Hrvatski Fokus
Feljtoni

Sjećanja pomorca Ilije Perušine (4)

Povlačenje hrvatske vojske i civila u Austriji 1945. godine

 

Ilija Perušina (1905. – 1991.) – sjećanja iz pomorskog života i povlačenje hrvatske vojske i civila u Austriji 1945. godine

Čitavo ovo vrijeme su nas partizani promatrali kao gladne zvijeri, bez da su se smjeli k nama približiti, a ukoliko je koji od njih to pokušao, bio je nemilice po Englezima odstranjen. Konačno 18. svibnja [1945.], nešto prije 10 sati, pojavio se je onaj isti engleski pukovnik kojemu je pristupio komunistički dopukovnik Crnogorac Tomić, osoba kojoj ćemo biti izručeni mi Hrvati. Ovaj engleski pukovnik pozvao me je k sebi riječima: ‘Kako sam Vam sinoć rekao, vojska će ovog časa biti izručena, dok civili koji dobrovoljno ne žele u Jugoslaviju, ostaju pod mojom zaštitom. […] Od časnika koji se dragovoljno opredijeliše za Jugoslaviju, sjećam se dopukovnika Steinfela i kap. bojnog broda Labaša. Na ovoga posljednjega je bio učinio dobar dojam postupak lukavog partizanskog dopukovnika Tomića koji, pristupivši Labašu, pozdravio ga je vojničkim pozdravom, tobože kao po činu starijega. Uzalud sam ga pokušavao nagovoriti da to ne čini. Odgovorio mi je da je rat završio, a on da je samo ratni zarobljenik, te da u Zagrebu ima suprugu; nadalje, kako je on uvjeren u komunističku pravednost koju dokazuje postupak partizanskog dopukovnika. Kada su komunistički vojnici opazili da je ogromna većina naših vojničkih osoba ostala na strani onih koji se ne žele vratiti u Jugoslaviju, digoše dreku da su oni oficiri koje se po ugovoru mora njima izručiti. […] Odoše, otprilike, kojih 450 do 500 osoba, u ogromnoj većini žene i djeca, puni vjere i pouzdanja u komunističku pravdu. Na tome mjestu nas je ostalo kojih 90 osoba, ali ovaj broj je ubrzo počeo rasti jer su nam se pridruživali oni koji se posakrivaše po obližnjoj šumi i koji do zadnjeg časa sumnjahu u iskrenost riječi engleskog pukovnika. […] Englezi nas ponovno opkoliše, ali sada ne da nas izruče; naprotiv, da nas štite od partizana. Na njihovim licima se čitala bitna promjena. Nestalo je s njihovih lica izraza neugodne dužnosti koja se pretvorila u radost jer ih je zapala nova dužnost koja je ujedno bila naša najveća želja toga časa, tj. da budu naši zaštitnici, a ne naši krvnici. […] naša skupina koja je tada bila dosegla brojku od po prilici 150 osoba, bila je smještena u jednu baraku u engleskom vojničkom logoru koji leži u Lavamündu, s druge strane rijeke Drave. Tom prilikom nas upozoriše da je to velika iznimka koja da se protivi engleskim vojničkim propisima, tj. smještanje civilnog pučanstva u vojnički logor, ali da su prisiljeni tu iznimku učiniti da bi nas na taj način zaštitili pred partizanima čije 4 satnije se nalaze u jednom tako malenom gradiću. Zamolismo mlijeko za djecu i hranu za ostale. Još i danas mi u ušima zvuče jadikovke Lavamündskog načelnika koji je nastojao uvjeriti engleskog nadporučnika u nemogućnost izvršenja toga naloga. Sve je bilo uzalud; nalog se morao ispuniti, a koji je bio kratak i jasan: Osam litara mlijeka svakog jutra, tj. jednu litru za svako hrvatsko dijete, a za ostale Hrvate hranu u jednakoj količini ostalih građana Lavamünda. […]

Major White u Fermu nam je javno rekao slijedeće: ‘Vi Hrvati izvan zidina ovoga logora nemate za prijatelja nikoga, pa čak ni Talijane. Jedini smo vam prijatelji mi. Ali ne zaboravite da smo mi Englezi saveznici Tita i Staljina, prema kojima imamo ugovore i obveze koje moramo ispunjavati; što mi o njima mislimo, to je druga stvar. […] Ali zamislite moj položaj kada se i preko Radio Moskve tvrdi da ja znam tko su tu neki ljudi i da ništa ne poduzimam protiv njih’. […] Dopukovnik Sansone, zapovjednik logora u Bagnoliju, jednoj je skupini Hrvata koju su prisilno premjestili u nepoznato, rekao: ‘Što će vam pokrivač? Ako idete u raj, tamo je dobro i ne treba vam ga; međutim, ako vas vode u pakao, tamo je vraški toplo’. I time im je dao znati pred kakvom pogibelji stoje, pa neka se ravnaju (i na putu pobjegnu). Jednom prilikom mi se žalio isti dopukovnik (inače Židov), aludirajući na gornji slučaj: ‘Ja sam za svakog pametnog dovoljno jasno rekao da bi se znali ravnati, a ja im nisam smio otvoreno reći kamo idu. Onaj koji je mogao zamisliti da ne ide u raj, razumio me je i pobjegao. Drugi su se žalili da sam ja sadist’. Zanimljiv je još i ovaj slučaj iz života ovoga engleskog časnika. Naime, prilikom raspusta logora Aversa, pripadnici su istog logora – u svojoj ogromnoj većini obitelji savezničkih država (Englezi, Sjev. Amerikanci, Kanađani, Australijanci, Novozelanđani i dr.) bili premješteni k nama u Bagnoli gdje su do tada bili isključivo samo Hrvati. Prilikom njihova dolaska, pozvao me je dopukovnik Samsone i rekao da novodošli imaju ista prava i iste dužnosti kao i mi Hrvati. Međutim, jedna engleska obitelj optužila je njega i mene engleskom generalnom konzulu u Napulju radi tobožnjeg neljudskog postupka prema njima (oni su, naime, htjeli da se Hrvati brinu za čistoću u logoru). Kad je zbog toga u logor stigao engleski konzul i pozvao nas na odgovornost, mi smo mu izložili prilike u logoru. Engleski je konzul odobrio naše stanovište i svi su bili izjednačeni i u dužnostima i u pravima. […]

Major D. C. Owen, treći član engleske komisije u Glavnom štabu Titovu za vrijeme rata (prvi je bio MacLean, drugi R. Churchill), smijući se, govorio mi je kako smo mi Hrvati lijepo utopili u Dunav rusku tenkovsku postrojbu kod Vukovara, ali da bi jao nama bilo da su se ovi bili iskrcali par kilometara sjevernije, dodavši: ‘Ja sam tog časa bio skriven u podrumu jedne kuće u Vukovaru’. U Barletti sam s ovim gospodinom mnogo razgovarao. I mogu reći da je našu situaciju, naše narodne težnje i borbu do u tančine poznavao; dapače, znao je i hrvatski. Isto tako bila su mu dobro poznata i sva četnička i partizanska zlodjela izvršena nad hrvatskim narodom. On je osobno to sve promatrao i istraživao, te o tome slao izvještaje. Isti ovaj časnik je uposlio kao šofere 20 hrvatskih dočasnika, smjestivši ih izvan logora u bivše nastambe poljskih časnika. Ovi su naši ljudi, uz druge povlastice, imali potpunu slobodu kretanja u svako doba dana i noći. Ekonomski su stajali bolje nego kod kuće. Najbolje se moglo vidjeti kako smo mi Hrvati imali u njemu prijatelja iz toga što se je on čak bio spremao na tajni put preko Jadrana da spasi jednu hrvatsku obitelj. Velika je, stoga, šteta što je ovaj engleski časnik god. 1947. na putu u London u zrakoplovu podlegao mnogim bolestima koje je bio zadobio u bosanskim šumama.“ (Ilija Perušina, Engleski postupak prema Hrvatima pri izručenju i u logorima, Hrvatska revija, god. XI, sv. 1-2 /41-42/, /lipanj/, Buenos Aires, 1961, str. 137.-143.).

(Svršetak u sljedećem broju)

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Povezani članci

BOKA – Sibile su bile žestoke cure (4)

HF

Rječnik pojmova Miroslava Krleže (3)

HF

Rječnik pojmova Miroslava Krleže (7)

HF

Sjećanja pomorca Ilije Perušine (3)

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...