Zablistao pod utjecajem jazza i francuske šansone
Davor Erceg još kao maloljetnik je briljirao svojim specifičnim glasom u kojem kao da je spojena zvonkost mora i patina ruzinavih brodova. Rok skupina Crna udovica imala je sjajnih tekstova, čarobno je i je njeno korištenje Matoševe Utjehe kose. Crna udovica osnovana 1982. bila je na tragu Deep Purple i Led Zeppelina. Ti talentirani momci bi u Splitu, Sarajevu ili Zagrebu imali moćnije sponzore i veće tržite, ali bilo je to vrijeme sviranja iz zabave, iz užitka. Rat je Dubrovnik slatkoga života, Sorkočevića, Đela Jusića i Trubadura ubacio u neke morbidne tonove, osjećaj siromaštva, napuštenosti, besperspektivnosti ; zakratko je uz paleže i umorstva “slavne” JNA obilježio nečije odrastanje, opečatio mnoge živote, a mojem naraštaju, pa i Davorovom ukrao najljepšu mladost.
Tada je pod utjecajem jazza i francuske šansone zablistao neponovljivo Davor Erceg u raskoši svoje duše, ali ta atmosfera nekako je bila previše urbana za maleni Dubrovnik, previše turobna za mlađariju Zagreba koja se uhvatila pjesmuljaka i cajki, nekako se našao van struje i van vremena.
Kada se sjetim Parnoga valjka, Stublića, i nadasve neponovljive ptice rugalice socijalističkoga Agrama, Jochanna Branimira Štulića vidim da su oni bili sinteza narodne duše, onoga što je anonimna masa osjećala zgurana u betonske mastodonte, osjećaja ekonomske propasti i nepravde, želje da se živi život, da se bude Zapad. Davor je bio svoj, izvan glavnih tijekova, izvan želje da podilazi publici i da pripada nekim lobijima, jednostavno je radio ono što je mislio da je ispravno i dobro. Nije čudo da se njegova zadnja grupa zove “Atlantida”, a zadnja pjesma “Raj”.
