Hrvatski Fokus
Povijest

Hrvatska latinština

Tko se čudi da puk ubije čovjeka radi vinograda neka pročita Supetarski kartular

 

Spomenici našega latiniteta osim povijesne vrijednosti dosta govore i o svojim autorima, ali i o ćudi hrvatskoga naroda i društvenim prilikama, točnije neprilikama. Ponekada se nađu biološke, zemljopisne i etnografske bilješke koje su bile sporedne suvremenicima, a nama su danas značajnije od ukočenih i izvještačenih formi srednjovjekovlja.

U zborniku Pet stoljeća hrvatske književnosti “Hrvatski latinisti” su uređeni od Veljka Gortana i Vladimira Vratovića godine 1969. Zavirimo u taj spis. Natpis na sarkofagu Petra Crnoga (nomen est omen): “Pred ovako jadnim (smradnim?) stanom pogledaj što je čovjek! U svojem ludovanju nisam se brinuo ni za što korisno mnogima, i dok bijah u snazi ulijevao sam strah okolini. Malo bih još mogao kazati o svom tjelesnom životu”

Piše još i ovo:

Dok življaše na svijetu okružen obiljem,
umom svijetljaše Petar i dobro poslove vođaše.
Sve prezre: srce uvijek pružaše vječnosti.
Hram sagradi sa zidinama i uresi ga.
Ovdje počinu, duhom težeći zvijezdama.
Gospod određuje, Dobre me ovdje dovrši.

Svaka čast na iskrenosti tom temperamentnom južnjaku koji se skrasio u Splitu; njegova nadarbina znana kao Supetarski kartular hiperrealistički opisuje jadno stanje Hrvatske razorene građanskim ratom nakon smrti Zvonimirove.

Kralicu Jelenu zaštitnicu siročadi i udovica (zaista?), zaslužnu i moćnu glavaricu samostana benediktinki u Zadru Vekenegu preskačem; ohologa prokonzula Grgura ipak citiram, jer je razmetljiv kao pijetao kada piše: “Petre, prvače prvaka, ključonošo nebeskoga dvora primi darak moje odanosti, koji sam zavjetovao ja najponizniji prokonzul Grgur, da bi mi ti mali dar milostivo uzvratio velikim.”

Nadgrobni natpis splitskoga nadbiskupa Lovra je inteligentan i čedan:” Dolaziš li doznati tko sam ja kojega sapinju spone smrti? Bio sam Lovro, pastir mnoštva ovoga grada. Ako sam upravljajući njime počinio kakvo nevrijedno djelo molim te da ga molitvom očistiš da bi te Kristovom pomoći sveti kralj rođen od djevice oslobodio grijeha.”

Kod Vekenege je zanimljiv ovaj detalj: “Dobro je čuvala od neprijateljevih zamki ulaz u svoj ovčinjak (tj. samostan)”. I samostanci su ljudi od krvi i mesa, ona je revno bdjela nad njima.

Rižanski pravorijek nam daje lijep prikaz bizantskih i franačkih odnosa prema romanskim gradovima u Istri, ali i odnos Romana prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) u dalekom IX. stoljeću.

Natpis iz 1348.g.na grobu kneza Mladena III Šubića  koji nije ni sjena moći bana Mladena ukazuje na ranu sklonost Hrvata kukanju, neslozi i tragičkom poimanju povijesti.

“Jao! Alem sjajni ispod ove ploče crne 

Leži sad i usred tmine hrabrenost mu trne

Svijetli Mladen knez i slavni vladar Klisa grada, 

Zašto mlad preminu, jedina svom puku nada?

Sin kneza Jurja, uspomene dobre vlastelina, 

Bješe on gospodar Omiš grada i Skradina.

Čestitosti i značaja uzora nam nesta   

Vrli junak, cvijet proljetni, živjeti nam presta.

Štit Hrvata on nam bješe, vrijedan nada svima, 

Plemenit i silan prvi branič med prvima.

Pitaš li me zašto smrt ga nevina zadesi?

Ja sad vidim slav(en)skoga roda ubiše ga grijesi!   

Plačite Slaveni svjetlog unuka banova,

Zalog naših časti, našeg mira i blagoslova…

Grob nam ga proguta i ugrabi naše nade…”

Ograničenje miraza u Dubrovniku kao odredba  jest tipična i bizarna gosparska škrtost iz 1235. godine.

Poznat je slučaj grada Zadra i borbe ugarskoga kralja Ludovika i Venecije, kao i statuti zagrebačkoga kaptola.

Sukob plebejaca iz Gradeca i svećenika kaptolskih uglavnom plemenitaških vrlo je sočan i krvav, zaslužuje pažnju, dotle je došlo da je zagrebački  biskup Ivan izopćio građane Gradeca zagrebačkoga.

“…u nedjelju uoči blagdana bl. Tome Apostola, zajednica, tj. puk i općina na brdu Gradecu dogovoriše se i na zvuk zvona javno i pod razvijenim barjacima oružanom rukom neprijateljski se spustiše…pa provališe zločinački na naš zagrebački Kaptol, na prijevaru i izdaju kao obični razbojnici, otimači i pustošitelji. Iz kurija gospode iz zagrebačkoga kaptola… i drugih prebendara (svećenik posjednik crkvenog posjeda)… nasilno opljačkaše sve blago… pa ga uzeše sa sobom…

Ne zadovoljivši se drugim zlodjelima gomilali su opačine na opačine, pa same kurije…zapališe, sažegoše i do temelja vatrom uništiše.

Kao odvratni odmetnici od svete kršćanske vjere oni se … želeći poniziti vlast svete matere crkve nisu žacali staviti svoje svetogrdne ruke na papinska pisma, i strgnuvši s njih pečatenogama ih gaziti i naposljetku zapaliti. Jednako su postupali sa svim ispravama na koje su se namjerili. (vjerojatno su im smetali dokazi crkvenoga posjeda, op., T.T.)

I različite crkvene knjige… misala i brevijara i druge veoma vrijedne ugrabiše kao plijen i pljačku…služeći se s njima na veliku štetu svojega spasenja.

Ne zadovoljivši se tim zlodjelima, nego dodavši gorem najgore navališe na dvor iliti palaču (radi pljačke i paleža, op., T.T.) – bili bi doista izveli svoj prokleti i pogubni naum da nije bilo velikog mnoštva naših pouzdanika…

Navališe na našu zagrebačku crkvu sv Stjepana… sasuše na nju svu silu strijela od kojih neke ostadoše zabodene na samoj crkvi…”

Autor navodi da su građani teško ranili sina dvorskog kaptolskog župana, a dvojicu  kanonika teško i krvavo pretukla.

“Ispališe iz lumbarda (primitivni minobacač) silu hitaca na sam  zagrebački  Kaptol Ii osobito na…crkvu sv Stjepana… To se mora nazvati prije djelom pogana i Turaka negoli kršćana.” Autor dodaje da su građani bili od Kaptola paženi i maženi dobročinstvima velikim, te  veoma ljubezno bili odgojeni mlijekom i pretilinom te crkve!

Možda su stare purgere preveć razmazili, a svakako bi trebalo čuti i drugu stranu. Ovi događaji se zbivaju u kaotično doba nakon smrti kralja Ludovika, u vrijeme Žigmundove vladavine  1397. godine kada je Ugarsko hrvatsko kraljevstvo u dugogodišnjem unutarnjem rasulu i građanskom ratu.

Biskup Ivan strogo naređuje svim opatima, priorima, gvardijanima, župnicima i dr. na temelju svete poslušnosti i pod prijetnjom kazne izopćenja da svake nedjelje i blagdana pred narodom javno proglašuju izopćenje građana Gradeca zagrebačkoga. Osim toga da se nitko od svećenstva ne usudi i ne drzne služiti na Gradecu službu Božju, te da se svi navedenih purgera kao izopćenih klone.

Obećava biskup Ivan da će se latiti i još težih mjera.” Jasno je da ovakvi incidenti nisu bili česti, ali pokazuju da svak ide dokle misli da može, ili dokle mu se dopusti, te da je ljudska narav grješna i u građanskom odijelu i u posvećenom habitusu.

A kad se radi o imovinsko pravnim odnosima ljudi postaju vukovi, kao npr. Kačići kada su splitskoga nadbiskupa Rajnerija 1180. kamenovali jer je prisvajao njihove vinograde.

Tko se čudi da puk ubije čovjeka radi vinograda neka pročita Supetarski kartular da vidi stanje naroda na gladnom kamenu. Možemo svašta, pa i ne Pametno, ali ne dokle mi hoćemo. Jer ima sud viši od ljudskoga,  revolucionarna praksa je najčešće kaos i smrt, ne red, mudrost i pravda.

Teo Trostmann

Povezane objave

Memorijalna godina Nikola Zrinski-Sigetski

HF

Velikosrpstvo i ‘Nož’ Vuka Draškovića

HF

Proročansko pismo Ante Ljubasa 17. siječnja 1987.

hrvatski-fokus

450. obljetnica junačke obrane Sigeta

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više