SS-ocijalizam s ljudskim licem!?

Gospodar Brijuna u zatvor strpao i Ivu Taratagliju

Ivo Tartaglia najbolje pokazuje duplo lice titoističkoga  režima i J. B. T-a osobno. Istaknuti antifašist, Hrvat jugoslavenskoga i liberalnoga usmjerenja, izvrsnih organizacijskih i umnih sposobnosti, socijalno osjetljiv stradao je samo zato jer je odbio biti "ministrant" u Brozovoj strahovladi. (Slično se dogodilo odvjetniku Ivi Politeu koji je branio Alojzija Stepinca.) Gospodar Brijuna još teže je postupio prema vođi radničkoga pokreta u Dalmaciji, Vicku Jelaski. Vickov grijeh je bio što je 1937. odbio glasovati za Josipa Broza; zato je 1939. isključen iz Partije, a 1948. strahovito mučen na Golom otoku. (poveznica s Jelaskinom biografijom je na dnu teksta.)

Ivo Tartaglia

Također tu je i Ilija Jakovljević, zatočen od ustaša u Jasenovcu, ubijen od partizana na kraju rata. Svu trojicu vezuje antifašizam, principijelnost, idealizam, ali su različita svjetonazora; Tartaglia je nažalost bio mason (masonski političari su često bili u vrhu komunističkih i liberalnih režima, tako su suodgovorni za komunizam i Prvi svjetski rat, op. T.T.) Jelaska komunist, a Jakovljević Hrvat katolik iz Hercegovine. Sva trojica su doživjela kalvariju nakon rata, bez ikakve osobne krivnje, čak se ne mogu optužiti za otpor komunističkim vlastodršcima. Mogu tužno konstatirati da osobe kalibra jednoga Kršnjavoga (u kulturi i prosvjeti) ili Tartaglije u politici više nema. Poput vulkanskoga pepela karakter i inteligenciju pokrila je komunistička uravnilovka. Što strši sijeci! Stotine tisuća nevinih građana i seljaka su tretirani kao protivnici režima i pogubljeni, neki samo radi svoje vjere, podrijetla ili imanja. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Ivo_Tartaglia.jpg)

Dr. Ivo Tartaglia (1880.-1949.) gradonačelnik Splitta od 1918. – 1928. Nnije bio član niti jedne političke stranke, osim prije Prvoga svjetskog rata Hrvatske pučke napredne stranke. Bio je vrlo popularan među građanima te je na nezavisnim listama redovito pobjeđivao na izborima. Za njega je politika značila konkretno rješavanje svakodnevnih problema koji su tištili neku sredinu i njeno stanovništvo. Zastupao je stav da su siromaštvo i teški životni uvjeti glavni uzročnik napetosti i političke nestabilnosti u tadašnjoj državi.  Njegov rad je obilježavalo veliko organizacijsko i financijsko umijeće.

Zaslužan je za izgradnju Ličke pruge 1925. godine, kojom je Split povezan s unutrašnjošću Hrvatske. Interesantno je da Kraljevina SHS (Jugoslavija) nije htjela financirati izgradnju pruge, pa je animirao privatne poduzetnike, štedionice i banke da podrže taj projekt.

Tartaglia je zaslužan za osnutak Električnog poduzeća i elektrifikaciju Splita. Pokrenuo je i realizirao projekte izgradnje radničkih i službeničkih stanova na gradskom predjelu Gripe. Za njegovog mandata obnovljena je Riva te su zasađene palme, bez kojih je ona nezamisliva, otvoren je zoološki vrt, proširena i modernizirana luka, izgrađena meteorološka postaja na Marjanu, Oceanografski institut i Zavod za javno zdravstvo, izgrađen vatrogasni dom, dječji i starački dom, proširena i adaptirana bolnica, a 1921. ustanovljeno je profesionalno kazalište. U njegovom mandatu izgrađeno je niz škola, proširena biblioteka, otvoren umjetnički salon Galić. U njegovo vrijeme je Split, međunarodnim natječajam dobio prvi Generalni urbanistički plan razvoja. Napravljen su pripreme za počatak izgradnje nove bolnice na Firulama, otvoreno novo groblje na Lovrincu, utemeljena je Gradska štedionica. U mjestima splitskog okruga, Solinu, Vranjicu, Slatinama, Žrnovnici i Mravincima izgrađene su ceste, vodovod, kanalizacija, pristaništa, te uvedena struja. Kao znak zahvalnosti u Splitu je još za njegovog života današnja ulica Kralja Zvonimira nosila njegovo ime, dok je u Žrnovnici postavljena spomen ploča u znak zahvalnosti. Kao ban pokrenuo niz projekata u Primorskoj banovini, izgradnju bolnice u Biogradu, isušivanje močvara, unaprjeđenje poljoprivrede, školstva itd.

Kao istaknutog političara jugoslavenske orijentacije, nakon uvođenja diktature, kralj Aleksandar ga je 1929. godine imenovao za prvog bana Primorske banovine. Prvi potezi su se odnosili na poboljšanje zdravstvene zaštite, pogotovo na zadarskom području, koje je potpadanjem Zadra pod talijansku vlast ostalo bez bolnice. Odlučio je da se odmah krene u izgradnju bolnice u Biogradu te stacionara za oboljele od TBC-a u Zemuniku. Slične akcije je poduzeo i u Kninu,Travniku i Mostaru. Posebno su značajni njegovi napori u poboljšanju stanja u školstvu, poboljšanju poljoprivrede kroz edukacije poljoprivrednika i stručnu pomoć, kako bi se povećali prinosi, te posebno isušivanju močvara. Međutim, Tartaglia je ubrzo počeo pokazivati neslaganje s metodama vladanja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Stalno sužavanje banskih ovlasti, zaobilaženje banskih uprava kod donošenja ključnih odluka, činili su Tartagliu nezadovoljnim. To je kulminiralo u lipnju 1932. godine, kada su žandari pucali na vjernike na crkvenoj procesiji u Omišu. Tartaglia je u znak protesta podnio ostavku na dužnost bana i napustio aktivno bavljenje politikom. Također, počeo je napuštati svoja dotadašnja uvjerenja, te se do kraja 1930-ih približio Vladku Mačeku i politici HSS-a.

Treba istaknuti da je kao imućni odvjetnik posao gradonačelnika radio bez plaće, te da je ostavku na mjesto bana podnio dva mjeseca prije nego bi stekao zakonsko pravo na visoku počasnu mirovinu. Nakon talijanske okupacije Splita, 1941. godine, kao osvjedočeni protivnik talijanske fašističke politike, uhićen je i interniran u Italiji. Nakon puštanja iz talijanskog zatočeništva aktivno pomaže NOP-u i postaje predsjednik Narodne fronte.

Nakon rata nova vlast mu nudi suradnju.  Nude mu odlazak u Zagreb i funkciju u novoj vlasti što on  otklanja. Traže od njega da privoli svog bliskog prijatelja Ivana Meštrovića na povratak u domovinu, što on znajući Meštrovićeve stavove nije htio učiniti. Zbog toga, sudilo mu se na narodnom sudu, pod optužbama da je u periodu dok je bio gradonačelnik i ban potpomagao diktaturu kralja Aleksandra i svoj politički položaj koristio za osobni probitak. Jugokomunisti su ga čak optužili za navodnu suradnju s okupatorom. Zbog tih djela ga je sud osudio na zatvorsku kaznu od 7 godina. Suđenje je održano u revolucionarnom stilu, uobičajenom za to vrijeme, pri čemu je osuđenik bio osuđen i prije nego što je sudski postupak i započeo. Na sudu ga je branio kolega s kojim je prije rata dijelio zajednički odvjetnički ured, Zdravko Birimiša. Zbog izvrsnog branjenja Tartaglije i sâmi je Birimiša pao u nemilost ondašnjih vlastiju. Zanimljivo je da publika tijekom suđenja izražavala podršku Tartagli, a nakon završne riječi odvjetnika Birimiše pljesak je trajao pet minuta, što svjedoči o njegovom ugledu među građanima Splita. Uvidom u dokumente sa suđenja i samu optužnicu, koji se čuvaju u Državnom arhivu u Splitu, vidljiva je politička motiviranost procesa protiv Tartaglie.

Nakon suđenja je prebačen na izdržavanje kazne u Šibenik, a zatim kao teški srčani bolesnik ide u Lepoglavu, gdje nakon nekoliko dana po dolasku umire. Njegove nećakinje traže od tadašnjih vlasti da dopuste pokop u Splitu, čemu im je tek udovoljeno 1987. pa je pokopan na groblju Lovrinac, u obiteljskoj grobnici Pere Machieda.

Poznat kao veliki mecena, ljubitelj umjetnosti, bibliofil i kolekcionar. Najzaslužniji je za osnivanje Galerije umjetnina u Splitu 1931., kojoj je donirao oko 300 djela.  Jedan od osnivača 1922. godine, a od 1929. do 1941. godine i predsjednik Jadranske straže, organizacije koja je osnovana u cilju promicanja pomorske orijentacije tadašnje države i kao brana talijanskim  teritorijalnim pretenzijama na istočnu obalu Jadranskog mora. Zadnji predsjednik Hrvatskog društva umjetnosti do početka rata. (https://sh.wikipedia.org/wiki/Vicko_Jelaska;https://hr.wikipedia.org/wiki/Ilija_Jakovljevi%C4%87_(hrvatski_knji%C5%BEevnik)

Teo Trostmann