Ovih dana iz tiska izašla je knjiga hrvatskoga emigranta iz Pertha u Australiji
Žarko Dugandžić rođen je 19. srpnja 1938. u Malom Ograđeniku kod Čitluka u Hercegovini. Godine 1959. odlučuje na put u emigraciju. Preko Italije stigao je u Australiju gdje i danas živi i djeluje.
Žarko Dugandžić dosad je objavio dvije knjige poezije, Uzdasi (Drinina knjižnica, Valencia, Španjolska, 1965.) i Hrvatska dio raja (Australija, 1996.). Pred nama nalazi se treća zbirka poezije pod nazivom Hrvatska samo naša u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Tkanica (tkanica@hrvatski-fokus.hr).
Knjiga je podijeljena na osam poglavlja (“U tuđini”, “Na golgotskom križu”, “Sinovi kamenjara”, “Hrvatska”, “Na Podbrdu”, “Jugoizdajnici”, “Nova vremena neka” i “Božanski put”) u kojima se nalazi 80 pjesama koje su posljednjih nekoliko godina objavljene na portalu Hrvatski fokus. Na početku knjige nalaze se autorove posvete i zahvale, Riječ urednika i pjesma Marije Dubravac, hrvatske pjesnikinje iz Brisbanea u Australiji, dok se na kraju knjige nalazi Bilješka o autoru.
Sam naslov knjige, Hrvatska samo naša, govori da su pjesme, unatoč tomu što autor izvan Hrvatske živi već 62 godine, posvećene jednoj i jedinoj domovini Hrvatskoj. U pjesmama Žarko Dugandžić se sjeća svoje “mladosti divne”, sjeća se svoje majke koju više nikada nije vidio, prisjeća se svih svojih najmilijih koje je napustio i neke od njih također nikada više nije vidio. I zato je i ova treća zbirka poezije Žarka Dugandžića ne samo nostalgična za domovinom, zavičajem, svojim najmilijima, nego i retrospektiva njegova bogatog životnog opusa.
U pjesmi “Mladosti divna” Dugandžić govori o milijunima izbjeglih, pobjeglih, iseljenih Hrvata diljem svijeta:
Bez tebe nema Domovina sreće,
Mladosti divna, svijetom rasijana
Po obroncima svih meridijana.
Ti bez Nje si k’o pokošeno cvijeće.
i iako zna da će samo rijetki vratiti, poziva ih da se vrate:
…Vrati se natrag, gdje te majka rodi,
U perivoje i livade cvjetne,
Gdje ljubavi su blažene i sretne
I ponosno se pod trobojkom hodi.
Sve njegove pjesme prožete su čežnjom za domovinom Hrvatskom, posebno u pjesmi “Pod tuđim nebom”. Iako zna da se nikada ne će vratiti, autor u pjesmi “Ti im oprosti, ali ja ne mogu” govori:
Ja ću se vratit, makar poznih dana
U perivoje mladosti mi rane,
U Tvoje gorje i Tvoje primorje
I blagorodna polja zasijana.
Velika, nemjerljiva ljubav prema domovini Hrvatskoj posebno je očita u pjesmi Ljubljena, ispaćena zemljo gdje je napisao:
I dok Te takvu ispaćenu gledam,
Ne mogu gledat, da Te udes ruši.
Bolan mi krik se nazire u duši
I ja Te ne dam, nikome Te ne dam!
ali i nadu nudi:
Rasuti svijetom, al’ nas ima dosta,
Da obrišemo s Tvoga lica suze
I obnovimo, što zla sreća uze.
Glavno je, da nam ime Tvoje osta.
Ne baš nadu spasa, nego nadu da će svi naši brojni iseljeni Hrvati obrisati suze s lica ispaćene Domovine.
Žarko Dugandžić desetljećima živi u Australiji, ali iz njegovih pjesama je očito da nikada nije napustio domovinu Hrvatsku. Kao praktični vjernik, bez obzira što to značilo, izlaz iz osobnih teškoća, kao i izlaz iz teškoća koje proživljava njegova domovina, on lakše podnosi, pa u pjesmi “I budi s nama” o domovini kaže:
U mašti gledam, kad su sudili Ti
I riječ Božansku blasfemijom zvali,
Možda i nisu sve prosudbe znali
I što će sve se na Golgoti zbiti.
i ipak, koliko toliko, optimistično zaključuje:
I BUDI S NAMA i mi ćemo s Tobom,
U svakoj kušnji, koja pred nas stane,
Kroz izazove neznane i znane,
Kroz svaku žrtvu prekrivenu grobom.
Utjehu traži u molitvi i Majci Božjoj, pa u pjesmi: “Marijo, ti slabašnu mi ruku primi” kaže:
Kada sam s Tobom nemam straha
Od ubojitih pakla strijela,
Jer svaki uzdah kraj raspela
Lijek je za rane siromaha.
Ponosi se svojim korijenima iz hercegovačkoga kamenjara što vidljivo u pjesmi “Sinovi kamenjara”:
Na šturoj zemlji šturi rastu plodi,
Na kamenjaru legu se gorštaci,
Iz krvi tople izniču junaci,
Gdje jedan treba, hrle mimohodi.
I u pjesmi “Hrvatska” ponosi se i svojom domovinom:
K’o dijadem htjeli su Te
Prisvojiti, ali nisu
Slomit mogli našu snagu,
Jer na svomu mi smo pragu.
Dok se u pjesmi “Hrvatska – samo naša” nada da će se domovina Hrvatska riješiti svih svojih neprijatelja:
Kad jednom ne bude više
Ni jugofila ni ju-slavena,
Kad iščisti se krv iz vena
I ubrizgana i zatrovana
I ukrote se jugostrasti,
Hrvatska opet može cvasti.
A da će se to i dogoditi, autor je u pjesmi “Hrvatska ponovno zove” napisao:
…Nek stijeg zaleprša sveti, taj neuništivi znamen.
Za Domovinu spremni i Domovini vjerni.
U svako našoj riječi poklik – SLOBODA i AMEN!
Nek zavijek nestanu Jude, jalni i licemjerni.
Samoća je i riječ i misao koja prožima cijelu zbirku. Samoća je odraz daljine, tuđine, desetljeća izbivanja iz rodnoga kraja. Kod Dugandžića samoća je i žal za mladošću i vapaj zbog stalne ugroze koja Hrvatskoj i Hrvatima oduvijek i odasvud prijeti. Samoća je i kada sanja “taj sivi kam” koji je ostavio u svome zavičaju. Samoća je očito dobrano obilježila autorov život!
Nakon svega, za ovu zbirku poezije Žarka Dugandžića može se reći da je ona istovremeno i domoljubna i emigrantska poezija, ali prije svega, da je to poezija čovjeka koji svim srcem voli Boga, Majku Božju, Domovinu Hrvatsku, sve dobre ljude cijeloga svijeta, a nadasve da je to poezija čovjeka i pjesnika koji voli i nikad nije zaboravio svoj krševiti hercegovački zavičaj. I stoga možemo biti sretni i ponosni što smo donekle pomogli da je ova zbirka pjesama ugledala svjetlo dana i, prije svega, obogatila hrvatsku kulturu u cjelini.
