O, kako je mučno stranac biti
Godine me za tuđinu vežu
Pa i jezik već govorim tuđi.
Stranci za me pletu varki mrežu
I mame me: „U pakao uđi!“
Tuđina mi misli preobrazi,
Tuđe riječi postaju na snazi.
Kad se pati i živjeti uči,
Čak i bol je za Domajom ljuči.
Godine su tekle. Odveć duge.
Da se krici čuju nisu dale.
Ni plakati od boli i tuge
Bile boli velike il’ male.
O, kako je mučno stranac biti
U bespuću tuđih običaja!
A teže je gorke suze liti
Pred vratima svoga zavičaja!
Već su mnoga i ljeta i zime
Prohujala pod nebom tuđine,
Ali nisu izbrisala ime
HRVATSKE mi drage Domovine!
