Hrvatski Fokus
Feljtoni

Stjepan Lozo o Stevanu Moljeviću (1)

Kako to da je Draža Mihailović uhićen tek u ožujku 1946.

 

Povjesničar Stjepan Lozo je ogledni primjer kako treba pisati, jasno i razumljivo, dokumentirano s preglednim izvornikom, s kritičkim aparatom i sustavno. Nažalost premnogi griju stolice i popunjavaju prostor u institutima i državnim tijelima. Oni među njima koji ne rade ništa su najsimpatičniji (dolce far niente, tko ne radi ne griješi!); oni pak koji žive od par(t)izansko partijaških ideoloških floskula i hagiografija, a podatke isisavaju iz maloga prsta, nanose štetu hrvatskome narodu, bilo da opravdavaju sebe i (ili) svoje pretke, bilo da služe tuđinskim interesima. Služene istini koje čini Stjepan Lozo (rođ. 1961.) je časni i domoljubni čin. Pisao je o pomorstvu, dugogodišnji je ravnatelj Pomorskog muzeja u Splitu.

Još osamdesetih ga kao hrvatskog nacionalista i čovjeka vezanoga uz Crkvu progoni UDBA. Težište njegova rada je na velikosrpskoj ideologiji, i tu je došlo do polemike s H. Klasićem koji tvrdi da je za masovni ustanak Srba kriv pokolj u Gudovcu, te rasni zakoni NDH. U knjizi “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima” bavi se Lozo na gotovo 700 stranica (kao i u slučaju izvrsnoga pok. Zvonimira Kulundžića trebala bi postojati skraćena izdanja za puk) projektom “Homogena Srbija” Stevana Moljevića iz 1941. godine. Opsežni prikaz stanja u historiografiji o Moljevićevom projektu je da Srbi sjajno prešućuju i mijenjaju činjenice, Bošnjaci su neoprostivo površni, kao i većina hrvatskih autora. Lozo nemilosrdno secira izjave i napise lukavog pokojnog geopolitičara Radovana Pavića kojemu zamjera tendencioznost i perfidiju.

Zanimljiv je život i sudbina velikosrpskog ideologa i projektanta Velike Srbije Stevana Moljevića. Partizani su ga osudili na 20 godina zatvora, tek malo više od kardinala Alojzija Stepinca koji je nevin osuđen na 16 godina. Lozo postavlja i pitanje kako to da je Draža Mihailović uhićen tek u ožujku 1946. Visoki komunistički srbijanski rukovoditelj i pregovarač sa četnicima godine 1941. Miloš Minić tvrdi godinu dana nakon Titine smrti, 1981., da je Moljević nakon nekoliko godina pušten, tj. pomilovan. To pitanje ostaje otvoreno?!

Iako vrlo siromašan i bez oca (od 6. godine) Moljević (1888.-?) studira pravo u Zagrebu, ali još stiže i biti odbornikom u sarajevskom Sokolu. Već je tada član bosanske filijale urotničke Crne ruke (Ujedinjenje ili smrt, kasnije Mlada Bosna). Moljević ugošćava Bogdana Žerajića, studenta prava koji je atentator na Hrvata generala Marijana Varešanina, poglavara BiH. Moljević je oslobođen zbog nedostatka dokaza. U Banjoj Luci vodi društva “Sokol” i “Pobratimstvo”, a na “Vidovdan” 1914.  organizira sokolski slet u Banjoj Luci povodom srpskoga osvajanja Kosova. U Veleizdajničkom procesu koji je vrlo blago vođen 1915.-1916.  Moljević je oslobođen. Krajem 1918. Moljević je razočaran što se BiH nije pripojila Srbiji.

Godine 1922. osniva “Jugoslovensko francuski klub” u Banjoj Luci, prima tri francuska ordena, tako i Orden legije časti 1937. godine.

Osniva i „jugoslovensko engleski klub“, kojemu je predsjednik 5 godina,  a osnovao je i Rotary International klub (očekujem da se braća rotarijanci u ime humanizma ograde od lika i djela S. Moljevića) 1929. se raduje podjeli države na banovine, osobito mu je na srcu Vrbaska banovina u kojoj su Srbi okupljeni. Moljević osobito potiče sokolske organizacije, sokolaši su bili Srbi i jugounitaristi. Pokreće 1936. velikosrpski list “Otadžbina” gdje piše dojmljiv članak o “bošnjakluku”. Kako se Hrvati nisu pridružili Moljevićevoj antimuslimanskoj histeriji on piše članak o “frankovluku” (po Josipu Franku, šefu HSP-a).

U vrijeme pregovora o stvaranju Banovine Hrvatske Moljević je 30. 1. 1939. održao predavanje o ulozi i značaju Vrbaske banovine. Moljević zaključuje da bi se u Hrvatskoj banovini otvorilo srpsko pitanje “ako bi se Srbi na području koje obuhvaća Bosansku krajinu, Baniju (srbski naziv za Banovinu), Kordun, Liku i sjevernu Dalmaciju stavili u podređen položaj, bilo prema Zagrebu ili Sarajevu”. Moljević sa zadovoljstvom konstatira da ti Srbi predstavljaju živi zid koji odvaja Hrvate. Odmah nakon Moljevićeva predavanja osniva se u Zagrebu 10. 2. 1939.  društvo “Krajina”, kojE osniva inicijativa za uspostavu “Srpske Krajine”. Ta bi zapadna srpska zemlja imala 50 % Srba i centar u muslimanskom Bihaću. Tada je u Banjoj Luci Srba tek trećina, a u Vrbaskoj banovini bilo ih je oko 59 %. Osnivačka skupština srpskog kulturnog kluba u Banjoj Luci bila je provokativno na katolički Badnjak 1939.

SKK je okupio najgore šoviniste, poput Vase Čubrilovića (1897.-1990.), koji je bio član Crne ruke (poslije tzv. Mlada Bosna) i poslije predlagao iseljavanje Albanaca s Kosova kombinacijom terora i perfidnog maltretiranja. Gospodin je bio profesor povijesti na beogradskoj “univerzi”, što znači da je Tito amnestirao velikosrpske crnorukce. Karta rađena 1942., raspačavana 1943. pod naslovom “Naš put” je izrazito nerealna, maliciozna, ali ne i povijesno nemoguća. (jesu li poznavali engleske planove na Balkanu?, op., T.T.) Dalmacija bi se cijela našla u Velikoj Srbiji, samo dio oko Splita imao bi neku kvaziautonomiju. Juga bi se zaokružila dijelovima Bugarske, Rumunjske, Mađarske, Austrije, sjeverne Albanije(?!), te cijelim zaleđem Trsta. Istra bi bila posebna jedinica, kao i Slovenija. Hrvatska bi bila svedena na liniju Virovitica – Karlobag, a Slavonija bi bila odsječena od matice i bez Osijeka i Vinkovaca. I u takvoj federaciji trebaju Srbi imati hegemoniju. Takva Jugoslavija (pišu autori) moguća je samo sa znatno smanjenom Hrvatskom, a “Hrvati su genocidni jer su 1941. i prije 1941. išli za planskim istrebljenjem Srba”.

“Genocidnu kampanju protiv Hrvata i širenje Srbije treba izvesti u danom trenutku na najbrži način, a bez da se ikoga išta pita, i kao svršen čin.”

Tko je radio na ovom dokumentu osim Mihailovića i Moljevića? Možda Dragiša Vasić, Čubrilović (koji se tada sastajao sa Moljevićem), Đuro (Jure) Vilović. Jesu li Moljevića (kao i Jevđevića) u Pljevljima, Kotoru, istočnoj Hercegovini štitili Talijani? Jasno je da nacrtane zemlje ne bi mogle egzistirati  prometno, ekonomski, demografski, te da se Srbiji priključuju područja gdje ih uopće enma ili su neznatna manjina. Uvijek se traži maksimalno, to je bit ovog zemljovida. Sadržaj teksta i karta se ne poklapaju u potpunosti. U III. poglavlju o društvenom uređenju kazuju da “Crkva u Velikoj Srbiji može biti priznata samo ako je prema inozemstvu potpuno neovisna, odnosno ako u Velikoj Srbiji ima svoga vrhovnoga poglavara.” Ovo je očito upereno protiv katoličke Crkve i sliči na Titov postupak prema Stepincu koji na liberalnom i masonskom Zapadu nije naišao na veću osudu.

Bilo bi lijepo imati na uvid traktate Moljevićeve iz 1942. godine “Značaj jugoslavensko grčke unije po Srbe i Srbiju”, te “Muslimani i stvaranje srpske države”. Kako zamišlja Moljević etničko čišćenje u homogenoj Velikoj Srbiji? “Krivci bi morali biti na licu mjesta kažnjeni (usmrćeni, genijalno široka definicija krivca je moguća, op., T.T.), a ostalima bi valjalo otvoriti put – Hrvatima u Hrvatsku, a muslimanima u Tursku.” (fakat velikodušno, op., T.T.). Ovo jako podsjeća na grčko tursku razmjenu stanovništva. Jozo se poziva na Ivu Rendića Miočevića (“Zlo velike jetre”) i Françoisa Brassarda koji govore o nametanju krivice i srama, ne samo narodu pobijeđenom u ratu već i svim normalnim građanima svijeta kroz etiketiranje, tabuizaciju i sprječavanje objektivnih istraživanja prošlosti. Koncem lipnja 1941. tzv. Valerijanov memorandum SPC-a optužuje Hrvate za smrt 100.000 Srba što je u danim okolnostima pretjerivanje od 10.000 posto. Laž ako se i demantira, što je u ratnim uvjetima nemoguće, već poluči učinak. Ne želim ovim člankom demonizirati Srbe, i drugi su imali imperije ili težili za proširivanjem svojih granica na susjedne zemlje, ali licemjerstvo i podmuklost, te ustrajnost memorandumovaca (maratonaca) zaslužuju osvještavanje javnosti i točnu dijagnozu. Svakako da je naivan onaj tko misli da je doba imperijalizma i šovinizma iza ljudskoga roda, te da će budućnost biti humana.

(Nastavak slijedi)

Teo Trostmann

Povezani članci

Rimski ugovori 1941. (2)

HF

SINARKIZAM – Šambala ostaje skrivena (19)

HF

Nepostojeća konstitutivnost Srba u Hrvatskoj (5)

hrvatski-fokus

Rječnik pojmova Miroslava Krleže (2)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...