Drama služenja vojnog roka sjemeništaraca, bogoslova i svećenika u raznim dijelovima Jugoslavije
Upravo je iz tiska izišla knjiga mons. Jurja Kolarića Progon bogoslova u JNA u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Tkanica, d.o.o. Knjiga ima 140 stranica.
Na početku knjige autor Kolarić daje kratak povijesni pregled stanja Hrvatske i Hrvata u XX. stoljeću s naglaskom kako je Hrvatska iz Drugoga svjetskoga rata izgubila državu i doživjela mnoštvena stradanja stotina tisuća Hrvata i mnoštveni egzodus također stotina tisuća hrvatskih izbjeglica ispred razularenih jugopartizanskih koljača. »Njihov crveni totalitarizam i komunistička diktatura određivala je od 1945. do 1990. godine sudbinu Hrvata i Hrvatske unutar obnovljene Jugoslavije. Od rata iscrpljeno stanovništvo moralo je podnijeti stravičnu osvetu komunističke strahovlade, koja se je posebice očitovala u pokolju Hrvata kod Bleiburga i na tzv. križnim putovima ili na marševima smrti, na kojima su diljem Jugoslavije komunistički partizani likvidirali, bez suda i suđenja, na tisuće zarobljenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila«, piše autor u uvodnom dijelu knjige.
Progoni neistomišljenika, ubojstva stvarnih i izmišljenih političkih protivnika i punjenje zatvora i raznih logora „klerofašistima, narodnim neprijateljima, kulacima, nepoštenim intelektualcima, nacionalistima i protivnicima socijalizma“, postali su omiljeni vokabular novoga komunističkog političkog i društvenog sustava. Stvorena je, kako je to komunistički ideolog Milovan Đilas kasnije nazvao „nova klasa“. Tu novu ideologiju posebice je osjetila Katolička Crkva u Jugoslaviji, koja je bila proglašena „produženom rukom Vatikana“ i „najvećim neprijateljem Federativne Socijalističke Republike Jugoslavije!“ Posvuda se vodila kampanja protiv „narodnih neprijatelja“ iz redova Katoličke Crkve, njezinog klera i laika. Ateizam ili bezboštvo se prikazivalo kao napredan svjetonazor, a vjera se izrugivala kao zaostalost i nazadnjaštvo. Simbol progonjene Katoličke Crkve postao je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, kojega je krasila ljubav prema vjeri, Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu. Već kao nadbiskup koadjutor pokušavao je od 1934. godine tadašnje katoličke organizacije ujediniti u nepolitičku angažiranu Katoličku akciju, a za vrijeme NDH podržavao je pravo Hrvata u borbi za njihovu nacionalnu državu, ali je istodobno neustrašivo i otvoreno osuđivao svaki totalitarizam i rasizam, osuđujući progone Židova, Srba i Roma od strane ustaških vlastodržaca, ali i komunističke i četničko-srpske zločine nad hrvatskim stanovništvom. Komunistički vlastodršci bili su izazvani pastirskim pismom Biskupske konferencije od 20. IX. 1945. godine u kojem su hrvatski biskupi protestirali protiv ubojstva, uhićenja i zatvaranja stotine svećenika i postupaka, koji su onemogućavali duhovnu i odgojnu zadaću Katoličke Crkve u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Alojziju Stepincu je nakon što je odbio Titov prijedlog da se Katolička Crkva u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice (1945.) bio organiziran montirani proces prema scenariju koji je bio uobičajen u drugim tadašnjim komunističkim zemljama, a završio je osudom nadbiskupa (11. X. 1946.) na 16 godina zatvora s prisilnim radom i gubitkom građanskih prava daljnjih pet godina. U takvim prilikama i u takvom političkom, društvenom i vjerskom životu odigravala se je drama služenja vojnog roka sjemeništaraca, bogoslova i svećenika u raznim dijelovima Jugoslavije.
Godine 1950. i 1951. pokrenuti su montirani sudski procesi protiv profesora i studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Uslijedila su uhićenja i suđenja bogoslova ili studenata i mnoge od njih optužili su kao „zaklete članove terorističke organizacije“ nazvane „Hrvatski narodni otpor“. Optužnica je bila podignuta 22. V. 1951. godine na Okružnom sudu u Zagrebu, a teretila je bogoslove da su na pisaćem stroju prepisivali i umnažali članke iz jednog kalendara iz inozemstva o osuđenom nadbiskupu Alojziju Stepincu. U tim uvjetima najteže je bilo mladim bogoslovima u JNA, koje su tamošnji kosovci svakodnevno maltretirali, strašili i prijetili da će nauditi njihovim obiteljima ako ne napuste bogosloviju. Autor u knjizi daje dokumente iz ondašnjega promidžbenoga tiska u JNA, iskaze i napise bogoslova, sjemeništaraca i svećenika od kojih su neki podlegli pritiscima i strašenjima i nisu se vratili na bogosloviju, ali, srećom, većina bogoslova nije podlegla pritiscima i postali su svećenici.
Knjiga obiluje dokumentima iz ondašnjega tiska JNA i time dodatno popunjava prazninu hrvatske povijesti iz toga razdoblja. U knjizi će svatko od nas tko je služio vojsku u JNA, prepoznati sebe i primitivne starješine kojima su Hrvati bili najveći neprijatelji, a posebice budući katolički svećenici.
Knjiga je podijeljena na dvanaest poglavlja:
- Političke, društvene i vjerske prilike u Jugoslaviji od 1945. do 1990. godine
- Bogoslovi i sjemeništarci, žrtve političkog komunističkog sustava u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) (1954. – 1958.)
- Orkestrirana pisma sjemeništaraca i bogoslova koji su odlučili poći “novim putem”
- Dva pisma bivših učenika dubrovačkog i zagrebačkog sjemeništa
- Vojničke novine “Za pobedu” u nakladi “Nove Makedonije” iz Skoplja, na ćirilici, objavljuju “Pisma bivših bogoslova”. List je izlazio svake druge subote
- Tjednik Narodne omladine Hrvatske “Novine mladih” piše o bivšim bogoslovima i o njihovom odgoju u “crnoj školi” na Kaptolu
- “Narodni vojnik”, organ Beogradske vojne oblasti piše o bivšim bogoslovima
- U orkestralnu pratnju gromoglasnih izjava sjemeništaraca i bogoslova o njihovim izlascima iz “crne škole” uključuje se 1955. godine i “Vjesnik”, politički dnevnik iz Zagreba
- Pismo majora JNA, Rudolfa Kožića iz Niša, 24. IV. 1954., roditeljima bogoslova Alojzija Čunčića
- Odnos vojnih vlasti prema pravoslavnim bogoslovima
- Krašićki župnik Josip Vraneković u JNA u Nišu i na robiji u Kragujevcu i Leskovcu
- Don Anto Bogović godinama robijao samo zato što je u vojsci branio Alojzija Stepinca. Na kraju knjige autor donosi Zaključak. Tu se još nalaze Bilješka o autoru i Kazalo imena.
Knjiga je vrijedno djelo dijela hrvatske povijesti iz pedesetih godina prošloga stoljeća koja nas svojim prilozima i autentičnim dokumentima još jednom podsjeća u kakvim su teškim uvjetima u drugoj bezbožnoj Jugoslaviji stradavali mladi Hrvati, a posebice mladi bogoslovi, sjemeništarci i svećenici u zloglasnoj i uvijek protuhrvatskoj JNA.