Deutsche Bank priznaje da će EU trebati ‘eko-diktaturu’ za provedbu ‘Novog zelenog dogovora’
Nakon najave američkog predsjednika Joea Bidena da će se Sjedinjene Države ponovno pridružiti Pariškom klimatskom sporazumu i naknadnih ponavljanja o postizanju cilja ‘neto nula’ emisija ugljika negdje u razdoblju između 2030. i 2050., mnogi se pitaju kako je došlo do tako radikalne tranzicije na energetskim tržištima i je li upotreba praktična, a kamoli uopće moguća?
Viši ekonomist u ‘Deutsche Bank’ upozorava da će za uspjeh vlastitog ‘Novog zelenog dogovora’ (‘Green New Deal’) u Europskoj uniji „biti neophodan određeni stupanj eko-diktature.“ Na ciljeve ‘Zelenog dogovora’ također je upozorio i nadbiskup Carlo Maria Viganò u svojem govoru kojim se putem videozapisa obratio prosvjednicima protiv „Covid propusnica“ i segregacije društva u Torinu („Nadbiskup Viganò upozorava na nadolazeću ekološku diktaturu,“ Hrvatski fokus, br. 593. od 5. 11. 2021.).
Nepotrebno je reći da su implikacije ovoga dalekosežne i da će prodrijeti u sve razine društva i političke ekonomije. Kako ovaj autor umjesno ističe, da bi se do 2050. godine postigla neutralnost ugljika, morat će se iz temelja promijeniti europsko gospodarstvo i cijeli politički i pravni sustavi. U analizi koju je objavila „Deutsche Bank“ oštro se kritizira „nepoštena debata“ kojom Europska unija prodaje svoj „Zeleni dogovor“ građanima Europe. Goleme rizike tog projekta za prosperitet, gospodarski sustav i samu demokraciju ne treba prikrivati, već se njima treba otvoreno baviti.
Eric Heymann, viši ekonomist u „Deutsche Bank Research“, upozorava da europski ‘Green Deal’/’Zeleni dogovor’ i njegov cilj klimatske neutralnosti do 2050. prijete europskom megakrizom, što će dovesti do „osjetnog gubitka blagostanja i radnih mjesta.“ I on još i upozorava: Ne će funkcionirati bez „određenog stupnja eko-diktature.” Analitičar opisuje kako je dvojbeno to što se ‘Green Deal’ u cijelosti reklamira kao „nova strategija rasta,“ koja bi omogućila Europskoj uniji da postane „pravedno i prosperitetno društvo.“ Iako ovo može izgledati dobro na papiru, piše Heymann, kako bi se postigla neutralnost ugljika do 2050. godine, europsko gospodarstvo i njezin cijeli politički i pravni sustav morat će se iz temelja promijeniti.
Neke će stranke pronaći argumente protiv strogih politika zaštite klime ako potonje dovedu do značajnog povećanja cijena energije ili do ograničenja osobne slobode ili prava vlasništva. I nemojmo se zavaravati: ove će stranke naći podršku birača. Na razini Europske unije bit će velikih sukoba oko distribucije, što može doprinijeti (daljnjim) podjelama unutar bloka. Jesmo li spremni nositi se s ovom polarizacijom?
Za sada su revolucionarne posljedice klimatske agende EU-a za svakodnevni život “još uvijek relativno apstraktne,” a za većinu kućanstava “još uvijek prihvatljive.” Uskoro će, međutim, put prema klimatskoj neutralnosti zahtijevati drastične zahvate u izboru prijevoznog sredstva, veličine stanovanja, načina grijanja, posjedovanja elektroničke robe široke potrošnje, kao i ograničenja u konzumaciji mesa i tropskog voća.
I Heymann upozorava da će ova ograničenja i kršenja neizbježno izazvati „masovni politički otpor.“ Najvažniji izvodi analize Erica Heymanna:
Klimatska neutralnost: Jesmo li spremni za iskrenu raspravu?
Nužan će biti određeni stupanj eko-diktature
Utjecaj trenutne klimatske politike na svakodnevni život ljudi još uvijek je prilično apstraktan i prihvatljiv za mnoga kućanstva. No, klimatska politika dolazi u obliku viših poreza i naknada za energiju, što poskupljuje grijanje i mobilnost. Neke zemlje su postavile minimalne standarde energetske učinkovitosti za zgrade ili slična pravila u drugim područjima. Međutim, klimatska politika ne određuje naše živote. Donosimo ključne odluke o potrošnji, na primjer hoćemo li uopće putovati, koliko putujemo i koje prijevozno sredstvo koristimo, živimo li u velikoj kući ili malom stanu i kako grijemo svoje domove, koliko elektronskih uređaja imamo i koliko ih intenzivno koristimo ili koliko mesa i egzotičnog voća jedemo.Te se odluke obično donose na temelju naših prihoda, a ne radi klimatskih razloga.
Ako doista želimo postići klimatsku neutralnost, moramo promijeniti svoje ponašanje u svim ovim područjima života. To je jednostavno zato što još ne postoje adekvatne isplative tehnologije koje bi nam omogućile održavanje životnog standarda na ugljično neutralan način. To znači da će cijene ugljika morati znatno porasti kako bi se ljudi potaknuli na promijenu svojeg ponašanja. Druga (ili možda dopunska) opcija je znatno pooštravanje regulatornog zakona. Znam da je „ekodiktatura“ gadna riječ. No, možda ćemo si morati postaviti pitanje jesmo li i u kojoj mjeri možda spremni prihvatiti neku vrstu eko-diktature (u obliku regulatornog zakona) kako bismo krenuli prema klimatskoj neutralnosti. Evo primjera: Što učiniti ako vlasnici nekretnina ne žele svoje kuće pretvoriti u zgrade s nultom emisijom; što ako za to nemaju financijskih mogućnosti; ako to nije moguće iz tehničkih razloga ili ako se povezana ulaganja ne isplate?
Gubitak konkurentnosti ili ograničenja slobodne trgovine
Ako se Europska unija kreće znatno brže prema klimatskoj neutralnosti od ostatka svijeta, i cijene ugljika u EU će brže rasti. Time će se smanjiti konkurentnost energetski intenzivnih kompanija / tvrtki u EU. Jesmo li spremni platiti tu cijenu? Vjerojatno ne – zapamtite, nitko ne smije biti ostavljen. Pa hoćemo li subvencionirati te tvrtke kako bismo im omogućili korištenje skupe, ali klimatski prihvatljive tehnologije? Ovu opciju biti će teško implementirati na duge staze zbog proračunskih ograničenja. Iskrena rasprava morat će se pozabaviti istinom da svaki euro potrošen na zaštitu klime više nije dostupan za troškove obrazovanja, istraživanja, javnog zdravstva, digitalne infrastrukture, domaću tj. unutarnju i vanjsku sigurnost, smanjenje poreza ili veće mirovine.
Europska komisija planira uvesti sustav prilagodbe granice ugljika kako bi se riješio problem tržišnog natjecanja. Vjerujemo li doista da na taj način neće natjerati pogođene zemlje na uvođenje protumjera? Jesmo li se doista spremni odreći prednosti slobodne trgovine u korist zaštite klime?
Pred nama je veliki politički otpor
„Nitko ne smije biti ostavljen na putu prema klimatskoj neutralnosti.“ Ova izjava iz ‘Green Deala’/’Zelenog dogovora’ vjerojatno predstavlja pokušaj ‘kvadriranja kruga.’ Veliki zaokret u klimatskoj politici zasigurno će proizvesti gubitnike i među kućanstvima i među poduzećima. Osim toga, prosperitet i zaposlenost će vjerojatno znatno patiti. Kada to ne bi bilo tako, zaštita klime bila bi lak pothvat. Ta će kretanja očito imati utjecaj na politiku, kako na nacionalnoj razini, tako i na razini EU-a.
Neke će strane naći argumente protiv strogih politika u svrhu zaštite klime ako potonje dovedu do značajnog povećanja cijena energije ili do ograničenja osobnih sloboda ili prava vlasništva. I nemojmo se zavaravati: ove će stranke pronaći podršku birača. Na razini Europske unije bit će velikih sukoba oko distribucije, što može pridonijeti (daljnjim) podjelama unutar bloka. Jesmo li spremni nositi se s tom polarizacijom? Ili ćemo prilagoditi naše ambiciozne klimatske politike ako utvrdimo da (pre)ambiciozne klimatske politike nisu prihvatljive većini ljudi?
Napomena: Cjelovita analiza Erica Heymanna dostupna je na Deutsche Bank Research, str. 70.-73.
Izvor:
- „Deutsche Bank Admits EU Will Need ‘Eco-Dictatorship’ to Implement Green New Deal“; 21st Century Wire, 24. 2. 2021.
- Deutsche Bank: „Konzept #19: What we must do to rebuild“, www.dbresearch.com
