Hrvatski Fokus
Aktualno

Uz 150. obljetnicu Rakovičkog ustanka

U četvrtk 7. listopada listopada 1991. navršilo se 150 godina od početka Rakovičkog ustanaka kojeg je sa svojim suborcima podigao Eugen Kvaternik

 

Eugen Kvaternik se rodio u Zagrebu 1825. godine u obitelji Romualda Josipa Kvaternika, profesora povijesti na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji i Marije Antonije Kvaternik, učiteljice u zagrebačkoj ženskoj pučkoj školi. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Rijeci, 1840. – 1842. Bio je školski kolega Anti Starčeviću. Dugogodišnju suradnju i prijateljstvo s njim započeo u gimnazijskim danima kada mu je Ante Starčević povremeno držao kućne poduke jer je Kvaternik često bio bolestan. U Beču i Pešti je studirao teologiju i višu pedagogiju, ali je kasnije prešao na pravo. U Hrvatsku se vratio 1847. godine i završio studij prava, a položio i učiteljski ispit. 1848. godine. Po povratku u Zagreb položio je odvjetnički ispit te radio kao koncipijent i registrator Banskoga vijeća a kad je isto ukinuto prešao je u financijsku službu. Od rujna 1851. godine bavio se odvjetništvom. Uz dr. Antu Starčevića, svojim je državnopravnim spisima i saborskim govorima položio ideološke i temelje Stranke prava i pravaškog svjetonazora. Po njihovim zamislima, Stranka prava je od 1861. godine bila na čelu hrvatskog narodnog pokreta protiv Austrije i Ugarske.

Znao je više stranih jezika: njemačkiruski,  francuskitalijanskimađarskislovačkislovenski te latinski jezik.

Zalagao se za samostalnu hrvatsku državu i tražio je pomoć nekih stranih zemalja za njeno ostvarenje. Povezao s revolucionarima Italije, Francuske i Rusie. Bio istaknuti član međunarodnog revolucionarnog bratstva tog doba. Vratio se u Hrvatsku 1860. godine, a prognan je još dva puta, dok se 1867. godine nije vratio sa ciljem ostanka u Hrvatskoj.

Ustanak je započeo uvečer 7. listopada 1871. godine u selu Broćanac nedaleko Slunja. U ustanku sudjelovali su i pravoslavci iz okolnih sela koji su se još tada osjećali Hrvatima pravoslavne vjere. Sljedećega dana proširio se je i na Rakovicu i nekoliko okolnih sela. Kao cilj ustanka u proglasu je navedeno oslobođenje hrvatskoga naroda “ispod švabsko-mađarskoga gospodstva”. Ustanak je vojno poduprlo nekoliko stotina krajišnika čiji je cilj bio sjedinjenje s drugim nezadovoljnim krajiškim postrojbama. Dne 10. listopada 1871. godine austrijske jedinice opkolile su ustanike u Lici kraj Plaškoga. Vođe ustanka, Eugen KvaternikVjekoslav BachAnte Rakijaš i većina pobunjenih krajišnika ubijena je, a na neko vrijeme prestala je djelatnost Stranke prava. Iako nije sudjelovao u ustanku, predsjednik Stranke prava Ante Starčević bio je zatvoren.

Uz Kvaternika, glavni nositelji ustanka bili su: Ante RakijašVjekoslav Bach (pravnik i odgovorni urednik pravaškoga glasila Hervatska), Petar Vrdoljak (glavni ustanički agitator u Rakovici), braća Čuići iz Broćanca i Ante Turkalj (općinski bilježnik u Rakovici). Nakana je bila, ako ustanak uspije formirati vladu pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako ustanak pretrpi poraz trebali su stradati samo oni i tako sačuvati stranku. Mislim da je najbolji prikaz ovog povijesnog događaja napisao dr. Ivo Korsky objavljenog 1961., Hrvatska misao, broj 27./28. (str. 13.-19.).

“Naš stid i sram”

Kao obično, sa zakašnjenjem od jednog naraštaja hrvatski politički život ulazi u novo razdoblje tridesetih godina devetnaestog stoljeća s takozvanim ilirskim preporodom. Umorno hrvatsko plemstvo, podgrizivano bečkom korupcijom od časa kad su uništeni njegovi prvaci, Zrinski i Frankopan, daje još jednog velikaša hrvatskoj politici (grofa Janka Draškovića), da poslije njega potpuno utone u tuđinske vode i nestane iz hrvatskog narodnog života kao odlučan čimbenik domaće politike. Uz te zadnje izdanke plemstva hrvatskog osjećaja (a ne Hrvatske krvi, služila Austriji i Mađarskoj a ne Hrvatskoj) stupa na pozornicu novo hrvatsko građanstvo, koje se uglavnom sastoji od ljudi tuđe krvi, asimiliranih novoj hrvatskoj sredini. Oko tog novog građanstva strane krvi a hrvatskih osjećaja okupljaju se sinovi hrvatskih seljaka koji dolaze u grad i stvaraju novi građanski stalež u Hrvatskoj i time novu podlogu za hrvatsko političko djelovanje.

Novo hrvatsko građanstvo bilo je krhka biljka na polju hrvatske državne ideje. Slabe tradicije, slabih veza s hrvatskim selom, slabe gospodarske podloge, izvrgnuto pritisku državnih vlasti, to je građanstvo započelo hrvatski preporod i hrvatsku demokraciju oponašanjem stranih izvora, većinom francuskih, koji su dolazili kroz njemačku i češku romantičarsku retortu.

Novo hrvatsko građanstvo nije se politički i nacionalno razvijalo u sjeni narodnog plemstva i od njega učilo i konačno, u borbi s njime, preotelo mu vlast i naslijedilo njegovo političko iskustvo, nego je ono ušlo u političku prazninu koju su samo djelomično popunjavali hrvatski svećenici, jedini nacionalno svjesni stalež. Svoje hrvatstvo poprimilo je novo građanstvo većinom od svećenika, pa je taj žig ostao na njemu i onda kad su prevladale liberalnije, pa i otvoreno antiklerikalne struje. Zbog toga je građanstvo u politici nastupilo retorski, skoro bismo rekli propovijednički, pjesnički (u odama i budnicama) i svečano, za razliku od građanstva u zapadnim zemljama koje je unosilo u politiku razum, računicu i privredne momente, ili od poljskih patriota koji su u isto vrijeme unijeli u romantiku revolucionarni zanos i borbenu požrtvovnost preuzetu od poljskog plemstva. Od svojih jedinih učitelja, svećenika, poprimilo je hrvatsko građanstvo i osjećaj poštivanja vlasti i nesklonost nasilju, što ga je odvajalo od zapadnog građanstva, koje je od svojih učitelja, velikaša, poprimilo također i vojničku predaju i borbenost.

Novo razdoblje hrvatske politike, koje  započinje s ilirskim preporodom, nije prema tome toliko bitno novo kao što se na prvi pogled pričinja. Nova politika je nova samo u svojim vanjskim oblicima i po svojim nosiocima, ali po duhu ima vrlo malo novosti. Ni najekstremniji predstavnici nove politike ne misle na mogućnost nekog oružanog ustanka ili primjene sile, nego smjerno mole “svijetlog kralja” za različne “premilostive otpise”.

Hrvatska politika ostaje nepomična unatoč svih ilirskih budnica i davorija, kermesa i surki, te se vodi mimo i protiv osjećaja i želja novoga građanstva. Skoro bi se moglo reći da ni sami nosioci ilirizma, kao vanjskog izraza prodora građanskog staleža, ne žele stvarnih promjena, nego se iživljavaju u riječima i prosvjedima bojeći se svake bitne promjene na koju zemlja nije bila spremna ni gospodarski, ni duhovno, ni po svom društvenom ustrojstvu. Velike reforme 1848. godine nisu nastale na poticaj domaćeg građanstva, nego kao odraz novog revolucionarnog vala u Europi, kojem su se onda hrvatski politički predstavnici prepustili kao slamke u bujici.

I kad je nakon dubokih političkih promjena, revolucije od 1848., mađarskog pokušaja oslobođenja i imperijalističkog prodora prema “posestrinama kraljevinama”, nakon zadnjeg otvorenog pokušaja germanizacije i centralizma (Bahova apsolutizma), ponovo sazvan Hrvatski sabor, najsjajniji duhovi hrvatskog javnog života nastavili su tamo gdje su prestali 1849. godine: prekrasnim govorima, sjajnim silogizmima, povijesnom erudicijom, pravnom oštroumnošću i političkom smušenošću. Osim dr. Ante Starčevića i njegova zastupničkog druga u Saboru od 1861., dr. Eugena Kvaternika, nije bilo političkog realizma, nije bilo hrvatske državne politike, nego se vodila austrijska pokrajinska politika, zaogrnuta plaštem hrvatske državnopravne frazeologije.

Niti šezdesetih godina prošlog stoljeća nije hrvatska politika, ni njeni nosioci, hrvatski građani, ušla u novo doba europske politike. Ostala je onakva kakva je bila u 18. stoljeću, s novim nosiocima i nešto malo promijenim rječnikom. Protiv austrijskog dvora, koji se već obilno služio pangermanizmom i mađarske aristokracije, koja je otvoreno nosila moderni mađarski nacionalizam, te povezana s mađarskim građanstvom pretvarala taj nacionalizam u mađarski imperijalizam, hrvatsko je građanstvo još uvijek branilo autonomije, stara prava i sloboštine kraljevstva, te s jednim Ivanom pl. Kukuljevićem Sakcinskim sjajno iznosilo sve dokaze za hrvatska prava, dok je birokracija carskog i kraljevskog veličanstva mimo tih prava polagano uništavala Hrvatsku kao posebnu narodnu i političku jedinicu.

Hrvatska politika stvarno se mijenja tek mnogo kasnije nego što se službeno naučava. Stari romantički duh umire tek dne 11. listopada 1871., 200 godina nakon propasti hrvatske aristokratske države, umire i propada sa zadnjim tipičnim hrvatskim romantikom i prvim modernim hrvatskim revolucionarom Eugenom Kvaternikom.

Rakovica je konačni prekid s prošlošću, iako je suvremenicima izgledala kao neznatan incident romantičnog zanesenjaka.

Duboki smisao Rakovice nije mogao biti jasan suvremenicima, jer oni nisu mogli vidjeti te perspektive, kao što je to nama dano. Oni su bili dio sredine, zadojeni idejama, pogledima i običajima koji su im se činili prirodnim, te su svaku bitno različnu stvar odbijali, jer je nisu razumjeli. Oni su mogli razumjeti Kvaternikove strastvene govore, njegovu surku, njegovov romantizam, ali nisu mogli shvatiti kako će se netko podignuti protiv “presvijetlog kraja”, protiv “naše vojske”, protiv postojeće vlasti. Nije im bilo teško čitati o talijanskim karbonarima, o francuskim republikancima, o engleskim radikalima, ali sve je to bilo samo knjiško svaćanje događaja bez sposobnosti da bi se strana iskustva primijenila na posebne hrvatske prilike. Hrvatska sredina svatila bi lakše, da je onda poznavala, nuđenje hrvatske krune Napoleonu III., jer je promjena dinastije ipak postojala u hrvatskoj povijesti kao precedens, ali podignuti se pod hrvatskim vodstvom, bez strane dinastije, za to je prošlo previše vremena od 1102. godine.

Kvaternik, kao zadnji predstavnik duha prošlosti, koji se diže u smislu člana 31. Zlatne bule kralja Andrije, još bi bio razumljiv svojim suvremenicima, pogotovo nakon Starčevićevih govora u kojima je naučavao da hrvatski narod ima povijesno pravo na slobodu. Ali Kvaternikova buna, moderna, revolucionarna buna u ime slobode naroda, kao revolucionarno ostvarenje Starčevićevih teoretskih naučavanja, ipak je bila previše jako vino za Hrvatsku sredinu. Bila je akt luđaka dakle nešto što se treba odbiti.

Zadnji hrvatski romantik Kvaternik definitivno ubija hrvatsku romantiku i sije sjeme hrvatske revolucije koja će prolaziti kroz mnoge nevolje i neuspjehe dok će se razviti u jaku biljku. S Rakovicom prestaje doba hrvatske građanske romantike i novi naraštaji imaju već precedens revolucionarnog nastupa. U tome je Kvaternik preteča hrvatske suvremene politike. Kao što je često u povijesti, pokreti imaju kao začetnike najtipičnijije predstavnike onoga društva ili sredine koja mora propasti. Francusku srednjovjekovnu feudalnu državu ruši kardinal Richelieu, potomak pravih feudalaca. Francusku aristokratsku monarhiju mora srušiti francuski aristokrat grof Mirabeau uz suradnju ljudi kao što je biskup Talleyrand (iz vojvodske kuće Talleyrand-Périgord).

Jedinstvo zapadne crkve ne ruši laik ili teološki neizobraženi čovjek, nego augustinski redovnik i profesor Martin Luther, te francuski klerik Ivan Kalvin. Prevlast građanskog staleža ne podgrijava radnik ili proleter, nego tipični buržujski odvjetnik Karl Marx, odgojen u najgrađanskoj filozofiji Njemačke, hegelijanizmu. Rusku teokratsku despociju ne ruše potlačene mase ruskih seljaka i radnika, nego odvjetnici vladajućih staleža: Lenjin pripadnik nižega plemstva, Staljin, pravoslavni bogoslov te legije sinova generala dvorjanika, činovnika, novčara i drugih ovlaštenih staleža. Novo se rađa iz propasti staroga, kao što sjeme mora trunuti da se rodi nova biljka. 

Zakašnjelu hrvatsku romantiku uništava stopostotni hrvatski romantik Eugen Kvaternik.

Ali Rakovica predstavlja prekid i u drugom posve našem smislu. Kvaternikova buna predstavlja zadnji nastup pravoslavnomg pučanstva Hrvatske u korist hrvatskih prava, zadnji odraz hrvatstva pravoslavnog žiteljstva, te istovremeno prvu otvorenu izdaju Hrvatske od pravoslavaca. Katolik (i to uvjereni katolik) Kvaternik ide u Vojnu Krajinu da podigne pučanstvo za slobodu Hrvatske i ne smatra ništa čudnim podignuti hrvatsku zastavu među pravoslavnim žiteljstvom koje mu i prilazi. Među njima je i onaj izdajica koji ga je pokazao austrijskim vlastima. Sve su to samo sitni događaji, ali su simptomatični. Danas se ne misli više na činjenicu da su prvi Starčevićevi sljedbenici u širim slojevima bili pravoslavni svećenici, dok su katolički svećenici bili listom za Strossmayera i jugoslavensku koncepciju kao sredstvo prodora katolicizma na Istok. Još početkom 19. stoljeća nije bilo ništa čudno da je karlovački mitropolit Stratimirović slao svoje popove u Dalmaciju da zajedno s izaslanicima zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrbovca potiču tamošnje svećenstvo da traži pripojenju Dalmacije kraljevini Hrvatskoj. Sedamdeset godina kasnije, pod utjecajem bečke i peštanske politike, od pravoslavnog pučanstva Hrvatske stvoreni su Srbi, haramije, izdajice i pomoćnici tuđinske vlasti. Kvaternik je još mogao misliti da su pravoslavci Hrvati; nakon njega više nije bilo moguće zatvoriti oči pred činjenicom njihova posrbljivanja. Gubitkom hrvatske svijesti kod pravoslavnog pučanstva započinje proces poistovjećivanja katolicizma s hrvatstvom unatoč neumornih pokušaja Starčevića da razjasni pučanstvu banske Hrvatske da su i muslimani Hrvati. Poistovjećivanje katolicizma s hrvatstvom dosta je kočilo nacionalno osvješćivanje muslimanskog dijela hrvatskog naroda, koje bi se daleko lakše odvijalo da je pravoslavna manjina ostala ono što je po narodnosti bila, to jest Hrvatska. Dakle i u tom pogledu da tako neznatna rakovička buna ima značenje prekretnice.

Kao romantik Kvaternik je zakasnio, ali kao nosilac revolucionarnog duha on se je daleko prerano pojavio, te je u svakom pogledu pravi junak kao da je izašao iz grčke tragedije. On je morao tjelesno propasti, jer sredina nije bila zrela za njega, a da se htio prilagoditi sredini, ponovno bi propao, iako ne tjelesno nego samo duhovno, jer ne bi mogao ostati vjeran svojoj ideji.  

Praktična korist Kvaternikova pokušaja bila je jednaka ništici, a u prvi čas posljedice za Stranku prava bile su vrlo nepovoljne. Ali u povijesnoj perspektivi i kao klica budućeg razvitka, Kvaternikov revolucionarni čin ima isto takvu važnost kao i Starčevićevo političko naučavanje. Starčević i Kvaternik se popunjavaju kao teorija i praksa. Bez Kvaternikovog djelatnog primjera pravaštvo bi bilo samo knjiško znanje kao mnogi drugi stranački programi. Bez Starčevićeva teoretskog izlaganja Kvaternikov ustanak ostao bi bez dublje važnosti u životu naroda, te bi se spustio na razinu neozbiljnog pokušaja političkog zanesenjaka. Tek zajedno, djelovanje ove dvojice velikana dobiva svoje političko i sociološko značenje.

Kao što smo rekli, hrvatsko je građanstvo bilo krhka biljka u politici, bez jake tradicije i sklono fraziranju. Od te rječitosti pa do oportunizma korak nije velik i često puta bio je i napravljen.

Prošla su desetljeća a da Kvaternikovo rješenje nije bilo usvojeno. Tek se u nekim mlađim hrvatskim političarima nekada odražavalo kao mogućnost, daleka i nestvarna, ali sredina još nije bila zrela. Habsburška korupcija sve je dublje podgizavala hrvatski javni život, te je i Starčević umro opjevan kao Otac Domovine, a politički eliminiran, izguran iz vlastite stranke. Na temelju Farizejstva oportunizma hrvatske su stranke odigrale svoju povijesnu izdaju 1918. godine, koja je plod njihova nerevolucionarnog i oportunističkog duha, i tek onda Kvarernikov primjer počinje se približavati širim hrvatskim slojevima. Konačno i Stjepan Radić morao je dokazivati svojom smrću da mirotvorstvo, popuštanje i kulturno prosvjećivanje nisu dovoljno oružje da jedan narod postigne slobodu, pa da konačno hrvatski narod krene putem Kvaternika, putem revolucionarne borbe.

Danas, kad nas neprijateljska promidžba u svijetu prikazuje opasnim borcima i revolucionarima, često zaboravljamo da je hrvatski narod tvrdoglavo odbijao pomisao o primjeni sile u svojoj borbi i da je hrvatska politika još pedeset godina nakon Kvaternikove smrti vjerovala u “premilostive otpise” u novom balkansko-seljačkom obliku (“Kralj i narod”).

Što je najzanimljivije, u to je vrijeme hrvatska javnost sa simpatijama pratila svaku primjenu sile sa strane drugih naroda koji su se borili za slobodu, te su u balkanskim ratovima sudjelovali i hrvatski dobrovoljci, koji vjerojatno nikada ne bi bili spremni upotrijebiti silu za hrvatsku borbu, ali je nisu osuđivali kad su je upotrebljavali Srbi, Crnogorci i drugi balkanski narodi.

Zato kad nam danas prigovaraju protivnici da smo za upotrebu sile u narodnoj borbi, nemojmo se braniti, nego istaknimo da smo trebali pedeset godina da shvatimo svog prvog revolucionara i njegovu nauku, dok su drugi i bez takvog primjera u prvoj prilici znali da je za slobodu potrebno boriti se, ginuti pa, nažalost, i ubiti.

Uvijek smo se divili revolucionarnim borcima drugih naroda, i to ne samo Srba, Bugara, nego i Rusa, Poljaka, Iraca, a danas i različnih azijski i afričkih naroda, a ne vidimo da imamo kod sebe, u svojoj sredini, revolucionara čistije vode nego što je bilo koji od opjevanih stranih revolucionara: O’Cornell, Kosciusko, Lenjin, Gandhi ili Kenyatta. Uvijek je teško biti revolucionar, jer je vjerojatnost uspjeha malena, te samo mali postotak doživljava ostvarenje svojih ideala. Ali u borbenoj sredini, prožetoj spremnošću na žrtve, nije nevjerojatno da će se roditi revolucionar. vjerojatnost je daleko manja u sredini koja ljubi građansku zakonitost, u kojoj su činovnička servilnost i kmetska uslužnost glavne oznake. Zato je pravo čudo kad netko u takvoj sredini postane revolucionar, jer normalno ove sredine stvaraju nezadovoljnike, puntare, ali ne prave, moderne revolucionare. Revolucionari većine drugih naroda plod su svoje sredine, dok je Kvaternik bio revolucionaran po sebi, iz ideala i osjećaja odgovornosti. Druge revolucije stvaraju sebi revolucionare. Kvaternik je revolucionar koji je tek morao početi stvarati revoluciju. U nerevolucionarnoj oportunističkoj sredini, bez potpore, bez razumijevanja, kao vizionar jedinog rješenja hrvatskog pitanja, on je morao pasti, morao je biti sjeme koje umire da bi hrvatska sloboda mogla proklijati. Zato je on div, kao što ga je najbolje opisao Antun Gustav Matoš:

Tu leži div

Naš stid i sram,

Što bijaše kriv,

Jer bijaše sam.

(Dr. Ivo Korsky)

Priredio: Ivan Barić

Povezani članci

Petrov zalupio vrata Domoljubnoj koaliciji pred mostom

HF

Dva brata u Boga – Hrvat Jaro i Švabo Emir

HF

Druga strana priče – “Ugroženi Srbi”

HF

Raspetom Kristu mrtve kosti vape

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...