Probudite se već jednom kreatori pravde i prava!
Dok mi se čeznutljivi pogled s ranjenog vodotornja,
Utapa u moru usnulih križeva,
Umorni Dunav ispire posljednja sjećanja
Na kobne i krvave dane,
Sirene, vrisak, oganj, smrt i rane.
U užasu grmljavine topova, vonja krvi i baruta,
Čak i zvijeri jecale su
Skrivene u šikari na dunavskoj Adi,
Nisu mogle vjerovati
Što čovjeku čovjek radi.
Vukovar – Škabrnja, Ovčara, Trpinjska cesta.
Duša mi treperi, kao pčela na vodi,
Utonula u mračne misli prošlosti,
Današnjeg egzodusa, malodušnosti
I neizvjesne budućnosti.
Domovino, Ma ne daj da nam povijest pišu oni
Koji nikad nisu osjetili riku topova
Ni čuli jecaj žubora Dunava i Vuke.
Nego i dandanas kao Pilat nad Kristom
Peru svoje prljave i krvave ruke.
Osjećamo li imalo grizodušja što dopuštamo
Takozvanim moralnim vertikalama
Da skrivaju krvnike a sude žrtve?
Nastave li, Dunav će i dalje jecajući žuboriti,
A majke će uzalud tražit svoje nestale i mrtve.
Probudite se već jednom kreatori pravde i prava!
Bijeli se križevi – crvene od srama!