Kavazovićev posjet Ahmićima bošnjačka je demonstracija i ponovno ubijanje hrvatskih žrtava
Svaki narod u beha zajednici ima tijekom cijele godine po jedan dan na koji obilježava svoje stradanje tijekom vjerskog rata u Bosni i Hercegovini za teritorij. I od tih tristo i šezdeset i pet godišnjih dana nema ama baš niti jednog kojeg bi mogli, i htjeli obilježiti kao zajednički dan stradanja. Svaki dan u godini jedan beha narod obilježava svojim danom stradanja, na nekom beha prostoru, pored samog mjesta stradanja onog drugog naroda od strane tog istog koji mu, gotovo na kućnom pragu sjeća se svojih stradanja od tog naroda.
U ratu se gledali kroz puščani nišan, u daytonskom primirju ispunjenom snažnom mržnjom gledaju se kroz suze, i “pozdravljaju” kroz plač, ne želeći da se sretnu. Taj način “izgradnje” pomirenja kao temelja mira nisu izabrali samo, i sami beha narodi kao žrtve vjerskog rata kakav stoljeća nije vođen, i viđen u Europi, nego im je ga nametnula Svjetska zajednica koju predstavljaju visoki predstavnici, iz zemalja visoki ekonomski i političkih interesa koji im se sudaraju, sa islamskim svijetom, na toj europskoj periferiji.
Iz politike visokih interesa koju predstavljaju visoki predstavnici na jednoj i visoki islamski radikalisti na drugoj strani bosansko hercegovačke podijeljene zemlje izrasla je velika mržnja među beha narodima, velika nepravda, veliki zidovi diobe, velike provalije, i veliki, veliki, vjerojatno stoljeća dug put do pomirenja.
Takvo stanje mirnog propadanja, nestajanja, međusobnog udaljavanja, bježanja jedni od drugi i svih zajedno iz Bosne i Hercegovine, kreatori tog najvećeg europskog pakla koji prelazi u granice vječnosti na tim prostorima, ocjenjuju svojim uspjehom, tješeći narode ubojito smrtonosnim riječima, “pa važno je da se ne puca”. A ispred tih riječi nestalo je više naroda negoli ispred pušaka. Gotovo da više nema tko ni obilježavati stradanja onih koji su žrtve pušaka.
Ta činjenica nije dovoljna opomena tim ubojicama u primirju, i potvrđuje se stara izreka, ubojica u ratu ubojica i u primirju, i ubojica u miru. Ili kako lider najbrojnijeg, a time i najodgovirnijeg beha naroda za to nepucajuće ubijanje narodà kaže na obilježavanju dana njegove muslimanske armije, “,,,bila je to junačka vojska, sličila na svoj narod i nije pravila zločine…”. Upravo takva bošnjačka laž o istini vjerskog beha sukoba ne samo da je najrazornije oružje komadanja Bosne i Hercegovine, i razlogom da svaki beha narod ima svoj dan sjećanja na taj period, nego je ta Bakirova laž zločin koji opisuje zločine njegove zločinačke vjerske armije.
Jer i laž je zločin, laž je kratak put do ubijanja. Svakim danom ispunjenim bošnjačkom laži o prošlosti vjerskog beha sukoba za teritorij, beha društvo je bliže do oružanog sukoba za koji se Bošnjaci temeljito pripremaju. Nema te laži, pa makar bila i od Bakira, koja može sakriti sve ratne zločine njegove armije počinjene nad hrvatskim narodom.
Nepriznavanjem tog vjerskog ratnog perioda onakvim kakav je zaista bio Al Kaidov je udarac u sadašnjost, no još više u budućnost bilo kakve zajedničke Bosne i Hercegovine. Ne može se prolaziti pored toliki hrvatskih stratišta i glavu od njih okretati, a u isto vrijeme svijetu lagati kako je taj zbirni beha entitet održiv, i moguć u bilo kakvoj funkciji.
Bošnjačka laž o tolikim zločinima počinjenih u ime Velikog Alaha, sama je zločin. Ono što tu bošnjačku laž o svojim počinjenim zločinima čini zločinom nad zločinima je činjenica da u njenom širenju, i nepriznavanju prave istine sudjeluju, kao i u samom ratu, muslimanski vjerski lideri, i sàm aktualni poglavar IZ BiH Reis-l-ulema Kavazović. Naime, ne slučajno, kao što ni Britanci nisu slučajno prvi bili kao sudionici na mjestu zločina, ove godine na godišnjicu stradanja Muslimana, Ahmiće je posjetio Reis-l-ulema Kavazović. I to je ljudski, ne bi bilo ništa upitno u tom posjetu da u blizini Ahmića nema nekoliko hrvatskih Ahmića.
Nemoguće je doći u Ahmiće a da se ne prođe kroz hrvatske Ahmiće, u kojima su Muslimani počinili daleko strašnije, i po broju ubijenih veće zločine nad Hrvatima. Kako može vjerski lider beha muslimana bilo šta kazati u Ahmićima a da ne spomene mjesta hrvatskih stradanja koja se vide iz tog bošnjačkog sela.
A ta hrvatska stradanja od krvavih muslimanskih ruku su velika. Kako se Kavazović osjećao u Ahmićima dok je govorio, a pogledom vidio Vitez gdje su pripadnici njegove armije ubili osmero hrvatske djece na igralištu. Ili kako se osjećao muslimanski vjerski lider govoreći u Ahmićima a gledao na hrvatsko mjesto stradanja Križanćevo selo, Buhine kuće, Dubravicu, Putkoviće, i nešto malo dalje Miletiće, Maljine, Grahovčiće, Brajkoviće, Čukle, Rudnik, Miškoviće, Bukovicu Malu i Veliku, Guču Goru, Travnik, Radonjiće, Nova Bila, sva hrvatska sela oko Travnika, Novog Travnika.
Zapravo cijela Lašvanska dolina kao konc logor što ga Muslimani napravili za Hrvate je hrvatsko Ahmići koje Kavazović nije niti spomenuo, a kamoli da se ispričao za te zločine. Prije negoli je došao u Ahmiće, kao vjerski lider trebao je preživjelim Hrvatima muslimanskog ratnog zločina otkriti masovnu grobnicu poubijanih Hrvata u Maljinama, Miletićima, Bugojnu…, kako bi ih roditelji, djeca, supruge, dostojno sahranili i grob označili.
Kavazovićev posjet Ahmićima pobjednička je demonstracija Bošnjaka, i ponovno ubijanje hrvatskih žrtava. To je nepobitan znak neodrživosti ove i ovakve Bosne i Hercegovine, i argument za njeno konfederiranje kao zajednice tri nacionalna entiteta, svaki sa svojim Ahmićima, Križančevim Selom, Kazanima… Samo takva konfederalna Bosna i Hercegovina ima mirnu i sigurnu budućnost, i jedino u takvoj zajednici sve žrtve će biti jednake. Najdeblje a time i najneprohodnije zidove između vjera i nacija gradili su u Bosni i Hercegovini, a i dalje grade, vjerski muslimanski lideri, poput Reis-l-ulema Kavazović, čime šalje poruku da je beha zajednica u bilo kakvom nacionalnom, poglavito vjerskom šarenilu Bošnjacima neprihvatljiva, a tako šarena i neodrživa.
