“Krleža u svojim borbama i polemikama prilazi gotovo uzorno taktički i strateški svom protivniku. On se ne bori razbarušeno, on gotovo strateško sistematski nalazi slabe strane svoga protivnika, grupira gotovo artiljerijski svoje argumente i onda ga napoleonski uništava”
Taj životni princip koji kao da je već predestinirano bio normiran u Krleži – bio je marksizam sa svojom jasnom povezanosti između teorije i prakse, svojim oštrim dijalektičnim svladavanjem protuslovlja sa svim obilježjima, koja kao da su bila stvorena (!) da pokažu Krleži presićenom zagrebačkim protivštinama, maglovitostima i nenačelnostima put spasonosnoj, matematički preciznoj, politički ekonomskoj formuli.”
Krleža je sebe našao i u marksističkoj načelnoj borbenosti.
“Stroga ukopčanost u vanjsku disciplinu , podređenost svakog koraka vanjskim utjecajima nije kod Krleže djelovala u smislu ugušavanja individualnosti već je reaktivno izazvala još veće unutarnje bujanje upravo pojačano i intenzivirano izolacijom i zatvorenošću u sebe.”
Ipak ima tu i puno ega, Krleža je ponekad poput ohole primadone, ili razmaženog gnjevnog djeteta, enfant terrible (op. T.T.).
“Realna nemoćnost hrvatske politike, njezina prividna bezizlaznost i pomanjkanje realno uočljivih perspektiva morala je u osjetljivijim, iznutra razgibanijim duhovima buditi težnju da bar umjetničkim akcentima nekako oboje bljedilo zagrebačke fizionomije.”
Tu se slažem s Gavellom, Krleža jest ekspresionist, ali sklon i monolozima, pretrpavanjima i ponavljanjima.
“Krleža u svojim borbama i polemikama prilazi gotovo uzorno taktički i strateški svom protivniku. On se ne bori razbarušeno, on gotovo strateško sistematski nalazi slabe strane svoga protivnika, grupira gotovo artiljerijski svoje argumente i onda ga napoleonski uništava.”
(nije tako jednostavno, na kritike je vrlo osjetljiv, vidi slučaj Rudolf Maixner, 190. – 1972., op. T.T.).
Glembayevsko tršćanske varijacije
“Pjesnik i borac Krleža je nepatvoreni odvjetnik te nekomformističke hrvatske loze.” (Gavella misli na Starčevića, Kovačića, Matoša – pravaše i individualiste, op. T.T.).
“Glembayevsko tršćanske varijacije” Gavelline iz 1952. donose zanimljivu analizu lika Leonea, koji u sebi nosi dosta Krležina duha.
Leon govori o mutnosti u sebi, ali i sa tom mutnošću donekle koketira, osim u razgovoru sa Angelikom. (prototip idealne žene i nedostižne tragične ljubavi. Svojevrsna Ofelija prožeta kršćanstvom, op. T.T.).
Usred tog nastranog intelektualnog svlačenje do gologa (striptiza) kao da se Leon prestraši “i padne u sentimentalni plač nad samim sobom.
Da li je Leoneova verbalna kritika događaja u glembajevskoj kući baš plod duboke intelektualne analize? (nije, posebno ne kao kod Dostojevskoga, op. T.T.). Zar se ne uvlače u njegove gorke kritike vrlo često prilično površni socijaldemokratski “šlageri”…? Odgovori staroga Glembaya na mnoge kritike glembajevskog biznisa su mnogo stvarniji nego Leoneovi šlagvorti. A što je Leone izvan te samodopadne alire (zamamnosti, privlačnosti, šarma) kritičara glembajevskoga biznisa?
Svjetski putnik, čovjek koji živi od svoje rente, slika, izlaže na pariškim izložbama, govori tu i tamo malo, afektivno, samokritično…”
Gavella vidi u Leoneu defragmentaciju i dekoncentraciju, rasitnjenost i razbijenost na mnoge interese – što za sobom povlači površnost i nedorečenost.”
Kao i Austro Ugarska i njezini bankiri i umetnici i osoba Leonea je dualistična, – “usudan dualizam rasijecao je svih punokrvnih “Austro Ungareza”. Leoneova površna i u sebe zaljubljena razbijenost …” (napominjem da Krleža nije podnosio Piccassa, op. T.T.).
Inteligenti i provincijalnost
Taj dualizam čini da i naši inteligenti se nisu najugodnije osjećali u domaćoj provincijalnosti. (vidi Lippach i Latinovicz)
“Miroslav Krleža i kazalište” iz 1953. donosi zgodne opažaje.
“I sistematski korijen Krležina naziranja na svijet, kao i temeljna nit njegove umjetnosti, opečaćene su krvavo bolnom povezanošću s konkretnošću stvarnosti, i cijelo je njegovo stvaranje duboko proživljavan obračuna s njome” (neurotski obračun sa stvarnošću, vidi Kujundžić “Tajne i kompleksi Miroslava Krleže”.
“Taj scenski nadrealni materijal nije u njega, doduše, stilski jedinstven, ima u tim mrtvačkim plesovima, pijanim povorkama, u tom vrtlogu scenskih perturbacija, u tim nagomilanim scenskim rekvizitima tu i tamo nepotrebnih dramskih tautologija, nepotrebnog parafraziranja dramskih situacija koje su same po sebi potpuno jasne i zatvorene u svom dramskom kontekstu” (ima kod Krleže te prodike, kao kada bumbar upadne u kristalni luster).
Gavella se posipa pepelom :” U svojim inscenacijama mladenačkog Krležina opusa nisam uspio izvršiti selekciju toga scenskoga materijala, ni po njegovoj funkcionalno scenskoj potrebi, a ni po mogućnostima njegove scenske adaptacije, i zato nisam uspio da mu dam adekvatan scenski život. Materijalizirao sam često i nepotrebno neke simboličke elemente, koji su kudikamo vidljivije živjeli u čistoj muzici teksta, a nisam ni umio naći finu razliku između prvoplanskog zbivanja i njegove snene, zamagljene atmosferičke pratnje, i konačno, nisam ni ton toga temeljnog zbivanja umio provoditi u svoj značajnosti njegove dramske krivulje.”
Nažalost nisam dao genijalan prikaz Gavellin (po meni najbolja kritika u Hrvatskoj igda napisana) o Mihovilu Kombolu (1883.-1955.).
Crikvenica, riječko primorje, osebujni likovi buntovne senjske gimnazije, bečki profesori, impozantna slika Austro Ugarske i Kraljevine Jugoslavije, jezična i jezička mješavina čakavštine, štokavštine, kajkavštine, talijanštine koji su profinili Kombolovo uho.
Osobe koje je susretao, njegove analize književnih djela, životne prilike, ocjena prijevoda Goethea i Dantea… Književna poslastica, Kombol – velikan kojega rado preskačemo i zaboravljamo nesvjesni i bez nekog reda vrijednosti u našoj politici i kulturi.
Bez reda u glavi – kazao bi Fritz!
(Svršetak)
