Isklesao sam preko tisuću skulptura
Nedavno je u Zagrebu preminuo istaknuti akademski kipar Josip Marinović, u osamdeset i petoj godini, tiho i gotovo nečujno, bez odjeka u javnosti. U povodu njegove smrti objavljujem posljednji razgovor s njim, u listopadu 2017. godine, vođen u atelijeru u Preradovićevoj ulici, u dvorišnoj zgradi, okruženi brojnim dovršenim i nedovršenim skulpturama.
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar Josip Marinović, autor je iznimnog i respektabilnog skulptorskog opusa, kreator niza javnih spomenika, kontinuirano aktivan preko šezdeset godina, pripadnik malobrojne skupine najistaknutijih autora (rođen 1937., diplomirao na ALU u klasi prof. F. Kršinića, kod istog umjetnika polazio i specijalku za monumentalnu plastiku, izlagao je na mnogim samostalnim izložbama, njegova djela postavljena su širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine) i danas je iznimno aktivan, svakodnevno radeći u atelijeru, ljevaonici
- Gospodine Marinoviću, Vi imate gotovo, nemjerljivo kiparsko iskustvo, od šezdesetak godina, kako vidite i doživljavate današnju situaciju u umjetnosti?
– Najprije, ja nisam kipar koji je pratio trendove i bio u tijeku događanja. Ja sam dosta zatvoren u tom, svom svijetu. Sva moja preokupacija temelji se na mom, vlastitom, osobnom, tako da ja i ne znam previše o tim zbivanjima. Ponešto, na brzinu i usput vidim, ako odem na izložbu nekog svoga prijatelja i slično ali to su sve periferna gledanja, naročito, u ljevaonicama, kada netko nešto radi i ja to promotrim, onako površno ili je pak u pitanju otkrivanje spomenika. Ali nisam baš oduševljen s današnjom situacijom umjetnosti u Hrvatskoj jer ja pamtim hrvatsku skulpturu kao vrhunac svjetske skulpture a ovo danas, treba zaboraviti. I danas mi imamo nekoliko sjajnih kipara ali su oni na odlasku, ne vidim neku izgledniju budućnost, što se skulpture tiče.
- Tko su bili po Vam ključni kipari, koji su imali klasični izraz svjetskog ranga?
– Meštrović, Frangeš Mihanović, Augustinčić, Kršinić, Valdec i mnogi drugi, pravi majstori. Gledajte, to je bila velika tradicija, koja danas jenjava i danas nekoliko kipara održava tu umjetničku razinu. Ja osjećam da je to i kraj te velike tradicije. To je kiparstvo koje uključuje i realizam i apstrakciju, sve što može spadati u skulpturu.
- Dakle, kriza u suvremenom kiparstvu je očita? Je li uzrok materijalna situacija ili jednostavno nema dovoljno talentiranih autora?
– Nije riječ o krizi kiparstva, to je kriza duha. To je općenita kriza duha.
- U osmom mjesecu, nedavno, u Imotskom je postavljena Vaša Gospa od anđela, na kojoj ste Vi radili, koliko, tri godine, svakodnevno.
– Da, svaki dan u atelijeru po nekoliko sati, teškog, fizičkog posla.
- Razmišljam o te tri godine koje ste posvetili Gospi od anđela. Pa i vrijeme se općenito promijenilo, nije li to prevelika žrtva za kipara, od tri godine za samo jednu, istina veliku, impozantnu skulpturu?
– Sve to utječe. Dodatno, kod nas nitko za svoj posao nije adekvatno plaćen, pa tako je i kod likovnjaka i zato se nema vremena da se dugo radi.
- Zanima me još i ovo, koliko se danas promijenio estetski pristup skulpturi?
– Nekada je rad bio studiozniji, danas je pristup površniji.
- Koliko ste Vi gospodine Marinoviću napravili skulptura? Počevši od onih koje su postavljene u prostoru?
– Isklesao sam preko sto i dvadeset, samo u kamenu. Zatim bronce, terakote, drvo, gips, jedno tisuću skulptura sigurno, ako ne i više.
- Koji Vam je materijal najdraži?
– Kamen, svakako, ne mora biti mramor iz Carrare, imamo odličan kamen iz okolice Trogira, iz Okruga, on mi je jako odgovarao.
- Rekli ste mi da se trenutno malo odmarate? Sigurno planirate ponešto?
– Odmaram se razmišljajući i svakako i planiram.
