Hrvatski Fokus

Što je više bošnjačkog “multikulturalizma” i “multikonfesionalizma” sve je manje Hrvata i katolika

 

Europska unija po hodu i putem kojim ide je sve dalje i dalje od cilja kojeg si je postavila na prvom svom koraku kad ga je označila i krenula mu. Nije se bila dobro ni odmakla od zanesenog osnivačkog početka, i već se mijenja u svom nazivu. Nekome od tadašnje družine smetalo je da u budućnost idu kao zajednica. Kao Europska zajednica. Kao obitelj naroda sa velikim, temeljnim sličnostima na kojima je svaka od njih izgrađena.

Ratna prošlost bila je još uvijek svježa, slike iza nje crne i strašne. Opominjuće da se ne ide “k’o guske u maglu”. Pa i za takav oprez danas se vidi da je bio vizionarski, potreban kao znak za smanjenje brzine, interesi svake članice bili su isticani i postavljeni kao vodilje, zbog čega upaljeni motori ne će izdržati. I gotovo da i nisu.

Jer, svaka tadašnja članica Europske zajednice imala je svoj motor, projektiran i izgrađen kao nacionalni interes, ispred svega onoga što takva asocijacija  nosi i donosi. A to joj je trebalo, zajedništvo u malim i premostivim razlikama, ostati trajni orijentir. Nacionalni interesi unutar Zajednice različitih kultura, običaja i prošlosti, s težnjom i hodom ka zajedničkoj budućnosti, u nacionalnim razlikama, a u zajedničkoj kršćansko katoličkoj vjeri, na kojoj je Europa i izgrađena i danas prepoznatljiva. Male razlike nadvladavale su velike sličnosti. No, na putu kojim je krenula, i zemlje kojoj su joj se pridruživale, uviđale su pukotine, razdore, nesuglasja i stranputicu, te da to nije ono zbog čega se ujedinjuju i da im cilj nikako nije isti. Našlo se onih članica, i to još kao samonametnute vodeće, koje su počele izbacivati i ne priznavati i europski korijen. Kršćanstvo. Temelj na kojem je izrasla u vodeći kontinent.

Udarile su u prvom udaru na kršćanski europski korijen, što je bio početak sječenja grane na kojoj je ujedinjenje krenulo. Onoga momenta kada su odbili unijeti u ustav da je Europa izgrađena na kršćanskim korijenima, započelo je njeno rušenje u razjedinjenju.

Bio je to uistinu početak suicida, početak kraja, tek prohodale Europske unije. Bio je to, onog antikršćanskog europskog dijela, potez otvaranja europskih vrata najradikalnijim, i ni od koga kontroliranim, islamskim teroristima svih dimenzija i predznaka. Milijunima muslimana koje je Europa primila kroz (ne)legalne i (ne)kontrolirane ulaze, ubrzano im se pridružila milijunska vojska obučena u migrantsku odoru.

I pakao je po europskim gradovima krenuo. I traje i danas. Bio je to najjači udarac na zajedništvo Europske zajednice, i njeno pucanje po svim mogućim šavovima, čak i po onima kojih nije bilo ni u vrijeme ideološke podjele Starog kontinenta. Njemačka kancelarka politikom otvorenih vrata, bez ikakvih kontrola i nadzora, zadrmala je Europsku zajednicu čije smirivanje će trajati, zasigurno, desetljećima. I možda se nikad više ne će smiriti, jer Europa prije 2015. i poslije te Merkeličine godine nikad više ne će biti ista. Bio je to i kancelarkin početak tihog procesa izgona nekih europskih članica, i snažna ucjena onih mali koji ne žele izaći. Ni potoci krvi nedužnih Europljana, ni brutalnosti islamskih terorista u ubijanju, ni odsijecanje glava kršćanima u crkvama tijekom molitve, nisu otvarale, i ne otvaraju, oči neki političkih lidera Europske Unije, napose onih koji su se nametnuli „diktatorima demokracije“ unutar europskih naroda.

Problemi su se nagomilavali antikršćanski, zapravo antieuropski dio političara Europske unije mir su pokrivali, i kupovali, izdašnim socijalnim davanjima i neograničenim ljudskim pravima i slobodama davani islamistima, čak ograničavajući ista svom narodu. Zavladala je i zavladala politika uzimanja svome narodu i davanja tuđincu, kupovina mira od onih koji su i došli da mir naruše, nered i kaos naprave, teror i terorizam šire do izazivanja vjerskog sukoba, i bilo je samo pitanje dana kada će se situacija oteti svakoj kontroli.

A kada se otela, kada je Europa bila okupirana vojskom radikalnih islamista, kada se izgradile džamije kao vojarne, minareti kao bajunete, vjernici  muslimani se organizirali i pripremili kao vojnici, Europska unija je popucala kao kuća poslije potresa. Europskoj uniji se dogodilo upravo ono zbog čega je i umarširala tolika vojska muslimana.

Desetljećima pogoršavana situacija, koju više ni socijalna davanja, traženja islamista su se uvijek povećavala, nisu mogla stabilizirati i umiriti, unijela gubitnički u poraznički strah kod većine Europljana. Strah je povećavan i slikama popucane Unije, u kojoj je svakim danom sve više bilo političkog i sigurnosnog propuha.

Sve je više Europljana koji se, s razlogom, boje sve većeg i raširenijeg utjecaja islama, koji im mijenja demografsku, kulturnu, vjersku, nacionalnu, i civilizacijsku sliku društava. Infiltriran u sve segmente europskog društva, kroz nikad asimilirane prvu, drugu, treću pa i četvrtu generaciju muslimana, razdrmao je Europsku uniju, gotovo do ponovne diobe na Istočnu i Zapadnu Europu.

Ponovo se vide novi Berlinski zidovi između Istočne Europe koja postaje graničar i čuvar Starog kontinenta sa njegovim kršćanskim identitetom na kojem je izrastao, i Zapadne koja u svom porazu, u svom sramu i izdaji same sebe, udara po svojim čuvarima, “istočnjacima” kako ih podrugljivo zovu, nego li po stvarnom neprijatelju i rušitelju s jedne i čuvarima s druge strane nevidljivim zidom podijeljene Europe.

Europska unija politikom straha koji joj je nametnut i kojim je zatvorila svoje građane u kućne zatvore, čak ni kroz pukotine koje se svakim danom šire ne vidi svoj orijentir. I opet kao i davno prije u prošlosti osmanlijskih osvajačkih pohoda Zapadna Europa žrtvuje svoje graničare, kao u turskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, samo za jedan dan mira u vlastitoj kući. I kad prođe taj dan onda pridošli okupatori kreću u opasnu ratnu avanturu.

Jer svi europski pokušaji asimiliranja pridošlih, i nasilno umarširanih muslimana u samom početku je propadao. Jedan od glavnih razloga njegove propasti je u vjerskim liderima muslimana po Europi, koji su uistinu od svojih vjernika pravili, i napravili, vojsku, osvajačku i terorističku.

Taj europski poraz priznala je, kasno, sad odlazeća njemačka kancelarka kao najveći, zapravo glavni sudionik stvaranja europske nesigurnosti, europskog pucanja i dijeljenja po starim zidovima, Angela Merkel kada je kazala , “multikulturalizam je propala ideja”.

Ostaje pitanje, još uvijek bez odgovora, a zašto se taj zloćudni koncept uređenja nameće u Bosni i Hercegovini, samo i jedino u korist Bošnjaka, koji kroz tu komunističku ideologiju koja se zvala “bratstvo i jedinstvo”, grade radikalnu čistu islamsku zajednicu na europskoj periferiji. Sve što ne može nigdje u svijetu ubacuje se i silom nameče hrvatskom narodu u federalnom beha dijelu.

I što je više bošnjačkog „multikulturalizma“ i „multikonfesionalizma“ sve je manje Hrvata i katolika. Gotovo to se isto desetljeća događalo i u Merkeličinoj Njemačkoj gdje je lažnim rastom multi kulti bilo sve manje Nijemaca i mira, a sve više islama i nesigurnosti. Njemačka ima pravo reći da je to propala ideologija, a žrtve te ideologije Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju. Zasigurno sa takvim selektivnim ljudskim pravima i slobodama ne da nema multi kulti već nema ni europske budućnosti. Ni bosanskohercegovačke ni europske.

Vinko Đotlo

Povezane objave

Europa priprema globalni zlatni standard od 1970-ih

hrvatski-fokus

Istok protiv zapada u Arktičkome krugu

HF

Sjeverna Irska prvi put ima više katolika nego protestanata

hrvatski-fokus

Zašto je eurozona osuđena na propast?

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više