Lanac zapovijedanja u vojsci ne smije postati lana taštine i lanac egomanije umišljenih pojedinaca
Oružane snage Republike Hrvatske su zadnjih dana postale objekt međusobnog prepucavanja i granatiranja s oba brda vlasti, a morale bi biti jedna od najvećih svetinja svih nas i države. Ministar obrane ne posustaje u pokazivanju i dokazivanju svoje moći i svojih ovlasti. Želi nam svima pokazati da je on glavni što se vojske tiče. Predsjednik države je po ustavu vrhovni zapovjednik OS-a u ratu i miru. To nije samo protokolarna dužnost. Postoji lanac zapovijedanja u vojsci, na svim razinama. Dobro se zna tko je tu kome nadređeni, tko je kome podređeni i tko je na vrhu te cijele složene piramide. Pitanje je kako se u sve to uklapa ministar obrane. Moraju međusobnim sporazumijevanjem pronaći najbolji mogući način rada i djelovanja, kako ne bi dolazilo do preklapanja dužnosti i dovođenja u pitanje zapovijedanja tim glomaznim područjem.
Nije to lako i jednostavno, posebice kad su pitanju pojedini ljudi na visokim funkcijama koji dovoljno ne poznaju cijeli sustav, koji misle da su bitni i važni, koji sebe stavljaju tamo gdje im nije mjesto, čime remete funkcioniranje cijelog sustava, narušavaju sigurnost države i dovode u pitanje ulogu i funkcioniranje vojske. Vojska nije ničija prćija. S vojskom se ne igra. Lanac zapovijedanja u vojsci ne smije postati lana taštine i lanac egomanije umišljenih pojedinaca, koji misle da drže Boga za bradu, ukoliko ih podupire šef HDZ-a, koji je uz put i premijer.
Ovo što se sada događa je presedan. Mislim da od svih 16 ministara obrane, u ovih tridesetak godina naše samostalnosti i suverenosti, niti jedan ministar (ca) nije sebe smatrao vrhovnim zapovjednikom OSRH, niti je svoju ministarsku funkciju stavljao iznad funkcije vrhovnog zapovjednika. Što se je sada dogodilo, da je zapovijedanje vojskom dovedeno u pitanje? Jedan je brigadir poslan u prijevremenu mirovinu. Kaj god! To je samo bio povod da prepucavanje započne, u smislu, tko je glavni: ministar obrane ili predsjednik Republike.
Da bi netko bio na odgovornoj visokoj državnoj funkciji trebao bi prvenstveno biti cjelovita osoba, osoba s karakterom, znanjem, sposobnostima, vještinama posebnom osobnosti i osobitosti. Nije dovoljno nabrajati sijaset diploma, stručnih kvalifikacija, stupnjeva obrazovanja, seminarskih priznanja, lovačkih i vatrogasnih odlikovanja… Potrebno je pokazati i dokazati što je dotični do funkcije koja mu je namijenjena, uglavnom zbog stranačke podobnosti, do sada napravio, koliko je to bilo korisno za pojedinca i društvo, u našoj državi.
Lovni turizam i vojska nemaju jednaku važnost, djelokrug rada i mjesto u društvu i državi. Lovni turizam bi trebao donijeti određena novčana sredstva u lokalni ili državni budžet, ukoliko ta sredstva ne odu na razne bakanalije i dionizijske proslave u kamufliranim posjedima lokalnih šerifa, pod visokim pokroviteljstvom nekih ministarstava. Ministarstvo obrane tu baš i nema nekog posla, osim što bi možda, po zamisli aktualnog ministra, poznatog lovca, vojska trebala čuvati takve objekte od nepoželjnih pogleda i pristupa, na zabranjeni teren. Ta igra s vojskom je eskalirala i postala opasna. Više nije u pitanju ničija mirovina. U pitanju je sigurnost građana i države kao takve. U prepucavanje ministra obrane i predsjednika države upletena je BiH. Čekajte malo. To više nije nikakva igra. To je miješanje druge države u naše ego performanse, ludorije, idiotarije, gluposti… Kako drugačije nazvati neopisivu i pomalo bolesnu ideju: biti glavni u vojsci. Do sada se to nikada nije dovodilo u pitanje. Morao je doći “dečko iz Vinkovaca” (Tako aktualni ministar obrane sam sebe naziva.) da bi se to pitanje potegnulo, razjasnilo i riješilo. O tempora, o mores! Koliko smo mali u svojoj zamišljenoj veličini.
U jednim novinama piše: Predsjednik Milanović šalje vojsku u BiH. Taj naslov izaziva svakojake konotacije. To je stvoreno nakon objave iz ministarstva obrane. Na tu objavu oglasio se Ured predsjednika, koji to sve demantira i objašnjava cijelu situaciju. I tako ukrug, do iznemoglosti, odnosno do kad traje nevidljiva ali očita potpora “hrabrom” ministru, koji ne odstupa ni za milimetar, od svojih stavova, koji njega stavljaju na čelo vojske.
Jasno je tko ministru daje takvu potporu. Pitanje je samo tko potporu daje premijeru. HDZ ? Ne bih rekla. Veliki dio HDZ-a, odnosno njegovih članova u ovom sukobu, daje potporu predsjedniku države .Nije do podjele, oko ovog slučaja došlo samo u najbrojnijoj političkoj stranci. Do podjele je došlo svuda, među civilima, u političkim strankama, u vojsci i među braniteljima.
Kome to treba? Zar nismo dovoljno podijeljeni, oko mnogo čega. Postoje u nas neke svetinje oko kojih ne bi trebalo imati nikakvih prijepora i podjela. Jedna od tih svetinja je i vojska, odnosno ORRH. Nije to nikakav sveti gral, ali je respektabilna nacionalna snaga, koja nam jamči sigurnost, koja nam služi na čast i ponos. Vojska nije i ne smije biti ničija igračka, nikad, nigdje, ni zašto i ni za što.
Bilo bi dobro da visoki državni dužnosnici poznaju ustavi i zakone, barem one dijelove, koji se odnose na njihov resor i djelokrug rada. Možda su u ustavu to i pročitali, ali jadni nisu razumjeli. Ne razumije svatko ono što pročita. Nema veze što dotični ima doktorat iz nečega, što nema veze s poslom kojim se trenutno bavi. Taj posao je ionako dobio zbog podobnosti, a ne sposobnosti.
Dokle god se to ne promijeni, imati ćemo što imamo. Performansi, predstave, napuhavanje, oholost, bildanje ega, taština, jalovo prepucavanje, neznanje, sirovost, primitivnost, strančarenje, politiziranje, soliranje, uskogrudnost, isključivost, tvrdoglavost, arogancija, narcisoidnost, kostriješenje, pucanje u prazno, umišljanje, šerifovanje, moć i vlast, se međusobno isprepliću, u tisuću kombinacija i varijacija, puneći prostor u raznim medijima na različite načine. To više nikoga ne zanima. Nije gledljivo, ni slušljivo. To je u najmanju ruku sramotno. U pravnoj državi, po svim njenim odrednicama, nešto takvo ne bi moglo egzistirati, zapravo ne bi se niti dogodilo. Bilo bi u korijenima “sasječeno” u samom početku. U pravnoj državi dobro se zna tko je tko i tko je kome nadređen po funkciji, koju obnaša. Mario Banožić može o Zoranu Milanovići misliti i govoriti što hoće, do određene granice mogućnosti i određenih zakona. Ministar obrane o Vrhovnom zapovjedniku vojske se mora odnositi kako to ustav i zakoni određuju i naređuju. Ovo što se događa, više nije igra, nije prepucavanje, u smislu tko je glavni. To je opasno po sve nas i po državu. Ta se “igra” mora prekinuti. Treba nam jedinstvo i zajedništvo na djelu, a ne samo na riječima, upućenih s javnih govornica ili propovjedaonica.
