Strah od useljenih muslimana sve više obuzima zemlje članice Europske unije
Ništa u suvremenom svijetu nepravde i ratova, ubijanja i progona, gladi i neimaštine, nije tako prijeko potrebno kao mir. Mir koji se može izgraditi jedino i samo mirnim putem. Putem istine, pravde, dijaloga, tolerancije, jednakosti, ravnopravnosti i slobode jednake za sve. Pokazalo se i potvrdilo uvijek i svugdje da rat nikada i nikome nije donio mir. Napose ne pravedan mir. Da nikada nije riješio problem. Bosna i Hercegovina se i na tom polju (ne)uređenosti, baš zbog ratova koji je razaraju, i problem ne rješavaju, pokazuje pravilom.
Silnici iz reda bošnjačkog naroda koji su se veoma brzo radikalizirali i time udaljili ne samo od Europe, pitanje je jesu li ikad Europu i prihvaćali, već i od Bosne i Hercegovine, s kojom se zasigurno nikada i nisu uživjeli, bosanskohercegovački hod u bilo kakvu budućnost vide samo u ratu i ratom. Mir, ta civilizacijska vrijednost čovječanstva, koja nema alternativu, za bošnjačke radikaliste, jednako i političke, i vjerske, i vojne, i akademske, je ne samo nepoznanica već i u svom pozitivnom sadržaju neprihvatljiva vrijednost. To i jest razlog da Bošnjaci, čak kao politički i vojni kolektivitet, nikada u Bosni i Hercegovini nije, a nažalost niti će, prihvatiti mirni put rješenja zamršenog beha problema. Jedino onda ako bi dobili naredbu od sultana Erdoğana ili od vjerskog lidera Irana, tada bi prihvatili od svijeta ponuđeno mirno rješenje, ili mirni razlaz, ili mirno konfederiranje beha zajednice. A to znači da je ključ rješenja beha problema u rukama sultana Erdoğana i predsjednika Islamske Republike Iran. Zbog tolike ovisnosti o izvana tisuće kilometara daleki vođa nameće se pitanje, pa je li Bosna i Hercegovina uistinu suverena i slobodna, samostalna i neovisna zajednica? Zasigurno nije, ili nije u punom kapacitetu. Stoga to i jest razlog bošnjačkog odbijanja svih prijedloga, posebno onih koji dolaze izvan granica islamskog svijeta, mirnog razlaza vrlo nemirnog beha ratnog slučaja. I po tom ratnom mentalitetu, rješavanja problema samo i isključivo ratom, bošnjačko čelništvo se izjednačuje sa radikalnim islamskim liderima svijeta, kroz koji se vidi put kojim ide i cilj kojeg su zacrtali.
Cilj im opravdava sva sredstva, dakako i ratna uza sve one strahote i brutalnosti vjerskog sukoba kakav su vodili protiv hrvatskog naroda. Tolike strahote, ni broj stradalih na njihovoj strani nije ih urazumio, nije pacifizirao i vratio za pregovarački stol, jedino mjesto gdje rat prestaje, mir se postiže i gdje nema ni pobjednika i ni gubitnika. Bošnjačko protivljenje miru u Bosni i Hercegovini drži taocem sve beha nebošnjake i dio europske zajednice, koja ulaže velike napore, svakog predznaka, da na svom kućnom pragu osigura i ima mir. Ratno huškačka, destabilizirajuća politika bošnjačkog čelništva osjeća se i u Europskoj uniji, na trgovima i ulicama njenih gradova. Strah sve više obuzima zemlje članice Europske unije i njihove narode zatvara u kućne pritvore jer islamski terorizam koji ih brutalno ubija u velikom broju dolazi iz ili preko Bosne i Hercegovine. Nisu znači bošnjački lideri samo protiv mira u Bosni i Hercegovini, već i protiv europskog mira i europske budućnosti u sigurnosti i prosperitetu.
Što je više islamskih migranata na teritoriju beha zajednice, Bošnjaci su više protiv mirnog razlaza, u vjerskom beha ratu, međusobno daleko razišlih naroda. Isključivost i ratobornost im se povećava i velikim brojem rađanja djece “Mustafe Cerića”, koje Muslimanke i Bošnjakinje rađaju po zapovijedi tog bivšeg poglavara IZ BiH, danas materijalno najbogatijeg čovjeka u beha zajednici, i jednog od pedeset najutjecajnijih muslimanskih radikalista u islamskom svijetu. Već na beha granici Bošnjaci odbijački i protivnički, ubilački i neprihvatljivim dočekuju svaki susjedni, europski ili svjetski prijedlog mirnog “non-paperima” rješenja sve nemirnijeg i ratobornijeg beha problema.
Ne samo na jedan, od nekoliko već pojavljenih “non-papera”, već na sve pokušaje “mirnog razlaza u BiH”, uz sve druge bošnjačke ekstremne asocijacije, partije i udruge, gotovo na isilovski način reagirala je Unija muslimanskih veterana iz perioda vjerskog beha rata za teritorij. U prvi plan ti muslimanski vjerski ratnici, među kojima su i nekažnjeni muslimanski ratni zločinci, vehabije, mudžahedini, iza kojih su ostala pusta i spaljena hrvatska sela i prostori, na kojima još uvijek skrivaju masovne hrvatske grobnice, i gdje je zabranjen svaki povratak trista i pedeset tisuća prognanih Hrvata, prijetnju mirnom razlazu uvećavaju brojem od “110.000 članova” spremni opet za vjerski rat, i protiv mira. Politika je to ista kao iz vremena muslimanskog progona Hrvata. Bošnjaci više ne daju ni jednom drugom narodu da odlučuje o svom dijelu, o svojoj zemlji, o svojoj sudbini u Bosni i Hercegovini, i o svoj budućnosti u njoj. A zasigurno i drugi beha narodi, napose deteritorijalizirani hrvatski narod, kao najveća žrtva muslimanskog vjerskog fundamentalizma, ima jednako pravo na svoju zemlju, na svoju Bosnu i Hercegovinu kao i Bošnjaci, i svi drugi, i da o njenoj sudbini odlučuju mirnim, civilizacijskim, i demokratskim sredstvima.
