Hrvatski Fokus
Religija

Božić – najradosniji dani moga djetinjstva

Jelo se »uplis« kruh, krumpiri, uštipci, luk (bijeli i crveni), popovska riba gaovica, ili bi otac donio iz Dubrovnika bakalara.

 

Imam nasušnu potrebu ovdje opširnije opisati običaj slavljenja Božića u mome rodnom selu (i kraju), a sve prema osobnim sjećanjima, te mojim i tuđim pribilješkama i pričanjima.

Cijelo (pred)božićno vrijeme bilo je u znaku veselja, molitve, ljubavi i mira. I, što nije uspjelo kojekakvim ideologijama i režimima, pošlo je, evo, za rukom ovome današnjem materijalnom blagostanju, pa su ovi lijepi običaji i gore istaknute vrjednote već završili na povijesnoj i kulturnoj ropotarnici.

Već od sv. Katarine (4 tjedna prije Božića) počelo bi se u selu i pod čađavim krovovima seoskih kuća pjevati-veseliti, kao napr.

Božić nam je milo nam je! Veselo, veselo!

Odnosno, specifičnosti radi, i ovoga dijela podneblja i tih vremena (Popovsko polje bi ujesen poplavilo i pretvaralo se u duboko jezero), pjevalo se:

        „Zove Božo s one strane! Veselo, veselo!

        Žene mu se odzivale! Veselo, veselo!

        A, gdje su vam ljudi vaši? Veselo, veselo!

        Otišli su u badnjake! Veselo, veselo!“

A, velike cerove/hrastove badnjake moji su, djed i/ili otac, morali navrijeme usijeći i donijeti iz udaljene ograde u Ćorkima.

I djed i otac, izgovarali su u to predbožićno vrijeme neke, samo njima razumljive  mudrosti, kao. Dok je djed Miho govorio: »valja znati zasvirat i za pas zađet«!, otac je už’o reći: Božić ćemo slaviti od Badnjeg dana, ali do tada se mora u iduća 3-4 tjedna sve temeljito pripremati.

Tri badnjaka stajala su tik do ulaznih vrata pred starom kućom, kao trojica  predbožićnih lučonoša.

Meni kao najmlađem u obitelji zadaća je bila: priskrbiti dovoljno gran(čic)a bršljana (pjevajući „Oj, bršljane goro sveta, kitiš dvore cijelog svijeta“), što i nije bilo problematično, ali isto toliko i lovorovih grančica, eh, to je već bilo »usko grlo«, jer su u selu bila samo dva poveća lovorova grma.

Tim dvjema grančicama, dakle bršljana i lovora, kitila se kuća, štale, torovi, kao i vrtovi u selu i okolo. Slijedilo je i obvezno „škropljenje“ blagoslovljenom (krštenom) vodom.

Sestre su temeljito čistile kuću i posuđe i pomagali mojoj majci oko česnica, velikih ukvasnih pšeničnih kruhova, koji bi se šarale, ispisivale, s malim šoljicama za kavu, drvenom čašom, ili staklenim žmulom.

Uz to bi se posebice ispekla i pogača, isto od pšeničnog kruha, ali bez kvasa, također išarana, ali je u sredini pogače bio ispisan križ.

Pogača bi se okitila i stavila na vidljivo mjesto, na naćve, u sudar, ili na pižul iznad ognjišta.

Uz to majka bi pekla i to na pravom maslinovu ulju, vrlo ukusne uštipke, koje bi, a zbog bržeg hlađenja, direktno prebacivala iz uzavrelog ulja u loncu u veliko rešeto. I prije nego bi ih majka uspjela posuti šećerom, ja bih prvence ugrabio iz rešeta i brzom metodom hlađenja, tj. prebacivanjem iz ruke u ruku i silovitim puhanjem, pripremio za blagovanje.

Djed bi predodredio i najboljeg ovna za Božić, jer »tko tih dana ništa živo ne žrtvuje, ne će imati napretka u hajvanu (stočnom blagu)«.

Kuhalo bi se na veliko i suho meso, većinom rebra i domaće kobasice s kupusom.

Badnji dan je dan posta i strogog nemrsa, iznimke su djeca, bolesnici i putnici-namjernici.

Jelo se »uplis« kruh, krumpiri, uštipci, luk (bijeli i crveni), popovska riba gaovica, ili bi otac donio iz Dubrovnika bakalara.

Pilo se i vino, koje smo kupovali u Dubrovačkom primorju trampeći za kukuruz.

Predvečer bi majka u kući pripremila blagoslovljene vode i u jednom sudu žita (kukuruza, ječma i/ili pšenice), a djed bi s obje strane ognjišta prosuo slame, a na prednji i zadnji dio ognjišta postavio hrastove podloge, uzglavače.

Potom bi otac izašao pred kuću i uzeo najveći badnjak, a mi bi u kući svi ustali i čekali.

Otac kucne na vrata i zagrmi:

– Heeej, ima li vas doma!?

– Ima nas! ´Ajde! – odgovarali smo kao u koru.

Nakon toga otac ulazi s badnjakom u kuću i pozdravlja:

– Faljen Isus i Marija!

– Vazda Isus i Marija!, glasio bi naš odgovor.

– Na dobro vam došla Badnja večer i sutrašnje sveto Porođenje, da nam s njim dođu rahatluk i veselje!

– I s tobom zajedno!, odgovarali smo.

Majka bi krštenom vodom poškropila badnjak, a onda bih ja započeo moliti Vjerovanje.

Drugi bi me slijedili.

Djed bi kao „glava kuće“ pozvao na zajedničku posnu večeru i molitve: Dušo Isusova, Gospin pozdrav, Općinska ispovijed i druge.

Badnjaci bi već gorjeli i žeravica pucketala, a onda bi odjeknulo:

U sve vrijeme godišta…

Dva-tri mladića iz sela otišli bi po dumu (svećenika) na 8 km udaljenu župu Trebi(mlj)nju i kad bi se vratili, oko deset i pol, jedanaest sati počela bi ponoćka.

Dan Božića započeo bi s «Sretan Božić»! i mirboženjem.

Obredom mirboženja bi dvije osobe u zagrljaju četiri puta izmjenjivale lijevu i desnu strana obraza, izgovarajući pri tome, i to zajednički:

                Mir božiji!

                Mir božiji!

                Rodio se Sin Božiji!

                I on kaže Mir božiji!

Nastavili bi zajedničkom molitvom.

Moje sestre bi češljale duge, bujne kose sjedeći na badnjacima, da im »kose još bolje rastu i ostanu guste i zdrave«.

Pšenica koju je otac zasijao u limenom pjatu (tanjuru) na sv. Luciju (13. XII.), narasla je velika i povezana za crven-bijelo-plavom vrpcom. Zapaljena božićna svijeća u sredini zelene pšenice daje cijelom okruženju jedan svečani, moglo bi se reći, romantični prizvuk.

Starija sestra dovodi ovcu Lisu u kuću, a djed ovci daje komadić kruha, kojim je umočenim u vino, ugasio božićne svijeće.

Nakon toga i mi bi djeca morali popiti crnu kavu, zapravo «prgu», tj. surogat kave od poprženog ječma.

Odrasli bi uz to popili domaću rakiju.

Skromne božićne darove kao šipke, orahe, bajame, rogače, oskoruše, šuplji kolač (pšenični kolutan), ili par škalja šećera, koje smo mi djeca dobivali, brzo bi se podijelili.

Pa, ako bi kasnije u selu između djece i došlo do preotimanja darova i naguravanja, druga bi djeca odmah počela pjevati:

„Čiri, biri, na Božić se bili, svaki petak po desetak, na godinu po stotinu“.

Uistinu, to bi smirilo dječju hirovitost bolje od ikakve psovke ili batina.

A onda bi pošli u obilazak kuća i na mirboženje i to po nekoj nepisanoj hijerarhijskoj ljestvici: prvo naši susjedi i rodbina Mato i Andro, pa teta Mara, daidže (ujaci) Mato i Pero i tako redom.

Dolazeći u kuću bacali bi pšenice ili kukuruza na pod, zaželjeli Sretan Božić!, izmirbožili se sa svima, pokupili neki dar i nastavili dalje.

Odrasli obilaze svoje susjede, muškarci s bocom rakije, žene s narančama, šećerom, kavom ili kolačem.

Stojećke si čestitaju Božić i obavezno se mirbože.

I teško zavađeni se tu pomiruju i jedan drugom opraštaju.

Poslije zajedničke molitve i objeda, a kad na red dođe tvrda hrana, djed bi uzeo bukaru s vinom pa otpočeo poduže nazdravljati, a mi bi opet odzdravljati, a sve s lijepim željama za mirom, ljubavi, zdravljem i u nadi: Bog je dobar, hoće akobogda! 

Djed bi popio malo vina, pa potom kako to običaj i nalaže, predao bukaru onomu tko mu je s lijeve strane.

A, to mjesto uz domaćina, uz moga dragoga đeda Mihu, bilo je za te svečane dane, uvijek rezervirano za mene, za njegova «koljenovića».

I tako bukara s vinom ide dalje, a svatko je dužan nazdraviti i barem poljubiti piće.

Čestitke, pjesma, veselje po cijelom selu. Pjeva staro i mlado, muško i žensko.

Popodne preseljava skoro cijelo selo na Meteriz, malu zaravan na zapadnom ulazu u selo.

I opet pjesma i kolo.

Ako bi naišao vlak, gdje je vlakovođa i/ili strojovođa bio Jure, Marko ili Zija, znali bi se zaustaviti na «otvorenoj štreki» i na kratko uveličati naše slavlje.

Kasnije su ta božićna slavlja, a poradi skučenog prostora preselila s Meteriza na Benderovo guvno.

Zasvirala bi usna harmonika. Zaigralo bi staro i mlado.

Sve zahvaća živahni zanos. Igra bi se trojanac, valcer, lindža.

Tango i lagani plesovi nemaju šanse, kod tolikog naboja veselja i radosti.

Iza Hodžića kuće zasjeli bi stariji uz mezu i piće i obveznu škiju, pa ili u luli ili u »ćat zavijenu«.

Andro bi prvi stavio prst u uho i ‘putnički’ zaorio da ga se čulo do Hrguda (Stoca): »U zdravlju nas Božić pohodio!«

Mladić i djevojka bi se tražili očima, pa onda pokretom očiju ili glave dali znak za bacanje jabuke. Bio je to izraz osobite naklonosti pojedinih momaka i djevojaka.

A bilo je s tim i šale.

Nepažljivoga bi jabuka znala pogoditi u glavu, i dok bi se on snašao, mi smo djeca već jabuku pojeli.

Jedina manjkavost bila je kratkoća toga zimskog dana.

U sumrak dana svatko bi išao svojoj kući. Opet smo zajednički molili, ne ispuštajući ni jednu preporuku. Otac bi glamnjom od badnjaka ili lučevinom zapalio tri svijeće zabodene sada u zrnju proklijale pšenice.

I kod paljenja i kod gašenja tih svijeća, molili bi se: »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga Amen. U dobar ih čas užegli, još u bolji utrnuli. S kim ove godine, s onim i dogodine«.

Majka bi  pripremila zajedničku večeru na niskoj okrugloj siniji.

Na kraju bi otac komadom česnice (išaranog kruha) zamočenog u vino i uz gore navedenu molitvu gasio i te svijeće i to opet po ustaljenom redu.

Poslije zajedničke molitve, otac bi nastavio sãm: »Ja te svijećo trnem kruhom i vinom, a sveto Trojstvo i slavno Porođenje obdarilo nas svojim mirom« (Djed bi meni došapnuo: ovo ti je tata naučio kod Latina!).

Od toga komada kruha svi bi dobili po malo, a onda bi se popio po gutljaj vina. Ostatkom vina iz bukare djed bi sutradan zalio konja, kravu, ovna-zvonara, ili čak sačuvao kao lijek za stoku.

Sad sam opet je kao najmlađi stupio na scenu i molili bi pet puta Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu na »čast pet rana Isusovih, za sve naše pokojne, koje su se na današnji dan radovali i veselili, te da im dragi Bog oprosti grijehe, a njihove duše prevede u slavu rajsku i kraljevstvo nebesko«.

Djed bi nastavio glasno moliti i preporučivao bi »za Ivu i za Ivine duše«. Koliko se prisjećam, bio je to Ivo Ban, koji je preselio s brda u selo i svi Sokoli u Veljoj Međi su bili nasljednici toga »našega šukunđeda« Ivana Bana.

I opet bi zajedno pjevali, većinom: »U sve vrijeme godišta«, ili

»U ponoć se Bog rodi, nebo, zemlju prosvijetli…«

Već u deset sati na Božić uvečer moje bi selo prekrio veo mraka i tišine. Umor i nespavanje od prošle noći ostavljali su dubokog traga.

Neki su se vraćali na posao ili u školu u grad, a drugi štedili snagu i energiju za sv. Stjepana i sv. Ivana, odnosno za skori Mali Božić, kako su u mome kraju, tada nazivali Novu godinu.

Dr. Tomislav Djurasović, München, 16. prosinca 2021.

Povezani članci

Neutemeljeno beznađe i razložna nada

HF

Je li Karl Marx bio sotonist?

HF

Oprosti, molim Te

HF

Papa i Iran

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...