Hrvatski Fokus
Povijest

Paljetkovanja don Nedjeljka Subotića

Duh je ipak jači!

 

Značajni duhovnik i antifašist, prijatelj slikara Celestina Medovića koji je Hercegovinu nazivao našom mučeničkom hrvatskom Spartom don Nedjeljko Subotić vrlo je lijepo mislio i misli izražavao. U dubrovačkoj “Narodnoj svijesti” od 21. listopada 1924. objavljuje “Paljetkovanje s puta do Zagreba i Ljubljane”. Paljetkovanje je sakupljanje preostalog grožđa nakon berbe, mislio je valjda na pabirčenje detalja, mozaik dojmova.

Secesionistički opis zelenih i aristokratskih zagrebačkih motiva, cello (violoncelo) kao kod Matoša nas ne zanimaju! Naziva umjesto triumvirat triumurti(ma) Krležu, Krkleca i Cesareca (Krklec masonske orijentacije, Krleža i Cesarec ljevičarske što svećeniku Subotić ne godi, T.T.). Riječ triumurti je nejasna, možda Subotić misli na hinduizam u značenju “tri lika”, koji predstavlja načela stvaranja, ujedinjenja i uništavanja – tj. Brahme, Višnua i Šive. A možda i urticae, koprive? Taj trio zamjenjuje Subotiću drage Šenou, Kumičića i Harambašića, a velikane teatra Demetra i Miletića, a velika likovnost Bukovca, Medovića, Mašića i Frangeša zamijenjena je brdom umjetničkih bedastoća i nakaza, što se zovu ku(bizam?), paroksizam, futurizam. Vuci, Metafizici, Unani(musi?) tvrdeći da je samo ona umjetnost dobra, koju ne razumije ni sam umjetnik ni gledaoc(!), ostao sam kao hram, kojem pokradoše svetinju i poklaše (svećeni?)ke njegove. I dok Kljakovićev triptihon u Svetom Marku sa onim drvenim beskrvnim figurama Hrista i Ivana Krstitelja – teško nama – uzalud čeka purgara i purgaricu da ushićeni i skrušeni pripale na podnožju kandilo, potepuh Ujević uz druge došlajke i skorojeviće piše u “Savremeniku” svoju “Ispovjed”, historiju duševnog crvotočja i parodiju Ispovjedi svetoga Augustina, svoga velikoga imenjaka (velik je don Subotiću i Ujević, makar ponekad nije simpatičan, op.,T.T.). “Savremenik” rastočen propada, diže se Književna Republika i razni Zeniti (nadrealistički časopis, op., T.T.), sinovi ugašenih “Plamenova”, odakle se veliki delije, plaćenici dobre majke, crvene Rusije, kao Micić, Krleža, Simić bacaju frazerskim ekrazitom (eksploziv, ima li veze sa francuskim ecraser – zdrobiti? op., T.T.) na buržoaske veličine kao što su Vojnović, Nazor i drugi.

I dok raspop Vilović (Đuro, Hrvat koji je prešao na pravoslavlje i postao šef četničke propagande u Drugome svjetskom ratu, op., T.T.) piše kakografske (značenje svrakopis, ružan rukopis usp. kakofonija, op., T.T.) izmetine, da tim “cvijećem” slobodne umjetnosti goji i čuva ukus i svrab novopečenih hrvatskih sufragetki, pelivana i sitih i vjernih prijatelja zakutnih barova, dok se bivši kanonik Marko Kalogjera brine da posveti nevjerne duše, da ih uvede u raj najkraćim i najlakšim putem što se zove katolicizam bez katolicizma, dotle Tipografija vrši ulogu svodilje i uzgaja hipermodernu prostituciju i sterilnost, slobodnu ljubav, državne nahode sa dosadnim prevodima iz galske i germanske pornografije u stilu Papine kćeri gospara Barckarda i Pittigrilla. Vojnović bježi iz ovog “ghetta” i naslađuje se pogledima aristokratskih borova Petke, ugašenoga vulkana, Rački grli dubrovačke hridi (Mirko, slikar), a tu, u “ci devant”(franc. izraz koji se odnosi na dijelove plemstva koje se odbilo uklopiti u novi revolucionarni poredak, op.,  T.T.) mojoj baštini razbašio se kao Musa Arbanas (lik iz pjesama guslarskih, protivnik Kraljevića Marka, op., T.T.) onaj Mali koji u obliku čiste i djevičanske znanosti piše i govori za podizanje novog svijeta: Svemir je stroj, što se od iskona po sebi kreće… Smrt je preobraženje materije. Misao je izlučenje možgjana.

Čovjek je cilindar sa dva otvora.(usta i šupak, kuhinja i 00) Ljubav – vježbanje spolnih organa. Duša je nepoznata mikroskopu. Bog (to jest bog) je produkt straha i neznanja…! Gospodin Mali je sad na glasu, veselje svih akademičara, naša Slava. Taj “cilindar sa dva otvora” je suviše član Akademije, profesor fiziologije, organizator naših prosvjetnih instituta, član odbora za reformu škole i – vitez reda svetoga Save…

Slijedi Subotićeva kritika zagrebačkih bankarskih krugova iz redova izraelskoga naroda, što osuđujem i ne citiram, iako naravno krupni kapital nikada nije filantropski po definiciji, bez obzira na vlasnika.

Spominje Mažuranića, Andriju Palmovića, te “ili te nije još zadušio ozon električnih akumulatora obrtnog grada, golotinja bijelog roblja, tantalska muka onih što žderu na troja usta mjenice, čekove, devize, hiljadarke i dionice kao psi i Firentinac Giacco?! (gle sličnosti li sa Krležom, pa iste fenomene vide u velegradu op., T.T.).

“A ja kao moj Duka (misli na Danteov Pakao u kojem se spominje ubacivanje lažnoga novca u Italiju od strane raškoga kralja Uroša, da li uz asistenciju Venecije?, op., T.T.): Reci mi stražaru, dokle će sinovi onoga Uroša “che mal vide ili conio di Vinegia” (koji je zlo vidio novac Venecije, op., T.T), i koga je moj Duka prokleo radi usjeva zle valute, mučiti sa lažnim pjenezom ove siromahe? Reci mi kamo će dospjeti izbavljeni građani ovog zavađenog Grada, komu Mandaljene (Magdalene) nekada ljubljahu skute? (misli na Dubrovnik i na stih Meda Orsata Pucića, op., T.T.).

A stražar meni: Iz ovoga pakla u onaj drugi! Ali ovo pokoljenje mora pasti, a drugo u sjeni moga skeptra (žezla) će se podići snagom onoga, koji ovuda šara kao vječni Kamaleont…”

Sanjari Subotić  o zagrebačkom purgatoriju, mirisu uvelih glicina (kao Medovićeva slika, T.T,!), maglovitom Babilonu, nježnoj ruci pametarke Klio (muza povijesti), ložama, sirotinji i Rockefelleru, sivim krovovima i raju lovornomu naših borbi, molitava i uzdisaja…

Najbolje preskočiti leopardijevske ljubavi i smri, usnule gospodare ovoga Kremlja na jugu slavjanstva, polusjene ovoga mjesta, jer je sjena mati ljepote i jer su kristali, dijamanti, ribnjaci, stalaktiti i stalagmiti najljepši u polusjeni”

Da, očito je don Subotić emotivno introvertirani tip duhovnika, mašta je prejaka i snovi. Spominje Šenionu kletvu, amo se povukla narodna i izrođena naša aristokracija, koja je uprkos mnogome svomu izdajstvu mnogo simpatičnija nego… filistarska buržoazija sa svojim polukulturnim tipovima a la Pickwick – zdravija i svjetlija nego profani brojevi antidemokratske demokracije, koja je i poslije i prije rata pogazila i vulgarizovala naše Lare i Penate. (misli na duhove domovinskoga ognjišta, T.T.)

Zanosi ga katedrala sv Stjepana, iza oltara kosti mučenika Zrinskoga i Frankopana (uspoređuje to sa Kaabom, vrlo loša usporedba!), svježi vijenac hortenzija i ruža zavijen u poljsku zastavu, što postaviše poljski đaci iz Varšave! Čista dakle secesija u umu našega don Subotića.

“Kaptol još sniva snove o staroj slavi i moći, ne će da se još probudi, da bije nove bojeve za “krst časni i slobodu zlatnu” bez puške i sablje. Gore u riznici katedrale hrđa plemenito oružje Tome Bakača, grizica (moljac) pomalo grize plašt sv. Vladislava i dragocjene gobeline…” Brončani glas zvona Krista Kralja sjeća ga majke, evocira Jelačićeve čete i hrvatske stališe, Šenou, hrabre Domagojevce vođene Eckertovim srcem i dušom, umiranje Rogulje, urednika “Narodne politike” u čežnji da razvije barjak (jugoslavenski?! možda se Subotić prepao da je predirektan bio sa spominajnjem Uroševog lupeštva) sa slikom Krista i Bl. Djevice naše Kraljice, Bresztyenski (Subotić krivo piše Bresctienski, Aleksandar, čitaj Brešćenski, hrvatski patriot i dobrotvor, 1843.-1903.) u sjeni Kaptola pisao je o jedinstvu crkava, danas Deželić, Grgec i Maraković pale luči katoličke renesanse, a prvi vladika (nadbiskup, T.T.) Bauer budi i sazivlje hrvatska sela… na veličanstvene euharistijske sastanke… gdje novim sjajem plamti um Mavra Vetranovića… Najbolje je ovaj bogati mozaik kulture, vjere i politike prekinuti uskoro.

Još slijedi citat Baudelairea “l’homme y passe a travers de foret de symbole Qui il observent avec le regards familiers” (čovjek prolazi kroz šumu simbola koji ga gledaju pogledima familijarnim). Na Gorici se Mihanovića Antuna dotiče, autora Lijepe naše. Tako matoševski, tako secesijski, tako tugaljivo sjetno u svijetu u kojem se pomaljaju fašizam i komunizam, veleindustrija i velekapitali. Veliko ludilo rata. Duh je ipak jači!

Teo Trostmann

Povezane objave

Lubomir Michał Rogowski u Dubrovniku

HF

Zbornik o Đuri Šurminu

HF

HRVATSKA BAŠTINA – Pustolovi i hohštapleri

HF

Urotničko pitanje

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više