Kroz devet godina Bachova absolutizma hrvatski se intelektualci nisu mogli baviti politikom
(Prof. Vjekoslav Zadrović, „Hrvatska misao“, Sarajevo, broj 11.-12., studeni-prosinac 1944., str. 359.-363.)
Kroz devet godina Bachova absolutizma hrvatski se intelektualci nisu mogli baviti politikom. Zato su upotriebili svoje duševne moći za promicanje hrvatske znanosti. Ljudevit Vukotinović, koji je bio 1854. odpušten iz državne službe kao predstojnik županijskog suda u Križevcima, posvećuje se iztraživanju hrvatske flore, pa tako jedan sposoban pravnik postaje prvim hrvatskim botaničarom, Šulek sastavlja njemačko-hrvatski rječnik. Bogović, bivši urednik „Nevena“, sakuplja kukce i biljke. Kukuljević sustavno obrađuje hrvatsku poviest, te u svom „Arkivu“ iznosi cjelokupnu hrvatsku poviestnu građu. U svojoj zbirci „Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae“ Kukuljević sabire dragocjene spomenike, na kojima se osniva hrvatsko državno pravo.
Oko Kukuljevića, koji svojim radom nalazi utjehu u boljoj budućnosti hrvatskog naroda, sakupljaju se najvredniji i najbolji hrvatski povjestničari : dr. Franjo Rački, Šime Ljubić, Matija Mesić, Ivan Tkalčić i Radoslav Lopašić. Ta Kukuljevićeva historijska škola čeličila je hrvatsku nacionalnu sviest. Hrvatski filolozi (Vjekoslav Babukić, Fran Kurelac, Antun Mažuranić, Bogoslav Šulek i Adolf Weber) izpravljali su nedostatke u tadašnjem hrvatskom pravopisu, pa iako su ulazili u sitnice, ipak su odkrili narodu njegovo jezično blago.
I tako je hrvatska inteligencija izašla iz Bachova absolutizma duševno obogaćena.
Cinizam protuhrvatske uprave sa strojem tuđinskog činovničtva stavio je na kušnju i nacionalnu sviest; koja je, ne samo kod hrvatske inteligencije, već i u širokim narodnim slojevima, bila podpuno izgrađena. Sve što je hrvatsko i što pripada hrvatstvu, razlikuje se od onoga, što pripada tuđincu.
Poslije Bachova absolutizma nastaje u Hrvatskoj doba traženja ponovnih veza s Mađarima. Na te veze silio je Hrvate sam bečki dvor, koji je uvidio, da se odnos s Mađarima — prekinut već od Jelačićevih vremena — mora popraviti. Na mjesto „Carevine Austrije“ dolazi dvojna „Austrougarska“. Namjestnik banske časti barun Levin Rauch uzpostavi 1868. nasilnim putem poznatu „nagodbu“ s Mađarima.
Sva poštena hrvatska javnost bila je tada uz vođu oporbe Matu Mrazovića, koji je na sudu dokazao, da je Rauch iz koristoljublja oštetio hrvatski narod kao potajni član „Konzorcija za izsušenje Lonjskog polja“.
Mrazović je time uspio, da je 1871. pao ban Rauch.
Iste godine osnovan je „Hrvatski pedagožki. književni zbor“. Modec je jedan od njegovih osnivača, a neko vrieme i predsjednik. „Zbor“ je forum hrvatskog učiteljstva; on dokazuje, da je hrvatsko učiteljstvo, predvođeno Filipovićem i Modecom, već u to vrieme imalo sposobnih ljudi, koji su dali učiteljstvu stručno znanje, kao najjaču pomoć u njegovu radu. Sav uspjeh buduće hrvatske politike kretao se oko toga, da se prosvietle široki narodni slojevi i da se time ujedno poveća broj izbornika za hrvatski sabor, koji će sviestno, uz žrtve i samoodricanje, davati svoje glasove onim narodnim zastupnicima, koji su štitili narodne probitke i pobijali tuđinski utjecaj.
Prvi, a ujedno i najvažniji, dio toga posla oko pripremanja hrvatskog naroda za buduću političku borbu, preuzima hrvatsko učiteljstvo, koje se preko „Hrvatskog pedagožkog književnog zbora“ osposobljuje za narodno prosvjećivanje. Putem „Zbora“ Modec izdaje 1873. svoje čitanke za pučku školu s odabranim štivom, a zatim sliede njegova stručna djela, što ih namjenjuje učiteljima metodičarima: Domaći prirodopis, Prirodopis sisavaca,
Rukovodnik, Geometrija, Zbirka uzoraka za crtanje i Metodika čitanja i pisanja.
Modec je dao učiteljstvu gotovo sve, što mu je bilo potrebno i što mu nitko prije njega nije pružio u tolikoj mjeri.
Modec se intenzivno bavi različnim pitanjima pučkog školstva. U tom radu iztiče se 1871. na prvoj učiteljskoj skupštini u Zagrebu.
Na prvoj obćoj učiteljskoj skupštini u Beču 1873. iztiče se kao izvjestitelj za hrvatsko školstvo, koje dostojno zastupa među najiztaknutijim europskim pedagozima. Razpravljao je o pitanju knjižnica za mladež.
Iste godine Modec definitivno prelazi u službu srednje škole, jer bude imenovan nastavnikom u višoj djevojačkoj školi u Zagrebu („Zagrebački ženski licej“). Tu se svojim nastavničkim radom toliko iztakne, da je već dvie godine kasnije, u rujnu 1875. bio imenovan privremenim ravnateljem učiteljske škole u Zagrebu.
Modec je tada jedva premašio tridesetu godinu, a već je bio srednjoškolski ravnatelj.
Tu je Modec svojim izvrstnim predavanjima odgajao brojne učiteljske naraštaje, oduševljavajući ih za budući poziv. On je imao čvrsto uvjerenje: u radu treba tražiti nasladu i podsticati druge na rad. U pedagogiji je zastupao napredan pravac i zagovarao u duhu obćeg razvijanja prošlog stoljeća slobodu u radu. U političkom pogledu bio je Modec izraziti pravaš-opozicionalac, kojemu je kasnije ban Khuen sprečavao svako napredovanje na činovničkoj ljestvici ostavljajući ga i nakon 15 godina službe na učiteljskoj školi privremenim ravnateljem.
Prije Khuenova dolazka na bansku vlast razmahalo se hrvatsko rodoljublje za banovanja Ivana Mažuranića („bana pučanina“).
Ljudevit Modec i Ivan Filipović, koji je tada bio županijski školski nadzornik, imali su slobodne ruke u svome djelovanju.
Već uoči Khuenova dolazka nastaju mutna vremena sve većeg zadiranja Mađara u hrvatski kulturni i politički život. Modec je bio među hrvatskim kulturnim radnicima jedan od najvećih protivnika zloglasnog bana grofa Khuena Hedervary-a, koji je zasjeo na bansku stolicu 1883.
Khuen, koji nije, poput prijašnjih hrvatskih banova Levina Raucha, Kolomana Bedekovića, Ivana Mažuranića i Ladislava Pejačevića, potekao iz kruga saborske većine, smatrao se Mađarom, unatoč svog posjeda u Slavoniji. Kada je napuštao Gjur u Mađarskoj, gdje je prije bio županom, izjavio je pred svojim mađarskim prijateljima:
„Moje rodište nalazi se u Hrvatskoj, ali domovina je moja u Mađarskoj.“
Iste godine 1883., kad je Khuen došao na vlast, upiše se nastojanjem bugarskog ministarstva prosvjete 20 mladih Bugara u treći tečaj zagrebačke učiteljske škole. Kada su se ti Bugari, nakon položenog učiteljskog izpita, vratili u Bugarsku, bili su u stalnom dopisivanju sa svojim bivšim ravnateljem Ljudevitom Modecom i svojim profesorima. Modecov đak Vasov postao je ministar prosvjete u Bugarskoj, provodeći u školstvu Bugarske pedagožke ideje svog učitelja. I tako je Modec svojim radom bio slavljen i izvan granica Hrvatske.
Veliku spremu pokazao je Modec kao urednik „Napredka“, časopisa za učitelje uzgajatelje. Taj najstariji školski list (osnovan 1859.) uređivao ie Modec kroz 22 godine (od 1873. do 1895.). O Modecu kao uredniku „Napredka“ navodi njegov osobiti štovatelj Josip Kirin sliedeće:
„Modec je pokupio u „Napredku“ sve marljive sile, sve snažne radnike, pa ih sokolio na uztrajan rad, a uz to mnogo a sam pisao. Svi njegovi članci odlikuju se pronicavošću i podpunom temeljitosti, pa ako je „Napredak“ stekao zasluga za preporod našeg pučkog školstva, onda baš Ljudevita Modeca, kao urednika lista, ide u tom najveća zasluga. Da ništa drugo nije uradio, to bi sam „Napredak“ pripoviedao njegov rad, jer baš tu je svjedočanstvo njegove marljivosti, njegova uma, njegove velike ljubavi prema pučkom učiteljstvu i hrvatskom narodu. I tu su njegove zasluge zapisane zlatnim pismenima, pa dok bude hrvatskog učiteljstva, „Napredak“ će svjedočiti, što mu bijaše Ljudevit Modec.“ („Napredak“ god. 1897. str. 245.).
U tom listu označen je najživlji radni period velikog hrvatskog pedagoga, koji se po snazi svoga duha, uzdigao među hrvatskim učiteljima. Modecov neumoran rad potenciran je i time, što je osnovao i list „Ljiljan“, zabavnik za mladež.
Sa svojim učiteljem Ivanom Filipovićem sastavlja Modec i poznati njemačko-hrvatski rječnik, koji je bio u velikoj upotrebi u uredima Bosne i Hercegovine, gdje su činovnici morali znati uz hrvatski i njemački jezik.
Khuen, koji se proslavio širenjem mađarske državne ideje u Hrvatskoj, svojim zloglasnim izborima za Hrvatski sabor, pooštravanjem saborskog poslovnika (da bi izključio pravaše iz sabornice) i uvađanjem t. zv. „kloture“ u Saboru, zazirao je od jakih i slobodnih duhova, kao što je bio Modec.
Zato je Modec bio 1890. premješten u svojstvu ravnatelja na učiteljsku školu u Petrinju.
Tu je zatekao Slovaka dra Ivana Zocha kao ravnatelja petrinjske niže gimnazije, koji je od 1879. do 1882. bio prvi ravnatelj prve najstarije hrvatske gimnazije u Sarajevu.
Modec u zajednici sa Zochom i s dva tadašnja petrinjska profesora drom Rudolfom Horvatom, hrvatskim povjestničarom i Josipom Mencinom, znamenitim kulturnim radnikom, stvara pomoću četvorice srednjoškolskih nastavnika, koji su svojim radom dali Petrinji obilježje malog prosvjetnog središta, poseban kulturni krug u zdravoj i rodoljubnoj hrvatskoj pokrajini. Napravit će malo kulturno središte iz grada, što ga je Khuen izabrao, da u nj radi kazne premješta sebi nepoćudne državne službenike.
Modec služi u Petrinji samo tri godine, kada ga Khuen umirovi. Nakon umirovljenja vraća se u Zagreb, gdje je taj veliki pedagog 2. siečnja 1897. za uviek sklopio oči.
(Svršetak u sljedećem broju)
