugima gaze po nogama. Bljutavu hranu što se može dobiti u najprljavijoj birtiji. Pa to sam i kod kuće mogla imati. Zašto sam ja, budaletina, uopšte i došla kod vas? Recite vi to meni, mlada damo! Zašto ja vas ovdje moram da trpim? – starica pokuša da se ljutito pridigne na laktove ali je bol iz noge što je čitava bila obložena gipsom ošinu i ona se skljoka na jastuke.
  • Ne morate da se uzbuđujete toliko. Niste u zatvoru. Što se riješite tog gipsa možete natrag kući. Niko vas u tome neće sprečavati. Da vam sad dam tabletu za smirenje bolova?
  • Daj, sad me ova vražja noga boli. I kiselu vodu, ako i to za ovu kuću nije luksuz!
  • Nije, gospođo – nasmija se Amina. – Puno štošta jeste ali mineralna voda nije, to vam garantujem.

Nije prošlo ni deset minuta a Yvette opet zvoni.

  • Vi ste fina dama, kako vidim – otpoče što Amina uđe u sobu.- Ne ličite na one vještice što su me čitavo popodne ružile.
  • A zašto su vas moje koleginice ružile?
  • Zato što sam tražila da prebace moj krevet gore do prozora. One su nadigle dreku da se to tako ne radi, da gospođa Kako se ono zvaše? već deset godina leži na tom mjestu i da ne dolazi u obzir da se premješta. «Lijepe moje» – kažem ja njima. «Ta vaša gospođa Kako se ono zvaše?…»
  • Ona se zove gospođa Béret – prekide je Amina – Samo nastavite, slušam vas.
  • Dakle, ja njima kažem «Ta vaša gospođa Šešir je slijepa, ona neće ni primijetiti razliku, a kod prozora se jedino može nahladiti». Recite mi vi, moliv vas, šta će slijepoj osobi prozor? Da kroz njega gleda?
  • Tiše malo. Gospođa Béret jeste slijepa ali nije gluha. Tu se ne radi o prozoru već o prostoru koji joj je blizak. Uostalom, što bi vi mijenjali mjesta krevetima kad svakako imate namjeru da se vratite kući?
  • Da je osoblje spremno na saradnju ja bih možda i ostala. Njima, recimo, smeta što često zvonim. Vama ne smeta, makar mi to još niste nabili na nos, a zovem vas u jednakim intervalima kao i njih. Njih je desetoro a vi ste sami. Jeli to logično? Zašto postavljaju zvonca ako se ne smiju koristiti?
  • Smiju, gospođo, ali umjereno. Oni hoće da vam samo kažu da niste jedina kojoj treba njega, da imaju puno posla… vjerovatno su to i pokušale da vam objasne…možda nevješto, ne mogu suditi o nečijim riječima ako ih sama nisam čula… žao mi je, gospođo, ali i ja dijelim njihovo mišljenje…možete i mene nazvati vješticom pred mojim koleginicama ako će vam to olakšati boravak… neću vas zbog toga grditi ali ću i ja zahtjevati od vas umjerenost u pozivanju.
  • Zašto meni to direkcija nije rekla kad sam stigla? – ljutnu se Yvette. – Zašto mi je trubila o vrsnim i brzim uslugama, osmijesima koji se ne skidaju s lica, požrtvovanosti i spremnosti zdrastvene ekipe da udovolji pacijentu u svako doba, i šta još sve ne?
  • Znate kako se to zove, gospođo? Narodna je to poslovica, znate je sigurno – Ciganin hvali svoga konja da ga bolje proda – a pojma nema koliko mu konj može povući.

Skoro čitavu tu noć se natezala s njome, dala joj sve rezervne tablete koje su joj za nju ostavljene, umirivala, pozivala na razumijevanje jer na donjem spratu leži starica kojoj je jako loše, ali bez usjeha. Čak je i Pierre pristao da se urazumi i zvoni ređe nego je navikao, javljao se svaka dva sata.

Oko šest je Vjerenica bila jednako nepokretno okrenuta na lijevi bok, kako ju je poslednji put, negdje oko tri sata, namjestila. Curenje sluzi iz usta se bilo skoro zaustavilo. Disala je klokotavo hrapavo ali ravnomjerno. Yvette se konačno predala snu. Amina je tako na miru mogla završiti obilazak preostalih pacijenata. Barem se tome nadala. Umor i san su joj pritiskali sljepoočnice. Pogledala se u ogledalu. Lice masno usjajeno, bore na čelu joj produbljene. Dok pere ruke pa se umiva, misli da je skoro čitavu noć bila zaboravila na Dedu i njegovu skoru smrt. Starci je često prisile da zaboravi na sve, pa i na sebe. Umiju se podvući pod kožu. Sjeti se da nije presvukla Nelly. Osuši se pa krenu stepeništem na pri sprat.

  • Napravi mi jednu kafu – reče bunovna mršava starica.
  • Hoću, Nelly, ali prvo da vas presvučem. Okrenite se prema zidu – Ona posluša. Ona uvjek radi ono što joj se kaže, samo ako je razumjela.
  • Sad mi dajte kafu, zaslužila sam – reče pošto je Amina pokri.
  • Evo vam dvije kockice čokolade i čaša vode. Morate još malo spavati pa ćete dobiti kafu.

Nelly ispi vodu iz čaše u jednom dugom klokotavom gutljaju.

  • Dobra ti je ova kafa – reče. – Hvala ti.

Lisbeth je pozvonila. Ona sasvim rijetko zvoni, na nju se komotno može zaboraviti po čitavu noć. Sama se sobom bavi i ne voli da smeta niti da je uznemiravaju kad joj nisu potrebni. «U nezgodno vrijeme zove» – pomisli Amina. «Nje se tako lako i brzo neću moći riješiti».

  • Polomila sam čašu – reče pošto njegovateljica otvori vrata. – Jako mi je žao što sam to uradila i što vam pravim posao u ovo gluho noćno doba ali ne mogu sama pokupiti srču, ne vidim dobro.
  • Nije strašno – prekide je Amina iako odlično zna da suha pogrbljena gospođa traži od osoblja jedino da joj dozvoli da se izjasni, da dugim iscrpnim monologom u korijenu izbriše sve moguće nesporazume koji bi mogli nastati zbog ishitrenog šturog dogovaranja. – Odoh po metlicu.
  • Sačekaj – zaustavi je Lisbeth oštrim glasom. – I žuti poklopac što njime pokrivam vodu u čaši da se ne ustoji, da se ne zamuti prašinom i mušicama… znate onaj moj žuti poklopac što je njime čaša stalno poklopljena pa liči na teglu… ti si jednom upotrijebila to poređenje … sin mi je jednom donio deset komada iz Londona, nigdje drugdje takvo šta nije mogao naći, mada je bilo sličnih poklopaca i ovdje… ni jedan se nije mogao navući na rub moje čaše, bili su ili preveliki ili premali…nisu valjali jer vodu treba odijeliti od dodira s vazduhom u kome se kovitla prašina i mušice… kao mlijeko ili džem što pokrivamo i čuvamo treba postupati i s vodom…to je važno.
  • Svakako – reče Amina i htjede da krene iz sobe ali Lisbeth, nezadovoljna njenim stalnim prekidanjem, se diže iz stolice u kojoj je dotle mirno sijedila i pođe da korača prema po podu rasturenim komadićima stakla tako da je njegovateljica morala da joj pritrči i da je zaustavi… da je zamoli da se vrati na svoje mjesto … pocijepaće tanke papuče i izranjavati stopala jer srča je posvuda … pravo je čudo na koliko se komada može podijeliti jedna sasvim mala neugledna čaša… – Naći ću i pokupiti i polomljeni poklopac pa ćemo probati da ga zalijepimo.
  • Ne, ne treba ga lijepiti, sin mi je bio kupio deset jednakih komada, preostaje mi devet, nije, dakle, u tome problem… problem je u tome da će sutra popodne, u stvari danas već jer je nastupio novi dan, čistačica doći da počisti moju sobu i naići će usisivačem na taj polomljeni poklopac… zapušiće se njime ždrijelo usisivaču i njoj neće biti jasno na šta je mogla naletjeti na mom podu koji je uvjek uredan, ništa se po njemu ne povlači… papuče, patike i cipele stavljam u ormar prije nego u podne siđem na ručak da one ne bi morale povijati leđa saginjanjem i pomjerati ih s jednog mjesta na drugo… nije pametno povijati leđa kad žuriš i kad si umoran …baš tad se mogu ukrutiti i zaboljeti …ljudi u žurbi sebi uništavaju leđa, naročito žene … one uvjek pokušavaju da dobiju na vremenu ne pazeći na svoje tijelo koje skupo plaća nesmotrenost svog vlasnika…
  • Dobro je, Lisbeth – reče Amina koja je još jednom pogledala na sat i zaključila da kasni, da neće imati vremena da ispiše u kardekse pacijenata ni ono najvažnije što treba pribelježiti. – Moram požuriti, kasnim.
  • Oh, žao mi je, onda, što te zadržavam, ali ovo sam morala objasniti, to je jako bitno.

****

Lisbeth boluje od paranoidne šizofrenije ali je snagom volje i discipline po čitavu godinu zauzdaje, sve do početka maja mjeseca kad iz njenih krvlju porubljenih usjajenih očiju otpočnu vrcati varnice ludila. Priroda se rascijepila i iz nje niču plodovi, grahnulo je proljeće, behar se zabijeljeno šepuri s razgranatih krošanja drveća u bašti, sve je živnulo oko starice

koja svaki dan, tačno u dva popodne odlazi u šetnju iako njena psiha ne može da podnese još jedno rađanje, to bolno rastavljanje kostiju da bi iz utrobe zemlje i žene ižđikao plod, to krvavo i paćeničko ponavljanje godišnjih doba i ljudi s plodovima koji niču bezobzirno i razuzdano, širokim glavama probijaju put kroz tanke prolaze,  cijepaju ih i razdiru, ruše sve oko sebe ali im je svejedno, nimalo se ne osvrću na lom i nered koji su napravili prolazeći. Lisbeth to porađanje osjeća još od kraja marta ali se bori da ga zaustavi detaljno uspostavljenim redom radnji koje trebaju da njegovo postojanje poreknu, izbrišu. Ona ga kontroliše bujicom riječi i discipline koja njome u tim danima vlada gvozdenim rukama, žešće nego u bilo koje drugo doba godine kad sebi smije dozvoliti neznatno opuštanje – odstupanje za dlaku, sasvim malo, jedva primjetno udaljavanje od bola koji se još od prošlog proljeća kao klupko smotao u njenoj utrobi.

«Završiće opet u ludnici» – pomisli Amina. Svake godine po mjesec dana provede na psihijatrijskoj klinici u Lozani. Tamo je kljukaju neurolepticima i sedativima, uspavljuju je i dan i noć, to je jedina terapija koju joj mogu ponuditi. Samo tako potpuno umrtvljenih čula i živaca taj period može prebroditi. Kad se poslije vrati u starački dom liči na osobu koja se tek počela buditi iz kompletne anestezije. Pokreti su joj valovito usporeni a riječima što se lagano probijaju kroz utrnuta usta treba vremena da se zaokruže i oblikuju u nešto razumljivo.

Ona je Holanđanka ali je nikad niko nije čuo kako govori svoj maternji jezik. Sa sinom koji živi u Londonu i dolazi jednom mjesečno da je posjeti komunicira na engleskom ili francuskom. Ponosna je na svoj nivo poznavanja stranih jezika (govori tečno i njemački) ali tvrdi da stalno mora raditi na usavršavanju svoga znanja.

«Zašto će vam toliki rječnici i gramatički udžbenici?» – pitala ju je jednom Amina. «Učim» – rekla je starica ozbiljnim glasom. «Znanje se mora usavršavati. Budućnost se mora popločati savršenim znanjem. Moram se za nju pripremiti». Njegovateljica nije mogla da shvati da se sa osamdeset osam proživljenih godina može s toliko žestine predavati učenju ne samo jezika već i savremenih muzičkih pravaca – starica je slušala tehno i rap muziku, zanimala se za naučna, književna i sva druga najnovija dostignuća – umalo se zasmijala kad je saslušala to «nesuvislo» objašnjenje, ali se suzdržala, nije prsla u smijeh, čak ni usne nije raširila, nije ništa rekla. Tad je shvatila da je starica i budućnost morala staviti pod potpunu kontrolu kao što je učinila s doručkom – na tacni mora stajati banana, poridž, šolja crnog čaja, dvije tanko isječene kriške crnog hljeba, po dva maslaca i džema u pakovanjima od po deset grama, ni jedan od dijelova što sačinjavaju cijelinu ne smije izostati jer bi to načinilo nesporazum koji se pod hitno mora ukloniti riječima koje teku nepresušno kao monolog, jednako važan kao i rađanje dana, važniji od rađanja dana, od potoka što se ulijevaju u rijeke a rijeke u jezera i mora. Osoblje njene zahtjeve ozbiljno prihvata i samo slučajnom nepažnjom ili neznanjem se o njih može ogriješiti. Svaka negovateljica je upoznata s njenim traženjima. Njoj nije teško da podrobno, u polusatnom pripremnom predavanju, objasni pridošlici kako će se ritual tuširanja odvijati, koje toaletne rukavice treba koristiti i gdje ih odlagati, gdje će stajati mokri a gdje suhi peškiri, odakle početi sa sapunjanjem i kojim putevima ići do stopala koja se nemaju potrebe a i opasno ih je činiti klizavim- nikako ne tražiti od nje da nasapunja dlanove jer se može okliznuti dok se drži za šipku, na koji način je treba umjerenim mlazom ispirati odozgo nadole, prvo od ramena prema laktu, potom od lakta prema šaci i tek onda brzo isprati šaku da bi se ona sasvim malo morala držati za metalnu vodoravnu šipku samo jednom rukom. Njegovateljica stoji, zaboljele su je noge od ukočenog stajanja ali mora odslušati do kraja polusatni kurs. Ne smije uskočiti s podpitanjem ili upadicom nerazumijevanja jer će se u tom slučaju trajanje predavanja udvostručiti, utrostručiti, kraja mu neće moći nazrijeti, a posao čeka, s tuširanjem gospođe Lisbeth nije ni počela, nije bila ni pozvana da s njime otpočne već da stekne znanje za to i svaki drugo naredno tuširanje. Ako je bila pažljiva i naučila valjano lekciju, ako je uspije i praktično primijeniti pošto u jedanaest sati toga utorka dođe u sobu gdje je Lisbeth sasvim gola i spremna za ulazak u kupatilo čeka, ona više nikad neće biti prinuđena da sluša predavanje u vezi tog problema, ona ga je savladala za sva vremena i biće pošteđena bilo koje nove upute ili primjedbe. Pridošlici predstoji da još nauči kako da tačno u dva sata provjeri je li fotelja u koju će Lisbeth, obučena u svjetlo sivi mantil zakopčan do grla, s braon kapom navučenom preko ušiju, potpomognuta u hodanju od lifta prema sali za ručavanje drvenim štapom s ručkom od slonovače, sjesti na minut dva – vrijeme potrebno negovateljici da ode do kuhinje i napuni čašu mlijekom i donese ga pred nju prekriveno tacnom. Tad ona neće popiti mlijeko – bilo bi ludo piti mlijeko tek izvađeno iz frižidera, samo će ustati i uputiti se prema njegovateljici koja je tog jutra određena da je vodi u šetnju. Šetnja je takođe lekcija koja se mora doslovno naučiti, kao pjesmica, bez greške. Kad i kojim putićima treba ići, s koje njene strane, kojom brzinom koraka, ne hodati posve sitnim korakom, ni posve krupnim, gledati strogo pred sobom, ne gaziti travu, ćutati, ne postavljati pitanja kad se ide uzbrdo do metalne gornje kapije – naporno je hodati i pričati (njegovateljica koja svo vrijeme šetnje ćuti ima jednako pravo na primjedbu kao i ona što priča), obići sve dijelove bašte koje po ucrtanom njenom planu treba obići a ne utrošiti ni minut više od predviđenih pola sata.

Neko će pomisliti kako je Lisbeth teška, naporna starica ali se vara. Ona dosađuje i zakera samo kad se njene želje nisu naučile perfektno, bez uplitanja nepotrebnih promjena i kad se neko usudi da se njenim manijama odupre. Recimo Lucia  je stalno prekida govoreći «Znam» iako ne zna šta je starica od nje namjeravala da stvarno zatraži, koji detalj nedostaje u usluzi koju je od nje zatražila – niko ne može znati šta onome drugom treba a do kraja nije saslušao molbu. Zato se među ljudima i javljaju prepirke i svađe. Zbog polovičnog slušanja. Lisbeth to ne želi, ona neće ni sa kime da se svađa, čak ni s Luciom koja je stalno vuče i nagovara da promijene redosljed puteljcima što razgranato prolaze kroz baštu tako da se svukuda može proći, sve obići i opet vratiti na početnu tačku, odnosno na ulazna vrata staračkog doma odakle su i krenule. Ona ništa ne kaže kad već u podne bude, na svoje traženje, obaviještena da će s Luciom ići u šetnju. Na licu joj se neće ocrtati strašna promijena raspoloženja koja je razbuktala u utrobi. Neće se ni požaliti niti tražiti da joj se dodijeli druga njegovateljica. Ona će nju otrpiti kao nepogodu, kao pljusak koji je povremeno spriječi da uopšte izađe pred vrata staračkog doma a kamoli da se preda svojoj šetnji, boriće se s njome za u svome labirintu ucrtane puteljke. Iscrpiće je ta borba, Luciino smijuljenje i šegačenje, nerazumijevanje važnosti trenutka, biće ojađena ljudskom glupošću učvršćenom neslušanjem, ali daleko je dan kad će se ona požaliti na tu ili bilo koju drugu njegovateljicu. Ona će joj reći hvala kao da je sve ispalo kako treba, kao da mir u njoj nije poremećen i da se do večere neće uspostaviti.

Lisbeth je shvaćena u potpunosti i, baš zbog toga, okupiranje njome raspodijeljeno ravnomijerno na njegovateljice. Onome kojemu pripadne da je tušira ne može biti teško jer to radi samo jednom u dva ili tri mjeseca i ima svo vrijeme koje mu je za to potrebno na raspolaganju. Taj dio je pravilno i unaprijed isplaniran. Svakog utorka je neko drugi za to zadužen. Kako su šetnje svakodnevne i kako samo povremeno u njih uskoči pljusak ili jak snijeg to se i taj dio određuje za više sedmica unaprijed, da pojedine njegovateljice ne bi osjetile zasićenje tom neobičnom staricom.

Sa njome bi bilo izuzetno lako, inače je tako, da u savršeni red i plan ne uskaču povremeno neplanirane situacije – recimo čaša koja se slomila i ne zna se gdje se sakrio uhlupljeni poklopac koji se razbio zajedno s čašom. Lisbeth za takvu vanrednu situaciju nije unaprijed iscrtala potrebne koordinate, rastrešena je i preplašena je budućnosti dana koji slijedi i grla usisivača koje će se začepiti i čistačicom koja nije zaslužila da joj se priredi jedan takav doček u sobi gdje se i svakoj najsitnijoj stvarčici zna mjesto.

Amina nije uspijela da pronađe poklopac, odustala je od traženja, briga je za njega, skrhana je zamorom. Nju obuzima zasićenje s Lisbeth. I ne samo s njome. Osjeća kako se zasićeno naduvava, kako je u nju postavljen štapin s koncem koji će se uskoro zapaliti, samo ako ostane u toj sobi i u toj kući i u toj zemlji što joj je jutros – sunce je već izašlo – potpuno tuđa, sve to je pritiska u glavu odozgo kao teškim maljem što je sabija, što tupo ujednačenim ritmom krha po njenim oslabljenim žljezdama strpljenja.

Istrča iz sobe da u hodniku uhvati vazduh kojega joj je bilo ponestalo u plućima. Ne pada joj na pamet da je starica sigurno ostala zabezeknuta tim njenim bježanjem bez pozdrava. Ona to nikad ne radi, to je sasvim nova odlika u njenom ponašanju i vrijedilo bi je podrobno proučiti, Lisbeth će se postarati da i tu zamršenu situaciju izvede na čistinu. Za to će joj trebati vremena i podataka – raspitaće se kod ostalih pouzdanih njegovateljica ima li Amina problema i kako joj se može pomoći.

Njegovateljica utrča zadihana u biro i obrati se isprekidanim glasom Ljiljani koja je dovršavala pripremanje lijekova za taj dan:

  • Sačekaj me pet minuta. Prvo ću sići dole u podrum da ispušim jednu cigaretu, drugačije se ne mogu smiriti, pa ću ti onda ispričati šta se sve izdešavalo ove noći.
  • Što? Je li to Vjerenica umrla?!
  • U stvari, bila je živa u šest sati, otada je nisam vidjela.
  • Što si onda toliko uzbuđena?
  • Lisbeth je slomila čašu – reče i pođe brzim koracima prema liftu.

(Svršetak)

Mihrija Feković Kulović (iz romana Starci u zlatnom kafezu, koji je pred tiskanjem)

Povezane objave

Ustavna vladavina i “dobra vladavina” (20)

HF

Znamenite misli Lava Nikolajeviča Tolstoja (2)

hrvatski-fokus

Rječnik pojmova Miroslava Krleže (5)

HF

VB i Habsburška Monarhija (5)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više