Hrvatski Fokus
Feljtoni

Starci u zlatnom kafezu (6)

Ptičica

 

Ptičica stoji pred lavaboom zamišljena. Nabrala je tanke, kao vatrom i dimom posmuđene obrve a pogled uprla u plastičnu bijelu čašu  za pastu i četkicu za zube. U desnoj ruci drži veliku četku za čišćenje WC-šolje, digne je pa spusti a oči joj se pune čuđenjem. «Ona to preračunava kako da ogromnu četku stavi u tako malu čašu» – dosjeti se Amina. Stajala je minut pored nje ali ptičica nije primijetila njeno prisustvo. Potapše je blago po ramenu. Ptičica podiže glavu i pogleda je ne prepoznavajući je. Zatim opet poče odmjeravati pogledom veliku četku pa malu čašu.

  • Dajte mi to – reče Amina, uze joj veliku četku iz ruke i postavi na njeno mjesto pored WC-šolje. Ptičica odahnu. Shvati da je rješenje nađeno. Pogleda je zahvalnim, anđeoskim osmjehom. Dubokim borama namreškano čelo se opusti.
  • Hvala ti, mama – reče glasom punim nježnosti.

Ptičica ima pedeset godina više od Amine ali to ne zna. Ona se vrlo rijetko ogleda u ogledalu. Kad joj se povremeno pogled zaustavi na veliko ogledalo u liftu i na lice starice što ugleda pred sobom oči joj se ispune nevjericom. Ne pokaže da se na trenutak dosjetila ko bi to mogao biti. Što krene hodnikom hvata svoju «mamu» za ruku, pita od čega joj je tako hladna i počinje da je milovanjem zagrijava.

  • Ko je ovaj starac? – pita Amina i pokazuje prstom na crno-bijelu fotografiju što stoji uramljena na zidu u njenoj sobi.
  • To je moj dedo.
  • A ovaj muškarac pored njega?
  • To je moj otac.
  • Dedo vam je sigurno odavno umro? – pita Amina ne usuđujući se da prvo pita za oca.
  • Ne, nikako. Moj dedo se jako dobro drži – odgovara Ptičica potpuno uvjerena u ono što kaže.

Starica je malehna, gipka, puna živosti. Djetinjasto žilavo se opire svemu što joj uzliči na naredbu. Odbija svaku pomoć jer više nije «tako mala djevojčica». Ona sve može sama i dobro je kako god da uradi. Nije tačno da je košulju navukla naopačke. Obukla je onako kako treba i kako ju je mama naučila. «Šta će onda na leđima dugmići?». «Zato što trebaju biti na leđima». Kad je došla u Dom po troje je moralo da je tušira. Okretala se kao derviš, mlatarala rukama i nogama, onda – nenadano za njegovateljice koje su bezuspješno pokušavale da je zadrže, skokom ranjene tigrice – hvatala podlakticu što je držala tuš lampu i  obarala je dobro naciljanim udarcem. Njegovateljice, zalivene toplom vodom su se ludo kihotale, grlile je i čestitale joj na borbenosti, pokušavale da joj naljućenost ublaže umiljavanjem i ulagivanjem ali ona se nije dala prevariti. «Vi ste loše djevojke» – zaključila bi Ptičica, uvijala se u veliki žuti peškir i brzim hodom odmicala prema svome krevetu.

  • Kakva joj je užasna frizura – uzviknula je jedne večeri Amina kad ju je ugledala. Izgledala je kao da je na glavu natakla tek oprano i raščešljano jagnjeće runo.
  • Sama se frizirala – rekla je Lucia i prsla u smijeh. – Trebala si je jutros vidjeti u kupatilu. Kojom se samo brzinom okretala. Digne obe ruke u vazduh, zatapka nogicama, zapišti kao parna lokomotiva i počne se vrtjeti. Dvoje nas držimo ruke ispružene prema njoj da je uhvatimo kad se oklizne i počne padati dok je treće kvasi ili sapuna. Makar onaj dio što uspije povremeno dohvatiti.
  • Mogli ste je poslije počešljati kad vas je već bilo troje.
  • Nismo mogli. Ptičicu se ne može na nešto prisiljavati. Može se na prevaru uvući u kupatilo- slažemo je kako će se sigurno sama kupati – ali se s češljom u ruci njoj niko ne smije približiti.

Lucia je osvijetlila Ptičicu onako kako sama želi. Ona je posebna, ima krila pa Lucia niti bilo ko drugi neće da joj ih sasječe. Vrata njenog kaveza su širom otvorena. Istina, postoje i glavna izlazna kodirana vrata koja Ptičica ne smije preći ali i pred druge ljude su postavljene neprelazne granice. Bitno je da vjeruju kako im je sve dopušteno. Njoj je čitava kuća na raspolaganju. Može ustati i leći kad hoće. Može odbiti hranu koja joj se čini bljutavom. Njena čvrsto iskazana volja se ne poriče.

Osoblju Ptičica služi kao dokaz da se čovjek rađa i do smrti živi slobodan. Da je okove koji mu žuljaju i ranjavaju gležnjeve sam sebi iskovao. Da se može biti malen, krhak i skoro u potpunosti zaboravan a istovremeno jak kao nerazrušiva stijena. Da čovjek kroz život treba da nauči da na sebe gleda onako kako je Ptičica naučila.

Njena sloboda je zaslužila potpuno poštovanje jer nikog ne ugrožava. Ne brani je drskošću, nipodoštavanjem, osionošću niti vrijeđanjem. Ona protivnika ne dočekuje na tuđem pragu. Ptičica, čiji je mozak zagazio u jednu od poslednjih faza Alzahaimera zna kako da u svakoj prilici ostane dosljedna samoj sebi. Posjeduje li ona magični štapić? Kako ga je našla?

Amina mora više puta da svraća u njenu sobu i da je napominje kako je krajnje vrijeme za spavanje. Nekad je zatekne uspavanu u fotelji.

  • Idemo u krevet, gospođo – šapuće joj na uho.
  • Koji krevet? Nemam ja kreveta.
  • Naravno da imate.
  • Ali, meni je sasvim dobro i ovdje. Ne morate se zbog mene brinuti.

Pospana Ptičica bezuspješno pokušava da otkopča dugmiće na haljini s uskim prslučićem. Ustručava se dugo prije nego prihvati ponuđenu pomoć. Amina ne može da nađe ni jednu njenu noćnu košulju i oblači joj bolničku koja joj onako malehnoj pada do peta. Ptičica se ljuti, zahtjeva drugu prikladniju košulju. Amina otvara sve fioke od komode da joj dokaže da su sve njene spavaćice poslate na pranje.

  • Zašto ne peru jednom sedmično? Ja tako radim – kaže Ptičica žalosnim glasom.
  • Zato što su lijene – lupi Amina. Kako da se iskobelja iz jednog tolikog nerazumijevanja? Kojim riječima da utiša ljutnju i spriječi još jedno dugo opiranje koje na kraju ipak mora savladati nekom novom, sočnom izmišljotinom? Da joj kaže kako svaki dan, svojim upornim odbijanjem pomoći uprlja po jednu košulju?
  • Lijene, lijene… – ponavlja Ptičica pokušavajući da tako shvati značenje te čudne, iz njene oštećene memorije iščilele riječi. Amina koristi njeno dvoumljenje i s lakoćom je poleže u krevet. Pokriva je čaršafom i jorganom do pod grudi, onako kako ona voli. Na kraju je pomiluje po čelu i obrazima.
  • Laku noć, draga djevojčice.

Ptičica joj stišće šaku toplim, od pospanosti otežalim obrazom. Zatim je privlači usnama i ljubi.

  • Kad ćeš ti, mama, u krevet? Kasno je i trebaš leći.
  • Da još ponešto uradim. Doći ću kasnije.
  • Ne, trebaš odmah leći. Previše radiš. Ostavi sve i lezi. Tako treba.

Njena sobna prijateljica Lina se redovno budi u četiri ujutru. Kako liježe rano, odmah poslije večere, a nikad ne gleda ni na jedan od dva zidna sata, odmorna i užurbana se daje u pripremu

za novi dan. Oblači čarape i doziva Ptičicu da i ona ustane. Amina nastoji da ih preduhitri i da ih vrati u krevet prije nego se obuku. Ulazi u sobu, pokazuje Lini budilnik, ručni sat, moli je da pogleda na zidne časovnike.Bunovna Ptičica, koja je dopola navukla haljinu preko spavaćice, drži ruke visoko uzdignute dok se dilema koju ničim nije prouzrokovala ne razriješi.

  • Vratimo se u krevet, rano je za ustajanje – objašnjava Amina i pomaže im da legnu.

Lina, do maloprije puna elana, nema snage da podigne noge do kreveta. Ptičica je zaspala što je glavu prislonila na jastuk.

  • Jesi li ti sigurna da je samo četiri sata? – pita kao i obično Lina.
  • Samo ste vi budne u čitavoj kući.
  • A ti, šta ti radiš u ovo doba? – čudi se Lina. Amina svaku noć s njima obavlja isti ritual pokazivanja na satove, vraćanja u krevet i objašnjavanja da je noć a ona radi noću. Lina joj, kao uvjek, kaže:
  • A, ne. Noć je za spavanje i ti moraš sad odmah u krevet. Nikakav rad ti ne dozvoljavam u ovo gluho doba.

Prvih sedmica Lininog preseljenja iz gornje u donju zgradu Amina je imala više posla. Morala ju je, lako našminkanu i uredno počešljanu, elegantno obučenu u blijedo plavi mantil,  vraćati s ulaznih vratiju, nosati nazad u sobu jednu putnu, dvije ručne torbe, pletenu košaru punu fotografija i dvije uramljene slike i uz put smišljati vjerodostojna objašnjenja zašto je odlazak «u to doba noći» nemoguć. Vozovi su imali dugosatne zastoje, busevi su, defektni, stajali u remizama, taksisti su štrajkovali, do podneva se ni jedno prevozno sredstvo nije moglo probiti do tog, od svake civilizacije udaljenog mjesta. Naravno, u četiri sata je buka gradskog autobusa kad koči pred stanicom na pedeset metara odatle nije mogla uhvatiti u laži i Amina  bi se vinula u izmišljanje kakvih hoće katastrofa što su «odlazak koji niko nema namjeru da spriječi» odlagale do daljnjeg. Onda je, srećom, Ptičica ušla u njen život i završila s neprekidnim pakovanjima i zamornim svakodnevnim pokretanjima na put kući u koju više, čvrstom odlukom njene dvije kćeri, nije imala pravo da se vrati. Njihova soba se ispunila toplinom razgovora. Nutkale su jedna drugu jelom, služile se kafom i mlijekom dok ne ispazne limene lončiće. Pošto završe s doručkom zajednički  su prale šolje, tacne, lončiće i poslužavnike u lavabou u kupatilu. Nosale su sud po sud do stola u sobi i posušivale ga čime stignu, papirima ili salvetama, peškirima, što im se u datom trenutku učini dobrim za tu vrstu posla. Djevojke su ih u prvo vrijeme opominjale da to ne trebaju raditi, objašnjavale im da drugi peru njihovo suđe, ali su ubrzo, poražene silinom njihovog nerazumjevanja jednog takvog uvrjedljivog rješenja, odustale.

Dva sata je u noći. Amina u redovnom obilasku pacijenata otvara lagano vrata Ptičicicine i Linine sobe. Ptičice nema u krevetu. Ulazi u sobu. Pali svjetlo u kupatilu smještenom odmah na ulazu. Kad joj se pogled naviknu na crnilo noći pojačane spuštenim roletnama i po svim prozorima navučenim debelim brokatnim zavjesama ugleda golo tijelo presamićeno na pola, u nojevom položaju. Ptičica je, vjerovatno, oborila saksiju s cvijećem, sagla se u namjeri da pokupi zemlju koja se pri padu rasula po parketu i ostala tako. Koliko sati? Amina ju je stavila u krevet sinoć oko deset. «Je li ona ustala odmah po mom odlasku?» pita se dok bezuspješno pokušava da otpozadi uspravi prepolovljeno, blokirano tijelo. Ptičica pokreće blago glavu okrenutu u pravcu poda i smješka joj se. Amina se spušta na koljena i pokuša da je pridigne s prednje strane. Ni pomjeriti. Kako ne može da je povede – noge su joj takođe ukočene –

obuhvata je s leđa obema rukama i vuče je pa nosi do kreveta.

  • Kako si znala da sam ja ovdje? – pita Ptičica kad leže u krevet. Gornja ukočena polovina tijela se tek malko opusti ali je glava još uvjek previsoko iznad jastuka. Amina joj prvo blago masira leđa i vrat, pa onda podiže uzglavlje do glave koja visi u zraku. «Lijep je izum električni krevet» – zaključi zadovoljno.
  • Zato što sam vas tražila – reče. Ptičica je zahvalno gleda. Lice joj je obasjano onim blaženim, iskreno zahvalnim, kod ljudi tako rijetkim osmijehom.

Slijedeća dva dana ju je osoblje moralo i u sali za ručavanje potkočivati jastucima. Glava i trup su joj se stalno naginjali na desnu stranu. S mukom je uspijevala da prinese kašiku ustima ali nije dozvolila da je neko hrani. «Vidi to. Da me neko pita kao dojenče?». Zatim ju je posjetila njena vječito zabrinuta kćer. Zahtjevala da se hitno nešto preduzme, da se doktor usrdno zamoli da skrati vikend na planini. Doktor, koji je prije odlaska zahtjevao da ga se bez prijeke potrebe ta dva dana predaha ne uznemirava, je ljubazno, na telefonu,  preporučio «voltaren» i masaže. O silaženju s planine nije bilo riječi.

  • Čujem da vam je dolazila kćer – rekla je Amina dok ju je vodila prema sobi.
  • Kakva kćer? – začudila se Ptičica.
  • Vaša kćer. Sigurna sam da je imate. Tako piše u vašem dosjeu.
  • Biće da imam kćer kad ti tako kažeš. Znam samo da je nisam rodila – premišlja se. Zastane na sred hodnika i češka kažiprstom raskrvavljenu bolju na desnoj sljepoočnici.
  • Možda sam je usvojila – dosjeti se. – Ako je nisam rodila, a znam da nisam, onda sam je morala usvojiti.

Ptičicina majka je, kažu, bila jako talentovana pijanistica. Kad se udala i rodila kćer prekinula je put prema slavi koji se, zvjezdan i lepršav, prepun obećanja prostirao pred njom i posvetila se porodici. Sigurno je često – kad je zapala u tešku neimaštinu, kad je svoju šesnaestogodišnju kćer morala poslati u fabriku satova umjesto u konzervatorij – morala žaliti zbog nepopravljive, sulude, mladalačkom brzopletošću počinjene greške. Je li mogla pretpostaviti da je sebi rodila simfoniju koja već skoro pola vijeka produžava njeno postojanje? Je li shvatila da je djelo što je izvajala ljubavlju i nježnošću,  oblikovala uz radost, patnju i suze najviše što jedan čovjek može postići?

Marissa je svoje dvoje malodobne djece predala svekrvi i mužu na brigu i čuvanje. Razvod braka se, kaže, okončao bez problema. Za dio obeštećenja kojim je bogati bivši suprug otkupio njeno odricanje od nepostojećih materinskih instikata- koji se pred časnim sudom, ako je neophodno, mogu odglumiti – kupuje za jedan dan pet pari skupih sandala, časti četvoro kolega večerom u restoranu hotela «Beau Rivage» na Ouchy –ju i ispija jednu čašu za drugom dok ne isprazni čitavu flašu sladunjavog šampanjca u slavu svoje pobjede. Kolege uživaju u prvoklasnoj hrani i zahvaljuju na širokogrudosti. Niko ne pomišlja da je išta pita, niti da sudi o drugoj, ružnoj strani  njenog uspjeha.

  • Mogla sam u Kambodži nagaziti na minu – Marissa proba da pojasni svoje moralne stavove. – Pogledajte ova divna mala stopala – diže vitke noge i postavlja na naslon od stolice. – Da fali jedno stopalo ili jedna polovina noge vi biste u moje noge gledali s prikrivenim gađenjem, u najbolju ruku sažaljenjem. Sad sam ravna vama zapadnjacima. Sačuvala sam noge, mladost i imam pare. Zar to nije dovoljno za sreću?
  • A djeca? Šta ćeš ako jednog dana požališ što si ih se odrekla? – usudi se da je pita Jean-Marie.

On u Marissi ne vidi požrtvovanu, za odricanje i nesebičnost sposobnu osobu. Ne vidi u njoj ni moralno čudovište. Htio bi samo da dokuči šta bi se dogodilo kad bi viša sila koja redovno uskače u ljudske sudbine i u njenoj stvari umiješala svoje prste

  • Moja svekrva ima od ranog djetinjstva razrađivan, istančavan, parama, školovanjem, i dobrim relacijama potkivan sistem vrijednosti. Prenijeće ih na djecu i učiniti ih sretnim – spremno mu odgovori Marissa. – Moj cilj nije bio onakav kakav je inače cilj žena kad se udaju i zasnivaju porodicu. Moj muž i djeca su bili most preko koga se gazi da se dođe do ovoga što sad imam. To bi ti trebalo pojasniti moj sistem vrijednosti. Šta je, po tebi, bolje za djecu?
  • .. – Jean-Marie-u je nelagodno. Možda nije trebao podsticati toliku iskrenost. – Ti u pravo vrijeme postavljaš stvari na zdrave noge – zastade. Zatim se blago zacrveni:
  • U svakom slučaju imaš predivne noge – izvali i prsnu u smijeh. – Da nazdravimo za noge i stopala jedine kambodžanke na svijetu koja je sto posto sigurna da neće nikad nagaziti na minu.
  • Ja nemam djecu – reče Dani – Zato bi bilo glupo da naklapam o materinskim, od prirode poklonjenim osjećanjima i tako dalje – ošamućena je alkoholom kojeg rijetko pije pa tepa i oteže dok govori. – Mogu jedino da pričam o starcima čija smo mi djeca. U svakom slučaju više nego njihova rođena. Istina, to se dogodilo silom prilika. Oni nisu nas rađali niti su prije dolaska u dom mislili da će se za nas vezati. Mi samo hoćemo da radimo pošteno posao za koji smo plaćeni i uz put se uplićemo u mrežu osjećanja. Ali, nisam htjela to da kažem – zastane da razmisli. Stavljajući prst na usta traži minut strpljenja. – Dakle, kad djeca mogu sebi da dopuste da odbace stare, nesposobne roditelje zašto roditelji ne bi imali jednako pravo da odbace djecu. Prije nego se ona dosjete da ih šutnu. Ti si, Marissa, odlučila da na put istine ne nabacuješ prašinu. To je u redu. To bi bilo posve u redu da ja na te stvari mogu da gledam kako ti gledaš.

Jean-Marie obgrli Dani oko vrata.

  • Ti si tužna, sestrice – privuče joj nježno glavu na svoje rame – Reci mi šta te muči.
  • Lina noćas umire a mi ločemo. Njene kćeri mirno spavaju. Bile su nekoliko sati pored nje pa zbrisale kući. Uvjerene da su odradile za nju sve što su mogle. Ja, koja po nekoj mojoj proizvoljnoj logici nikad nisam trebala da je sretnem, naši putevi nisu trebali da se ukrste, svo ovo vrijeme našeg šugavog razgovora mislim na nju. Mogu je vidjeti kako s teškoćom grabi poslednje gutljaje vazduha. Mogu je vidjeti s ovog pišljivog, za slavlje aranžiranog stola. Da sam normalna, da držim do sebe, otjerala bih vas sve dovraga i otišla da pored nje bdijem. Da je držim za ruku i nečujno plačem. Ta, ona je zaslužila da pored nje neko noćas plače.
  • Pa idemo tamo, sestrice, ako će ti biti tako lakše – prekide je Jean-Marie. – Niko ti tu slabost neće smjeti uzeti za zlo. To ti obećavam.
  • Nije u tome problem. Kad bih tamo stigla, kad bih uradila onako kako mislim i osjećam, počelo be me gristi kajanje zbog uzurpiranja mjesta koje mi ne pripada. Onda ni moja tuga nebi bila kolika je sad. Više ništa ne bi bilo kao što je sad. Sad su stvari pravilno poredane. Da nazdravimo u ime pravilnog poretka stvari – zasmije se kroz suze. – Momak, znate li vi šta je to pravilan poredak stvari? – obrati se konobaru koji je prišao stolu da uljudno pita treba li im još nešto.
  • Deset božjih zapovjesti – nenadano za sve odgovara visoki mršavi mladić glatko izbrijanog lica. – Ne bi se morao puno proučavati ljudski zakon kad bi se poštovao božji. – Voda je najčistija na izvoru.

Jean-Marie zaplješće rukama:

  • Vi ste filozof, gospodine. Zašto gubite vrijeme služeći pijane goste?
  • To je posao koji jedino umijem raditi. Kad mi je dosadno zapisujem i pamtim raznorazne izreke. Tako imponujem klijentima. Mrzim sebe kad me pojedini čitavo veče ne primijete.

Lina se ugasila sutradan ujutru. Nikoga nije bilo pored nje kad je konačno prestala da se bori za vazduh. Kćeri su bile ožalošćene taman onoliko koliko je potrebno u jednoj takvoj prilici.

Zahvalile su se osoblju na njihovoj požrtvovanosti i izrazile zadovoljstvo izgledom mejta. Pohvalile subtilnost osoblja u izboru odjeće za poslednje putovanje. Obećale da će poslati kartu u kojoj će ljepšim riječima, sažeto, iskazati sve ono što misle. Sve je bilo da ne može biti bolje. Victor će, kad prispije, okačiti kartu na tablu pored sile ostalih svakodnevnih informativnih listova. Kasnije će je ubaciti u fasciklu punu takvih karti. Linin krevet će dva dana poslije zauzeti druga starica.

Ptičica je začuđeno gledala nepoznato lice. Tražila po sobi, kupatilu, čitavoj kući nestalu družbenicu. Nikome nije umela da objasni šta ni koga traži. «Tražim nanu». «Tražim mamu».

«Gdje je otišla?».  «Kad će se vratiti?». Doručak je  jela sve rjeđe a i tad sa sve manje apetita.

Niko je nije pozivao da zajedno peru suđe. Sve češće je zapadala u letargiju i malodušnost. Nije više bilo Line koja će je zalivati svojim nastupima svježine. Nije imala kome govoriti svoje nesuvisle fraze a da je taj sluša kao da sve razumije. Počela je da slabi i poboljeva. Svako malo joj je neočekivano narastala temperatura i po dan dva je ostajala u krevetu. Povremeno je rijeka otpočinjala opet teći nizvodno. Shvatala je svrhu i korisnost pomagala što su je posvuda okruživala. Nisu joj se u njima zaplitale noge i laktovi. Koje silno olakšanje kad se mozak ozari saznanjem. Široki osmijeh zablješti kao neočekivani sunčev zrak što se probio kroz tminu tmastih grimiznih oblaka usred sivila zime. Kad hladna kiša povazdan dobuje u okna i kao crv dubi oštećene bubne opne, kad se povazdan sjedi u društvu elegantno obučenih starih dama koje satima ne progovaraju ni riječ izuzev kad povremeno zbog neke sitnice naruže jedna drugu, kad starice  nakljukane narkoticima za smirenje i udobno propadanje u san kao u bunar bez dna uz hrku zakunjaju kriveći vratove po neudobnim naslonima, kad je sve tako  kako jeste iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec – ne može se zamjeriti Ptičici na prorijeđivanju njenih sjajnih trenutaka. Svi je vole i žao im je što više nije raspjevana kao slavuj, što se ne ljuti i brani kao tigrica kad je kupaju, što se polagano i u njoj gasi ono «nešto» čime ih je sve do jednog osvojila. Ne povezuju Linin odlazak s njenim  sve učestalijim poboljevanjima. Njena skroz degradirana memorija je trebala kao automatska gumica izbrisati osobu pored koje je provela poslednju godinu dana. Niko nije htio da jasno pogleda u bliski kraj.

Kad su Amini, poslije četiri slobobodna dana, rekli da je Ptičica na samrti, pomislila je da se varaju. Kad je otišla oko devet da je vidi i malo je osvježi bilo joj je neshvatljivo. Samo jednom je imala priliku da vidi neočekivanu smrt. Nedovoljno da poveruje da se iz života može otići tek tako. Ptičica je bila mirna, polusvjesna, pokušala je da usnama dotakne mokru salvetu. Amina joj je govorila umilnim glasom, pomilovala ju je, objasnila joj da ima još puno posla ali da će doći što otalja glavninu. Oko deset je opet svratila, nakvasila joj usne, sačekala da ih pomjeri, da njima izvuče makar kapljicu vode i zamolila da joj oprosti što još ne može sjesti pored nje. «Noć je duga, Ptičice. Kad se ostali konačno smire, eto me». Ona je disala mirno, kao da spava, što je ubijedilo Aminu da će Ptičica sigurno progurati tu noć. Zvonilo je sa svih strana. Pierre je zahtjevao svoj tečni jogurt «bifidus», Marcelle da je konačno stavi u krevet, Marie-Louise se posvađala s Hedwig-om zato što već četvrti put za sat vremena ide u

 u WC i svaki put pali lampu. «Izmaknite joj lampu da ne može da je dohvati»- zahtjevala je. «A ako se razbije hodajući po mraku? Šta onda?» – pitala je Amina. «Onda joj objasnite da nema potrebe da svako malo ide da piški». «Vi dobro znate da će pet minuta kasnije zaboraviti šta sam joj rekla. Vi se derete na nju svo vrijeme pa ne pomaže». Zatim je Charli zaplašen nečijim «prisustvom» vrisnuo i trebalo ga je utješiti.

  • Večeras je u kući ludnica, Ptičice. Nikako da zaspu. Baš su našli noć za feštanje – pravdala se za zakašnjenje dok joj je opet kvasila usne. Još nije bilo prekida u disanju niti energične borbe za zrak. Lice samrtnice je bilo opušteno, bez i jedne grimase bola i patnje.
  • Još pola sata, mila moja, i samo se tebi posvećujem – rekla je i pohitala da odgovori na još jedno zvonce.

Kad je Dani došla da joj pomogne, desetak minuta kasnije, jedva je hodala od umora.

  • Da na brzaka ispušimo po jednu i idemo Ptičici – rekla je Dani. – Kako ti se čini?
  • Neće otići noćas. Nemaš se čega bojati.

Dani se dugo, zaplašena mogućnošću da jednom posve sama nabasa na mrtvaca, nećkala treba li prijeći u noćnu smjenu. «Znam da bih tad zbrisala iz kuće na ulicu brzinom strijele. Možeš zamisliti kakav bih skandal napravila». Kad je povremeno mijenjala odsutne noćne paziteljice tražila je od šefa da joj potvrdi da tu noć sigurno niko neće umrijeti. Jednom ju je Victor u četiri popodne zamolio da bdije istu tu noć. «Ne nalazim nikoga, Dani. Idi gore na treći sprat i probaj da odspavaš tri sata». «Ne, noćas nikako ne. Gospodin Thomas visi o koncu.» – pokušala je odbiti. «Ti znaš da ću u slučaju da umre napustiti radno mjesto». «Znaš kako ćemo» – šef je uskliknuo. «Istrči napolje i zovi me mobitelom. Za petnaest minuta ću stići. Noćas sam ja svakako dežurni». Njoj to nije bila dovoljna garancija. Otišla je starcu. Zatekla ga budnog. «Kako ste danas?». «Umirem» – rekao je gospodin Thomas mirno. Govorio je jedva čujno ali posve razumljivo. «Dobro je tako. Meni je dosta ovakvog života» – «Ovo mučenje se već jednom treba prekinuti». Danima je već povraćao zelenu, rijetku tečnost. Karcinom želuca. Trideset kila. Potpuno svjestan. «Radujem se kraju. Molim se da dođu po mene». «Ali, zašto noćas? Morate li otići baš noćas kad sam ja u smjeni?» – pitala ga je Dani žalosnim glasom. Iskusno oko je ugledalo panični strah na mladom lijepom licu. Hoće li moći izgurati još jednu noć? Imao je skoro bezgriješan život. U starosti i za svo vrijeme teške bolesti se trudio da nikoga ne namuči. «Neću otići noćas» – obećao je. «Umirite se».

Pored sopstvenog, starci su se morali suočavati sa strahom njegovateljica. Trpili  su satima dodire uzdrhtalih dlanova, uzmicanja i kolebanja, gledali u udrvenjela posivjela lica što su hinjila saosjećajan osmjeh, lica iskrivljena od uzdržavanja da ne briznu u nervozni plač. Nisu umirali pored takvih njegovateljica. Trebao im je neko ko će u njih udahnuti malo sigurnosti i snage. Trebao im je iskreni osmijeh i topli dodir. Čekali su takve ili jutro. Molili se Bogu za takve i dobijali ih.

  • Ne bojim se više toliko – rekla je Dani dok su se uspinjale na prvi sprat. – Prošlo je dvije godine od Thomasove smrti. Malo sam se navikla pomažući prilikom posmrtnih toaleta.
  • Stvarno? – iščuđavala se Amina. – Sjećam se kad si jednom, ko li je ono umro?… gospodin Paul…da bio je on… Victor, Jean-Marie i ja smo ga oblačili, zamolili su me da im pomognem jer su košulja i pantalone što ih je njegova kćer to popodne kupila bili preuski za tijelo što se hladilo i kočilo munjevitom brzinom, a ti si svakih pet minuta ulazila u sobu s nekakvim čaršafima, lavorima, zapitkivala šta nam treba, s vratiju, približavala se kao progonjeni zečić, zastajala na pet metara od mrtvaca, zelena u licu, i uzdisala. Na kraju sam te istjerala iz sobe. «Otvori nam prozor da se ne pogušimo, pa se gubi odavde» rekla sam ti i ti koja i na šefove laješ si me bez riječi poslušala.
  • Samo što se nisi bila skljokala, zar ne?
  • Morala sam odomaćiti taj strah u sebi. Kako drugačije?

Plavokosa, zgodna, uvjek napadno našminkana djevojka je za tri i po godine postala «važan elemenat» u kući. Tako je glavni šef, koji je jedno vrijeme blenuo kao opčinjen u nju, okarekterisao njene radne kvalitete. Istina, ona je bila jedna od najvrednijih djevojaka u ekipi, na njeno rintanje za dvoje se uvjek moglo osloniti, ali je bila i dugog jezika. Znala je vrisnuti na koleginice svaki put kad joj se učini da joj hoće podmetnuti nogu. Znala je vrisnuti na šefove kad god vidi da  previše snishodljivo i poslušno ispunjavaju gazdine zahtjeve.  Preko te njene mane se s osmjehom prelazilo. Tim prelijepim, zavodljivim očima se sve moglo oprostiti. Ona sama je svoje povremeno «iskakanje iz kože» smatrala svojom najvećom vrlinom. «Niko se ne usuđuje da jednu riječ protisne kroz usta kad sam ljuta. Svi mi se sklanjaju s puta dok se ne ispuham» – fali se ponosno Amini. «Ipak me poštuju i vole».

  • Tako – rekla je Amina što su zakoračile u Ptičicinu sobu. Lampa na noćnom stočiću je osvjetljavala tijelo bez života. – Dani, ona je umrla.
  • Šta to govoriš? – prepadnuto je zastala Dani. – Nemoguće. Nisi je ni dotakla. Kako tako nešto možeš tvrditi?
  • Dotaći ću je. Naravno da hoću. – Prišla je tijelu, opipavala puls koga nije bilo. Čelo i vrat su još bili topli
  • Ona je mrtva, Dani. Tu nema sumnje. Dovoljno je da pogledaš boju lica. Hoćeš li otići po aparat za mjerenje pritiska? Da i to, radi potpune sigurnosti, obavimo pa ćemo zvati Elizabeth.
  • Pođi sa mnom, molim te – rekla je Dani.
  • Poslije ćemo zvati Paolu da te zamijeni.
  • Ne, ne treba me niko mijenjati – zabrzala je. – S tobom me nije strah. Zato ti i kažem da pođeš sa mnom u biro. Ako me ne budeš ostavljala samu sve će biti u redu.

«Koja sam glupača»– pomislila je Amina. «Kako sam se mogla zavarati očekivanjem da će Ptičicina smrt biti poput ostalih?»

  • Znaš li da je noćas Bajram? – pitala je Amina dok su iz ormara uzimale čistu presvlaku. – U stvari, po našem ljudskom računanju, Bajram će biti za pet sati, na sabah. Ali ja mislim da bi se moglo otpočeti s računanjem od kraja Ramazana.
  • Čula sam od Yoones-a da je sutra. On ga je ispostio čitavog. Skoro svaki dan je postio tri sata duže nego je trebao.
  • Koleginice misle da je to njegova privatna stvar i ne odobravaju da napravi pauzu u pet sati. Navodno u to doba ima previše posla.
  • Ima dosta posla – rekla je Dani. – Ali mogli su mu odobriti makar deset minuta da popije čašu vode i ispuši jednu cigaru. Samo, on oko toga nije htio da pravi problem.

Kaže da mu se post ne bi primio kad bi se s nekim posvađao.

Svratile su još jednom u biro po zavoje, sišle u podrum da odaberu ruže kojim će ukrasiti mejta. Dani je nakupila čitav buket kao da će da uređuje nevjestu.

  • Znaš li ti da se noćas klanjaju i mole Bogu stotine milioni ljudi? – govorila je Amina kad su otpočele s posmrtnom toaletom. – I da je imala nekih lakših grijeha, Ptičica bi umrla bezbolno.
  • Ali ona je protestantske vjere. Ona nema veze s islamom – rekla je Dani.
  • Ima s Bogom. Svi se mi molimo istom Bogu.
  • Ja se ne znam moliti. Kad sam kao dijete, na času vjeronauke u crkvi, prvi put probala s izricanjem «Oče naš» sva su mi se djeca smijala. Ja sam se naljutila tad i više im nikad nisam dozvolila da mi se izruguju. Jednostavno više nikad nisam otišla ni na jedan čas. Moglo mi se. Bilo je onda još vrijeme socijalizma i moj otac se, kako je bio profesor geografije u gimnaziji, nije usudio na upotrebu prisile.
  • Šteta. Uz molitvu bi lakše savladala strah. Kad proučim Bismilu, Šehadu, El-ham… mogu da se nosim sa strahom kao sa sebi ravnim.

Opsjednuta izmiješanim mislima o živoj pa onda mrtvoj Ptičici, unervožena omraznutom poslom uređivanja, pranja i oblačenja mrtvog tijela koje će da se ugravira u vječno sjećanje potiskujući u zaborav sve ono lijepo što o njoj zna, Amina se naljućeno izruguje vlasnikovoj potrebi da na svemu ušićari koji franak.

  • Sigurno naplaćuju porodicama posmrtne toalete. Nicole je tvrdila da naplaćuju. Zna li taj stari ćelavko koliko se žlijezda isprazni kad se to radi? Treba mu neko od nas jednom reći da se piša krv kad se to radi.
  • Šta ti je? Bojiš se? – iščuđava se Dani.
  • Ma, jok. Samo uprazno protestvujem što nam pored svih ostalih uvaljuju i posao grobara. Ptičica je zaslužila mnogo više nego što joj nas dvije možemo pružiti.
  • Nisam ti od velike pomoći – tužno kaže Dani.

Amina skine gumene rukavice. To čini po prvi put otkako učestvuje u uređivanju mrtvaca.

Ne uspijeva joj utezanje zavoja oko glave. Vilica bez zuba se stalno olabavljuje i otvaraju se usta. Dodir kože koja počinje da se hladi je umiruje. «Makar to mogu za nju uraditi. Bez zaziranja joj dodirivati mrtvo tijelo» – misli.

Kad sve obave primijete malu okruglu mrlju na donjem čaršafu, pored glave. Premišljaju hoće li ga mijenjati.

  • Prikrićemo je nekako – odluči Amina. – Daj jedan od tih pupoljaka.

Pošto odvukoše krevet s tijelom na treći sprat u salu koja inače služi za konferencije, predavanja i sastanke osoblja, uključiše rashladni uređaj na pet stepeni.

  • Bila sam katastrofalno loša ovaj put – reče Dani dok su se liftom spuštale u prizemlje.
  • Šta kažeš? Nije ti prvi put?

Prvi put je uređivala Josephinu. Dan prije joj je najavila sutrašnju smrt. «Moja majka je krenula po mene» – rekla je. «Ako imaš još nešto da mi ispričaš o tvom momku Italijanu, iskoristi danas priliku». Dani je počela da plače, molila je da ne govori takve strašne stvari. «Ali ja sam stara, djevojčice, i nimalo me nije strah. Putujem s rođenom majkom. Ona će me povesti pravim putem». Pošto je, lica natekla od suza izašla iz sobe, svratila je u biro i prenijela Sonji staričine riječi. «Ona je to samo sanjala, Dani» – rekla je Sonja. «Ne umire se tek tako. Nije bolesna, ništa joj ne fali». Sutradan ujutru u pola osam Dani joj je mahnula s vrata. Bila je živa i nasmiješila joj se širokim osmijehom. U devet su je zatekli mrtvu.

(Nastavak slijedi)

Mihrija Feković Kulović (iz romana Starci u zlatnom kafezu, koji je pred tiskanjem)

Povezane objave

Starci u zlatnom kafezu (4)

hrvatski-fokus

Zašto tehnologija favorizira tiraniju (5)

hrvatski-fokus

Hrvatska država i njezin opstanak (3)

HF

Grobna mjesta i DNK analiza (9)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više