Eleonore i Raif
Gospođa Eleonore je stigla u Starački dom s čvrstom namjerom da ili umre ili da se jednom zasvagda oporavi. Imala je osamdeset dvije godine, metastaze po čitavom tijelu, ali je vjerovala da je očekuje još puno dobrih godina. Kad konačno savlada zlo. Mnogi drugi bi u njenoj situaciji dan i noć prizivali smrt da ih izbavi iz muka. Stenjala je, povraćala, ustajala svakih pola sata da narednu polovinu presjedi na WC-šolji. Lice joj je bilo žuto zeleno, ispijeno a hemijsko zračenje joj je sagorjelo i poslednju vlas kose na glavi. Ćelavost ju je rastuživala da suza. Pokušavala je nejakim prstima svezati svilenu maramu oko glave, prikriti «rugobu» poklonom što joj je muž donio sa svog poslednjeg putovanja u Libanu, gledala se u ogledalu i sažaljevala sebe zbog zasvagda minule ljepote.
Izvan svakog očekivanja, Eleonore-i je iz dana u dan bivalo bolje. Šezdeset jednu godinu je nosala neman u sebi i znala kojim udarcem će je još jednom oboriti i uspavati. Poslije mjesec dana bivalo joj je loše samo srijedom. Tad se taksijem vraćala s kure hemijskog zračenja, molila da joj se prinesu lavor i peškiri kako prečesto nebi uznemiravala prezauzeto osoblje i lijegala u krevet.. Desetinu puta u ta dvadeset četiri sata je povraćala zeleno, lice joj se orošavalo znojem a malaksalost i klecave noge su je prisiljavale da često zove u pomoć.
Svake srijede se njen muž, koji drugim danima nije išao dalje od sale za ručavanje, uspinjao u njenu sobu. Kako nije tražio niti prihvatao pomoć morao je preći trnovit put lutanja kroz hodnike, otvarati razna vrata u labirintu što je zabravio njegovu moć orijentacije, svađati se sa samim sobom i zamišljenom, neprijateljski nastrojenom okolinom. Gospodin Raif, porijeklom Libanac, negdašnji priznati građevinski stručnjak, je bolovao od Alzahaimera u poodmaklom stadiju. On je bio napolju, slobodan, vozio je «mercedes» i svako malo išao u banku po velike svote novca.
O namrgođenom starcu što je najčešće gledao u pod i kad korača i kad sjedi osoblje je nešto više moglo saznati samo iz Eleonore-ine priče. Ona je s ponosom pripovijedala o njegovoj prošloj karijeri, o hidrocentralama, putevima, neboderima čijom je gradnjom nekad rukovodio, o milionima koje je uspio da zgrne. Kasnije je jednako revno ubijeđivala šefove staračkog doma kao i doktore specijaliste koje je za tu potrebu konsultovala u opasnu prijetnju po okolinu koju je predstavljao njen potpuno izgubljeni muž. Desilo se da Raif u banci podigne pet hiljada franaka i da ih za petnaest minuta vožnje autom do doma izgubi. Kako je novac za Eleonore predstavljao najvažniju stavku u njenom životu a muž, njegov istinski vlasnik, imao sva prava da njime raspolaže, učinila je sve što su joj njene velike narativne sposobnosti omogućavale da mu se sloboda kretanja oduzme. Trebalo ga je strpati u dom zatvorenog tipa, ona se uspješno oporavljala u jednom takvom domu, i samo je trebalo da sudija izda aval da joj se mora pridružiti. Ona je, kao najbliži član familije, određena za njegovog staratelja. Mogla je otići sutradan po njegovom dolasku u dom ali u drugu jednokrevetnu sobu i na različitom spratu, ali se ona, odana i vjerna supruga, htjela potruditi da mu pomogne u privikavavanju na zatvorske uslove.
To je bilo prvi put da njih dvoje, supružnici koji su se istinski voljeli (kako je ona neumorno isticala), borave i dan i noć u istoj kući. Svako od njih dvoje je napolju, u bogatoj prigradskoj četvrti imao u posjedu svoju dvospratnu vilu, svoju zasebnu poslugu i željeni mir. Takav je bio dogovor kad su u poznim godinama, ona je bila prešla četrdesetu, odlučili da sklope brak.
«Nisam htjela da uđem u brak obavezu. Ljubav ne treba prljati jutarnjim ružnim zajedničkim ustajanjima, vještačkim udvoravanjima i ulagivanjima» objašnjavala je Eleonore. «Treba održati svježinu ponovnog ljubavnog sastanka». Ona je bila izašla iz jednog braka gnjavaže, bila je bolešljiva i često nervozna i trebalo joj je nešto drugo. Posao psiho-analitičarke kojim se u to vrijeme počinjala baviti joj je otvorio mnoga vrata i na jednima od njih je srela Raifa. Njegova širokrugodost ju je uvela u sjaj i sigurnost raskoši koja je toliko korisna za kreativnost i uspjesima popločanu karijeru. Udala se za njega. Mogla je da zadrži potpunu slobodu, nije morala da potpisuje bračni ugovor kad već nije imala namjeru da se vlada po njegovim propisima, ali je tim činom prešla u poziciju psiho-analitičarke koja može da sebi dozvoli ekstravaganciju, nezainteresovanost za zaradu, mogla je da u posao unosi nove, dotad nekorištene metode, sve u svemu je mogla da se ponaša kako joj se prohtije. Kune se da svoga muža ničim nije ponizila. Brinula se četrdeset godina o njegovim najsitnijim potrebama i pred svima uznosila njegove genijalne inžinjerske sposobnosti. Takođe se borila da niko ne posumnja u njegovu silovitu, tvrdokornu, nepopustljivu arapsku prirodu. Naročito u snagu njegove muškosti. Mit o njegovoj žilavosti i neukrotivosti je pokušala prenijeti i na osoblje doma. Tvrdila je da umije biti agresivan kad se neko usudi približiti njegovoj intimi. Udaljavala ga je od onih koji su mu mogli valjati.
O svome prvom, propalom braku je rado i često pričala. O mužu doktoru koji je poslije dvadeset godina strpljenja i razumijevanja najednom prestao da drži do opravdanosti njene, odsranjivanjem materice kad joj je bilo samo dvadeset jedna godina, slabe ženstvenosti. O borbi za njen život koja je jedan dugi period bila iskrena i obostrana. O djevojčici koju je usvojio na početku njihovog braka i na koju ona, radi maloljetnosti u to doba, nije polagala zakonsko pravo. Poslije razvoda, i pored brige o njenom vaspitanju i obrazovanju tokom dvadeset pet godina, ona nije imala više nikakvo pravo. Osim da daje novac djevojci rasipnici pošto je poočim zaštitnik umro. «Ona je namirisala Raifovo bogatstvo i pokušala da i nas raskući kao što je učinila s mojim bivšim mužem». Raif joj je prije desetak godina pozajmio osamdeset hiljada franaka koje ona nikad nije vratila. Eleonore se protivila njegovoj velikodušnosti ali je nije poslušao. Dok je slušao priču o toj «djevojci» naivni sagovornik se uvlačio u zabludu o neprolasku vremena. Djevojka iz njene priče je stalno imala dvadeset pet godina, nije se udavala niti rađala djecu, jedino zanimanje i događanje u životu joj je bilo da se stalno halapljivo i hinjski prikrada njihovom novcu. Raif, bez rođene djece, nije želio da izmiče potjeri mnogobrojnih mladih i starijih rođaka, rasutih po svijetu, po školama i univerzitetima, na raznim dužnostima značajnim za dizanje Libana iz ratnog pepela, nije ga bilo briga za novac koji bi mu mogao zafaliti u stare dane pa ga davao i šakom i kapom. «U učenju je budućnost. Takva investicija u porodicu i otadžbinu jedino donosi zdrav plod» tvrdio je Raif i ponašao se kao državna burza. Ne osvrćući se na ženino pozivanje na uzdržanost i štednju nastavljao je da pomaže svakog člana bliže i dalje familije koji mu se obratio po pomoć. Eleonore je stajala za šankom, u predvorju staračkog doma, visoka, krupnih kostiju, blijedog, nježno jedva vidno naboranog čela, kose izrasle kao u dječačića, i svjedočila o njihovom zajedničkom životu onako kako je mislila da je ispravno. Drugih sudionika, koji bi joj se mogli suprostaviti drugačijim mišljenjem, nije bilo. Raif je bio bolestan, udaljen od svoje jučerašnje prošlosti svjetlosnu godinu i jedino je mogao klimati glavom na riječi svoje gospođe. Rođaci, koji bi kao lešinari pohrlili u posjetu svome dobrotvoru, nisu bili obavješteni o njegovom zdrastvenom stanju. «Ja bih se za zaštitu od njihove pohlepe mogla obratiti samo državi. Recite mi, molim vas ko se na njene institucije može osloniti.» govorila je Eleonor dok je stojećki pila čaj i čekala da mehaničar Armenio snese njene torbe, pakete, u trube zavijene tepihe, košare i slike.
Poslije dva mjeseca zajedničkog boravka u istoj kući ali odvojenim sobama, Eleonore se
selila nazad u svoju vilu. Njen muž od koga se trebala sakriti istina je obavljao namjerno produženu sijestu u svojoj sobi. Moglo se reći da je učinila za njega sve što su joj njene slabe fizičke sposobnosti dozvoljavale. U početku mu je pomagala da se obuče, da se digne iz kreveta. Zajedno su silazili na ručak, čaj i večeru. Kad je njegovo tijelo, mučeno problemima srca i krvne cirkulacije, počelo upijati tečnost kao sunđer i težati, sve češće je tražila pomoć dok jednog dana, na radost osoblja koje je jedva podnosilo njena dosadna upozoravanja, uplitanja i sugestije, nije zasvirala predaju meča i povukla se. Nastavila je jesti i piti čaj s njime, povremeno ga izvoditi u kraću šetnju po bašti. Zatim je molila da se spriječe njegovi nenadani burni upadi u njenu sobu. Dešavalo se da je zatekne s nekim od vjernih pacijenata koji su joj dolazili u Dom na čas liječenja. I da pomisli što muškarac, koji se više ne sjeća zanimanja svoje žene, jedino može pomisliti kad zatekne drugog muškarca u njenoj sobi. Izdrao bi se na uljeza koga je zatekao kako boksa po krevetu naredane jastuke. Eleonore, koja sama nije uspjevala da smiri razjarenog supruga, je zvonila za pomoć. «Zašto ova budala lupa po jastucima?» – pitao je Raif Jean-Marie-a kad ga je izveo iz sobe. «To je neka psihoanalitičarska metoda za izduvavanje viška energije. Bolje da udara po stvarima nego po ljudima. Možda taj tip tuče svoju ženu» – objasnio mu je Jean-Marie. «Tuče svoju ženu?» – iščuđavao se Raif. «A zašto?» Eleonore je htjela nastaviti s poslom. Muž je postajao sve veća, teško savladiva prepreka. Počela je pripremati teren za odlazak. Sve je trebalo da ostane kao da je još uvjek u Domu. On nije smio da primijeti nikakvu promjenu. Ona će svakog dana tačno u dvanaest dolaziti na ručak. Povremeno neće prisustvovati čaju ali će svaki put smisliti uvjerljiv izgovor.
Raif je bio nemiran i često razdražljiv. Smirivao se dugim kilometarskim šetnjama iz jednog kraja hodnika do drugog i nazad. Hodao je satima, danima, do pola noći, produžavao za oko vječitog putnika prekratke i preuske, prigušenim neonskim cijevima osvijetljene hodnike, osorno odgovarao na molbe noćnih paziteljica da konačno legne u svoj krevet i nastavljao da hoda. Ujutru bi ga zatekli da spava na kauču naspram Jacqueline-inog kreveta. Nepokriven. Noge u koje se tečnost taložila i slagala su natekle poput panjeva. Stopala su se s mukom uvlačila u sandale s kaiševima koji su se stalno morali popuštati. Govorili su da je agresivan i da ne dozvoljava da mu se priđe. Bojali su se njegove teške ruke koju je uz viku i nerazumljive grdnje dizao nikad ne udarivši nikog. Izlazili iz sobe proklinjući. «O.K.» – umiješao bi se Victor. «Ja ću se za njega pobrinuti».
Neke negovateljice su shvatile o čemu se tu radi. Trebalo je samo uporediti njegovu prijaznost i ljubaznost dok je kao posjetilac dolazio u dom sa sadašnjom natmurenošću. Prije je znao djevojkama iz sale često ostaviti napojnicu (novčanik mu je bio pun kovanica), pokušavao smisliti, mada s puno teškoće, odgovor na svako pitanje koje mu se uz osmijeh postavi. Prije je bio galantni klijent a sada zatvorenik. Može se vjerovati da onaj koji više ne umije da izrazi svoje strijepnje i muke nije ni svjestan gdje se nalazi i zašto. Neki štićenici su bili zagazili u tu fazu. Ako se bez dubljeg upoređivanja njihova agresivnost postavi pored Raifove dobija se sličan rezultat. Tako se, povremeno, dva potpuno različita psihička stanja svrstaju u isti koš. Eleonorino isticanje njegove stalne grubosti kad se nepoznati petlja u njegovu intimu nije pomagalo da se problem razriješi. Raif je po nekoliko dana znao da hoda prljav. Kad su Victor, Lucia, Jean-Marie, Amina, Dani bili odsutni ili zauzeti drugim pacijentima, ostali iz ekipe su ga, zaplašeni njegovom vikom i prijetnjom podignute ruke, ostavljali da se snalazi kako zna. Eleonore je često, kad bi ga ugledala umrljanog, neobrijanog, nepočešljanog, nezakopčanog šlica, bosog, kako joj radosno hita u susret bivala van sebe. Tražila nekoga ko smije da ga povede i makar presvuče. Uspinjala se na sprat da
pomogne neodlučnoj negovateljici, kad «neustrašivih» nije bilo. Eleonore je znala, pohađala je nekoliko poludnevnih informativnih kurseva vezanih za «alzahaimer» da mozak njenog muža zastajkuje, pravi duge pauze, da se s površinske strane već izobličio i da je razaranje njegove memorije, pravilnog rasuđivanja i čega sve ne krenulo u dubinu. Teoretsko znanje je korisno – njegovateljica što joj je Antoinette prilijepila tako jak šamar da joj obraz bridi sve do popodneva zna da je ova to uradila u instiktivnoj odbrani od «napasnice» koja je dodiruje tamo gdje ne smije – ali ne pomaže da se upotrebljeno suhoparno primijeni u svakom pojedinom slučaju. Vrlo rijetko a i tad šturo se pojašnjava na koji način se približiti Antoinette-i, Kokote, Rose-i, kako da oni, što im se riječima skoro ništa ne može objasniti, shvate da pred njih stoji neko ko im želi i čini dobro.
- Selam alejk – presretala je Amina Raifa uzhodanog po hodniku.
- Alejkumu selam – odgovarao je kao probuđen iz dubokog mračnog sna. Staračko lice bi mu se ozarilo sretnim osmjehom. Pružao je ruku da se rukuje. Počinjao da joj govori na arapskom.
- Ne razumijem vas, Raif, kod mene u Bosni se samo dove izgovaraju na arapskom.
- A, Bosna…Sarajevo… – zastajao je. Rat, tamo je rat. Bombe. Žalosno je to. Kao Palestina.
- Nema više rata, Raif. Gotovo je s ratom. Treba da vam pomognem da se okupate. Hoćete li poći sa mnom?
- Hoću, naravno da hoću – kretao je za njom ne ispuštajući joj ruku. – Je su li Bošnjaci preživjeli?
Pričala mu je o Bosni, stradanjima u ratu, ruševinama koje je iza sebe ostavio dok ga je kupala. On je slušao, pitao, zaboravljao na stid zbog svoje golotinje. Amina je prenijela kolegama i koleginicama način na koji mogu da mu se najlakše približe. Neki su prihvatili i uspijevali s njime. Neki su bili ubijeđeni da se u kršćanskoj zemlji islamski pozdrav ne smije upotrebljavati. Izlijetali su iz njegove sobe kao opareni. Jean-Marie ga je propitkivao o Libanu. O roditeljima, braći, sestrama. Oduševljeno mu je pričao o svima njima. Do onog trenutka kad bi se njegova memorija zamrsila i ulijetala u ćorsokak. On bi ga lagano vraćao na početak, na njegovo djetinjstvo. Raif se sjećao svega. Bio je ponosan na sebe što se opet toga sjeća.
Ko je znao mogao je upravljati njime. Kako je bilo malo takvih, Amina je često od pojedinih koleginica tražila da joj ustupe Raifa. Nije mogla da podnese da ga gleda prljavog. Šamponala mu je po dva puta kosu, trljala leđa, uklanjala prljavštinu što bi mu se u dane nemara nagomilala između nožnih prstiju. Postajao joj je sve draži i bliskiji. Za nju je on bio cvijet koji je s korijenom, do poslednje žilice, iščupan i presađen u suhu neplodnu zemlju. On je nju prepoznavao još izdaleka i pozivao mahanjem ruke. Kad bi mu se približila iz njegovih tužnih očiju je hrlila toplina i širila se u radosni osmijeh.
Eleonore je nastavila da ga obilazi kako je obećala. Povremeno bi joj zasmetala tolika obaveza ali se silila da ne odstupi ni korak. Priznavala mu je zasluge. Oduživala se za sve ono što je tolike godine on njoj pružio. Bila je zadovoljna što samo njoj pripada, što je uspjela da od njega udalji sve ono što ga je činilo različitim od muškarca s kojim je, možda, sanjala da dočeka duboku starost. On više nije morao biti musliman. Uspjelo joj je da u njegov dosje upiše da se rodio kao «protestant». Nije se imao ko pobuniti i tražiti ispravku. Ona je bila jedini preostali član njegove familije. «Otkad se to protestanti sunete?» – Amina se usudila da je jednom upita. «Može se sunetiti i iz zdrastvenih razloga» – spremno je odgovorila Eleonorei prešla na drugu temu.
- Vama, gospodine, ukazujem potpuno povjerenje – govori Raif Victoru pošto zasjedne u biro preko puta njegove sobe.
- Ali previše ste žena uposlili. Nisu one za fizičkog posla. Taj dio bi trebali urediti. Građevina crpi snagu, to morate znati.
- Jednakost, šefe, se mora poštovati. Takva su vremena – odgovorio je Victor. – Dokle ste s planovima koje ste mi obećali?
- Prvo da meni nacrta kuću – umiješa se Amina. – Vi muškarci hoćete da se i dalje
koristite privilegijama. Tako više ne može – lupi šakom o sto. – Je li tako, Raif?
On odmahne rukom. Pogleda u Victor-a zavjerenički. «Nasamo će se s njime dogovoriti» – misli dok izlazi iz biroa.
- Šta sam vam rekao, šefe? Od ženskinja se danas ne može disati – uzdiše šef osoblja u kome Raif vidi svog potčinjenog službenika, predvodnika radova, kako kad. Umislio je da je kuća kojoj je koračanjem premjerio svaki kutak, njegov najnoviji građevinski poduhvat. Victor ga, veseo, pun razumijevanja, podržava u njegovoj zabludi. Razuvjeravanje bi ga samo rasrdilo i ugasilo – ako bi ikako uspjelo – tanki plam vatre što mu je na trenutke zagrijavao odavno prohujalo samopouzdanje.
Otvara sva redom vrata dok prolazi hodnikom. Iza prvih vrata lijevo od biroa se nalazi ogromno kupatilo s najnovijim modelom kade u sredini. Ona se može podizati, napuniti vodom čija se temperatura može po volji unaprijed programirati, oblikovati u sitne zahuktale maserske loptice.
- Kako je, gospođo? – pita kad ugleda od dugog kupanja zacrvenjelo Kokotino lice.
- Ohoho! – uzvikuje Kokote koja leži u kadi prepunoj sapunice. – It`s butiful!
Iza vrata preko puta zatiče Mademoiselle koja – glava joj je dopola zaklonjena torbicama i košarama prepunim raznorazne šminke, češljeva i parfema, poredanim kao i obično ispred nje, na oku – provlači dopadljivo, zavodnički prste kroz rijetku, s puno laka ulijepljenu kratku kosu.
- Mogu li pomoći gospodinu nekom sitnom uslugom? – razvuče zadižući desnu u tanku liniju istanjenu obrvu.
- Ne, ne treba – kaže Raif i zatvara vrata. Nastavi da hoda i obilazi sobe. Zatiče Pierrinu kako mršavog lica iskrivljenog u gađenje gleda u poslužavnik koji već tri sata stoji pred njom. Čaj, nekušan, se odavno ohladio. Maslacem i džemom namazana kriška je, kao i obično netaknuta. Ne diže glavu da vidi ko je otvorio vrata. Raif postoji trenutak ne izgovarajući ni riječ pa pokunjen izlazi. Produži niz hodnik. Iza narednih vrata s desne strane nabasa na Eugena, koji u odijelu s kravatom, svježe izbrijanih od dugog natapanja kolonjskom vodom zacrvenjelih obraza, s rukama svezanim ispod zatiljka ukočenim deset centimetara iznad jastuka, leži na već namještenom krevetu i gleda u ugašen ekran televizora.
- Ko ste vi? – upita.
- Šef klinike – odgovara spremno Eugen.
- Ustajte onda i na posao – odsječe.
- Ne mogu sad. Gledam televiziju.
Raif ulazi u sobu, zaobiđe krevet pa ode do kupatila. Peškiri su uredno poredani jedan pored drugog na blistavo uglačanoj aluminijskoj šipki. Na lavabou stoji češalj i boca s kolonjskom vodom. Otvori ormarić zaklonjen ogledalom i ubaci češalj i bocu unutra. Okrene se zadovoljno oko sebe. Sad je sve kako treba. Vrati se u sobu. Eugen ga radoznalo gleda.
- Hoćete li da radite kao medicinska sestra? – pita ga Eugen ne dižući se s kreveta.
- Daću vam dobru platu. Imam i zasebnih soba pored bolnice za one koji dolaze iz daleka.
- Ja sam muškarac i direktor – odgovori mu Raif i pođe da izađe. – Ustanite pa prošetajte. Svega ima ovdje. Vjerovatno ćete naći šta vam treba.
Otvori naredna vrata. Alice zagrnuta glomaznom bundom od lisičjeg krzna sjedi mirno za stolom i doručkuje. Lili se naljućena, nervozne uzdrhtale brade, privezana bijelom, od čaršafa skrojenom debelom trakom za naslone teške fotelje, bezuspješno pokušava pridići i osloboditi. Ciči unjkavo i bacaka gornji dio trupa tamo ovamo.
- Sačekajte, gospođo, da vam pomognem – uzvikne Raif i pohita prema njoj. – Taj problem se da lako riješiti.
Spusti se na koljena i dugo raspetljava čvor.
- Sad možete ići gdje god hoćete – zasmija se zadovoljno kad mu odvezivanje uspije. Lili ustane pa krene korak dva. Zanjiše se od neočekivane slabosti u nogama. Pridrži se za sto. Graške znoja joj obliju preblijedelo lice.
Raif pritrči, pogura fotelju iz čijih čeljusti ju je maločas oslobodio do pod njene noge i pomože joj da sjedne. Zatim joj provuče bijelu traku oko struka i ponovo je zaveza za glatko uglačani drveni naslon. Omamljena britkim bolom Lili ne primjećuje ništa oko sebe. Alice glasno mljacka zalogaj hljeba i srče čaj.
- Ne treba obraćati pažnju kad se ona dere, gospodine – kaže grubim muškaračkim glasom. – Ako hoda pašće i slomiti ruku kao prošli put i vodiće je u bolnicu.
Raif smeten, zbunjen, nesigurnim korakom izlazi iz sobe. Nevoljko se odlučuje za nastavak obilaženja «svojih klijenata». Misli koliko je njegov sadašnji posao uspoređen s prijašnjim nepredvidiv i mučan.
Rose mu maše rukom prije nego ustane sa stolice i zakorači trapavo da ga dočeka.
- Hajde da jedeš sa mnom, Eric – zapjevuši. Pruža mu šaku na rukovanje i on je prihvata. Kad njen stisak popusti shvati da su mu prsti i dlan umazani marmeladom. Lijevom rukom vadi maramicu iz džepa i pažljivo se čisti.
- Hoćeš li vruće mlijeko s čokoladom, Eric?
- Ne, na dužnosti sam. Ne mogu sad – kaže i dugim korakom grabi prema izlazu.
Pred slijedećim vratima zastane. Da li da uđe ili ne? Ne može da se prisjeti iz kojeg razloga u tu sobu ne bi trebao zalaziti.
- Napolje! – poviče Marcelle što proviri u njenu sobu. – U pomoć! – zove. Zatim pritišće na zvonce okačeno na naslon stolice na kojoj pola dana, dok joj debela zadnjica ne utrni, presjedi gledajući zabavni televizijski program – Ova stara budala se opet dovukla – kaže pošto Victor dotrči na njeno dozivanje i zvonjavu. – Zavežite ga za radijator ako mu ne možete objasniti šta se ne smije raditi – izjavi mirno.
- Idemo, Raif – Victor mu pruža ruku. – Rekao sam vam da je s ženskinjem teško raditi.
Raif prekrsti ruke na leđa i krene prema birou. Tamo zatiču gospođu Tinu, koja sjedi na rubu stolice. Obučena je u kratku, pogužvanu spavaćicu od parheta. Žuta zakorjela fleka se masno raširila oko tri gornja dugmeta.
- Šta radite tu, gospođo? – pita Victor. – Danas morate ostati u krevetu. Bolesni ste.
- Ti si bolestan – Tina se obrecnu na njega tankim glasom. Neočekivano za njenu inače sladunjavu mirnu prirodu koja se zahvaljuje za svaku sitnicu. «Da vam podignem naslon, gospođo?» «Da, hvala, puno hvala.» «Da vam odškrinem zavjesu, gospođo? Nemate previše svjetlosti u sobi» «Tačno je to. Molim vas odškrinite zavjesu. Puno, puno vam hvala».
- Povešću vas u sobu. Morate leći. Doktor je tako naredio.
- Ako je doktor tako odlučio trebate poslušati – uplete se Raif. Tina se podigne i krene za Victorom.
- Šta sad da radimo, šefe? – pita Raif kad se Victor vrati.
- Evo vam papir pa nešto nacrtajte.
- Šta da nacrtam? – pita zbunjeno dok grize olovku.
- Šta god želite.
Tina ponovo stoji na ulazu u biro. Desnom rukom češka zadnjicu dok strpljivo čeka da joj se neko obrati. Kao od nadošlog tijesta razliveni, teški, račvasti podvoljci joj se s roze obraza svaljuju na smežurani vrat.
- Vratite se u sobu – naredi Victor ne gledajući je.
- Ali meni je užasno dosadno u sobi. Dajte mi da nešto radim.
- Danas vam ne mogu ništa dati. Idemo u sobu, upaliću vam televizor pa gledajte nešto.
Posađuje je u udobnu fotelju. Pokrije malim bordo ćebetom. Prelistava programe tražeći šta zanimljivo.
- Ostavite mi to – kaže Tina.
- To je crtani film. Bolje da vam nađem neki muzički program.
- Ne, ne. Hoću crtani.
Raif je preko čitavog lista povukao krivudavu crnu liniju.
- Je li dobro, šefe? – pita Victor-a koji je zabavljen odlaganjem u fascikle list po list hrpe papira razbacane po dugom stolu.
- Naravno da jeste – kaže ne gledajući u Raifov rad. Ne uspijeva se cijelo jutro skoncentrisati na posao što ga još od sinoć čeka.
Tina ulazi u biro i sjeda na najbližu stolicu.
- Dajte mi da nešto radim. Tako se dosađujem – kaže žalosnim glasom.
- Evo vam papir pa nacrtajte nešto.
- Ja ne znam crtati.
- Nek vam Raif pokaže kako se crta.
- Možete napisati nešto. Nekome pismo, recimo – kaže Raif.
- Ali ja ne znam pisati. Ja se samo dosađujem.
Victor zna koliko je njoj povazdan dosadno. Od jutra do mraka vuče osoblje za rukave moleći da joj se nađe kakva zanimacija. Ne prihvata ni jedan prijedlog. Dosadno joj da se šeta, da učestvuje u kartanju, bacanju balona, slušanju muzike. Sve joj se gadi ili je natjera u zijevanje.
- Idemo dole popiti kafu – predloži razdragano Raif. – Ja ću platiti.
- Ali ja ne volim kafu. Meni je dosadno piti kafu.
- Volite li neko drugo piće?
– Nikakvo. Meni su sva pića dosadna. Hoću da radim.
- Odlično. Taman sam bio naumio da krenem u obilazak klijenata. Hoćete li poći sa mnom?
- U obilazak klijenata? – pita Tina začuđeno. – Kakav je to posao?
«Draga napast» – Pomisli Victor kad njih dvoje izađoše. «Moraću da požurim s pripremom lijekova». Lucia je završila toalete. Svraća u biro da u dosjee upiše nekoliko važnih detalja vezanih za pacijente.
- Šta sad da radim? – pita pokunjeno Tina s vratiju. Krene u namjeri da zauzme neku od stolica. Raif nije s njome.
- Idite u sobu i gledajte televiziju – odlučnim glasom reče Victor.
- Zar ti smetam?
- Smetate mi. Do ručka moram pripremiti lijekove.
- Ja ću sjesti tamo gdje ne smetam.
- Poslušajte, Tina – kaže Lucia spuštajući nemoćno ruke. – On je glavni. Svima komanduje. I meni.
- Muškarac da ti komanduje? – pobuni se Tina. – To je glupost. Ne smiješ dozvoliti da ti on komanduje.
«Imaš li muža?» – pitala je sve njegovateljice njena prije dvije godine preminula sestra.
«Imam» – odgovarale su joj i udane i neudane sestre.
«Jesi li mu vjerna?» – šapnula bi zavjerenički.
«Taman posla. Imam i druge»
«Oho-ho! Tako valja! Praviš od njega rogonju! – praštala je u radostni ciktavi smijeh.
«Jedino je rogonja dobar muž». Izgrdila bi svaku ženu kojoj padne na pamet da prizna
kako je vjerna. Savjetovala je da što prije nađe sebi nekog ljubavnika. «Tako treba raditi
s mužem ako hoćeš da ti bude dobar».
Lucia izvuče stolicu do prozora.
- Imate pravo, Tina. Nećemo dozvoliti da nam On komanduje. Sjednite ovdje.
Eleonore popuhuje dok vuče teške noge hodnikom. Ruke su joj pune kesa s voćem, visokovitamisnkim sokovima, raznoraznim proizvodima od žitarica, dijetetskim keksovima, «Slim-line» mlječnim napicima… Pravi rezervu za naredna tri mjeseca. U Raifovoj sobi su već tri kartonske glomazne kutije pune nekvarljive, za mršavljenje preporučljive hrane.
- Imaš divnu, pažljivu, vjernu suprugu – reče kad uđe u njegovu sobu. Spusti kese na parket pored zelene komode.
- U pravu si – odgovori Raif. Proba da ustane iz dugačke fotelje ali ga na kožni okrugli tabure ispružene kao tuđe noge ne slušaju. – Šta bih ja bez tebe?
(Nastavak slijedi)
