Lik Pepeljuge ukazuje na određene protestantske vrijednosti, točnije jansenizam
Charles Perrault, francuski pisac dječje književnosti i bajki, je u priči “Pepeljuga” ukazao na niz vrlo zanimljivih stvari. Lik Pepeljuge koja je skromna, radišna, poštena i poduzetna ukazuje na određene protestantske vrijednosti, točnije jansenizam. Cornelius Jansen nizozemski katolički biskup Ypresa u Flandriji i otac teološkog pokreta poznatog kao jansenizam, naučavao je strogost i učenje o predestinaciji (predodređenosti) što je uz isticanje Božje svemoći i čovjekove iskrivljenosti vrlo slično protestantskom kalvinizmu. Jansenisti su kao i kalvinisti (sljedbenici Jeana Calvina u Ženevi!) bili silno turobni i rijetko se smijali. Papi su se zamjerili tvrdnjom da Isus nije prolio krv za spas svih ljudi, a bili su u otvorenom sukobu sa isusovcima što je odlično poslužilo Louisu XIV. koji je htio apsolutno samovlašće da se suprotstavi Papi i zavede državnu francusku crkvu (galikanizam). Nije nepotrebno istaknuti da je takav stav Louisa XIV. koristio masonima da se infiltriraju u Francusku i naravno ukinu njima opasni intelektualni isusovački red.
Nizozemci su iskoristili situaciju s jansenitima da pokušaju uvesti starokatoličku crkvu, tj. biskupe koji nisu u svezi sa Rimom, te su prihvatili do 1724. brojne izbjeglice janseniste iz Francuske.
Pepeljuga je još k tomu maltretirana od dvije polusestre, u njima treba prije svega vidjeti Crkvu i državu, tj. dva staleža plemstvo i svećenstvo koje uživaju oholi u povlasticama bez osobnih zasluga, dok preziru prljavi III. stalež (građanstvo) koji radi i proizvodi dobra.
U Pepeljugu se zagledao princ, tj. vladar je uočio kvalitetu III. staleža, i on se pravedno Božjom voljom uzdiže.
Obitelj markiza le Telliera de Louvois bila je oštro protiv protestantizma i imala je velike zasluge u organizaciji francuske vojne sile. Nakon smrti Colberta, Perrault je od F. M. le Telliera uklonjen sa svih položaja i ukinuta mu je mirovina godine 1683.
Perrault je rođen 12. siječnja 1628. u Parizu u bogatoj građanskoj obitelji kao sedmo dijete Pierrea Perraulta i Paquette Le Clerc. Pohađao je vrlo dobre škole i studirao pravo prije nego što je započeo karijeru u državnoj službi, slijedeći stope svog oca i starijeg brata Jeana. Sudjelovao je u stvaranju Akademije znanosti kao i obnovi Slikarske akademije. Godine 1654. preselio se kod svog brata Pierrea , koji je kupio mjesto glavnog poreznika grada Pariza. Kad je 1663. osnovana Akademija za natpise i lijepu književnost, Perrault je imenovan njezinim tajnikom i služio je pod vodstvom Jeana Baptiste Colberta, ministra financija kralja Luja XIV. Koristeći svoj utjecaj kao Colbertov administrativni pomoćnik, u travnju 1667. uspio je svog brata Claudea Perraulta imenovati u odbor od tri člana, “Malog vijeća”, uključujući i Louisa Le Vaua i Charlesa Le Bruna , koji su osmislili novi odjeljak Louvre, Kolonada , izgrađena između 1667. i 1674., koju će nadzirati Colbert. Dizajn su odabrali Gian Lorenzo Bernini (s kojim je, kako Perrault prepričava u svojim memoarima, imao žučljive odnose dok je talijanski umjetnik boravio na Louisovom dvoru 1665.) i François Mansart.
Godine 1668. Perrault je napisao La Peinture (slikanje) u čast prvog kraljevog slikara Charlesa Le Bruna. Napisao je i Courses de tetes et de bague (Trke s glavom i prstenom, 1670.), napisan u spomen na proslave 1662. koje je Louis priredio za svoju ljubavnicu Louise-Françoise de La Baume le Blanc, vojvotkinju de La Vallière. Perrault je izabran u Académie française 1671. Oženio se 1672, s 19 godina, s Marie Guichon; umrla je 1678. Godine 1669. Perrault je savjetovao Luja XIV. da uključi trideset i devet fontana od kojih svaka predstavlja jednu od Ezopovih basni u labirintu Versaillesa u vrtovima Versaillesa . Rad je proveden između 1672. i 1677. Mlaznici vode koji su izvirali iz usta životinja zamišljeni su tako da ostavljaju dojam govora između stvorenja. Uz svaku fontanu nalazila se ploča s natpisom i katrenom koju je napisao pjesnik Isaac de Benserade. Perrault je izradio vodič za labirint, Labyrinte de Versailles , tiskan u kraljevskom tisku, Pariz, 1677., a ilustrirao Sebastien le Clerc.
Philippe Quinault , dugogodišnji obiteljski prijatelj Perraultova, brzo je stekao reputaciju libretista za novi glazbeni žanr poznat kao opera, surađujući sa skladateljem Jean-Baptisteom Lullyjem. Nakon što su tradicionalisti osudili Alceste (1674.) koji ga odbijaju zbog odstupanja od klasičnog kazališta, Perrault je u odgovoru napisao Critique de l’Opéra (1674.) u kojem je pohvalio zasluge Alcestea zbog istoimene tragedije od strane Euripida.
Ova rasprava o Alceste pokrenuo svađu Drevnih i modernih ( Querelle des Anciens et des Modernes ), koji koštice pristalice književnost antike (u „Starih”) protiv pristaša literature iz stoljeća Luja XIV. (u nastavku ” Moderni “). Bio je na strani Moderna i napisao je Le Siècle de Louis le Grand ( Stoljeće Luja Velikog, 1687.) i Parallèle des Anciens et des Modernes (Usporedbe između starih i modernih , 1688.-1692.) gdje je pokušao dokazati superiornost književnosti njegova stoljeća. “Stoljeće Louisa Velikoga” napisano je u znak proslave oporavka Luja XIV. od operacije opasne po život. Perrault je tvrdio da je zbog Louisova prosvijetljenog vladanja sadašnje doba u svakom pogledu nadmoćno prema antičkim vremenima. Također je tvrdio da je čak i moderna francuska književnost superiornija od antičkih djela, te da, na kraju, čak i Homer kima glavom (zapravo je Louis XIV. iscrpio Francusku i bio nešto blaži Staljin svoga doba, T.T.).
Godine 1682. Colbert je prisilio Perraulta u mirovinu u 56. godini, dodijelivši njegove zadatke vlastitom sinu Jules-Armandu, markizu d’Ormoyu. Colbert će sljedeće godine umrijeti, a Perrault je prestao primati mirovinu koju mu je dao kao pisac. Naslijedio ga je Colbertov ogorčeni suparnik, François-Michel le Tellier, markiz de Louvois i brzo uklonio Perraulta s ostalih imenovanja. Nakon toga, 1686., Perrault je odlučio napisati epsku poeziju i pokazati svoju istinsku odanost kršćanstvu, napisavši Saint Paulin, évêque de Nôle ( sv. Paulin, biskup Nole, o Paulinusu iz Nole ). Baš kao i Jean Chapelain je “Djevica, iliti Francuska oslobođena”, ep o Ivan Orleanskoj, Perrault postala meta izrugivanja od Nicolas Boileau.
Charles Perrault umro je u Parizu 1703. godine u 75. godini.
Godine 1695., kada je imao 67 godina, Perrault je izgubio položaj tajnika i odlučio se posvetiti svojoj djeci. Godine 1697. objavio je Priče i pripovijesti o prošlosti s poukom (Histoires ou Contes du Temps passé), podnaslovljen Priče majke guske (Les Contes de ma Mère l’Oye). Ova “Majka guska” nikada nije identificirana kao osoba, već se koristila za pozivanje na popularne i seoske tradicije pripovijedanja u poslovičnim izrazima vremena. Ove su priče postale vrlo popularne u Francuskoj. Ove male priče za djecu jedina su djela koja se i danas čitaju, a često se smatra začetnikom modernog žanra bajke. Naravno, njegovo djelo odražava svijest o ranijim bajkama napisanim u salonima, a ponajviše od Marie-Catherine Le Jumel de Barneville, barunice d’Aulnoy, koja je skovala izraz “bajka” i napisala priče već 1690. godine. Braća Grim početkom 19 stoljeća prevode neke Perraultove priče na njemački, često uz promjene u duhu epohe i njemačkoga naroda. Neke od njegovih popularnih priča, osobito Pepeljuga i Uspavana ljepotica (Trnoružica), i dalje se često pričaju slično onomu kako ih je Perrault napisao, dok su druge godinama revidirane. Na primjer, neke danas objavljene inačice Uspavane ljepotice (Trnoružice) djelomično se temelje na priči braće Grimm, “Mala kupinova ruža”.
