Dubrovačka vlada i sugrađani osobito su cijenili svog sugrađanina Đorđića (Đurđevića) koji je umro 9. rujna 1400. godine
Priča o Dubrovčaninu Matu Đorđiću – Đurđeviću (Matteo Giorgi, Matheus /Vite/ de Georgio, Matheus de Zorzio, 1329.-1400.), zvanom Matko, podsjeća na scenarij za mogući igrani film “General of the Sea”.
Mato Đorđić (Đurđević) rodio se u Dubrovniku u siromašnoj obitelji, a još u dječačkoj dobi zavolio je more. Dolazio je u sukob s okolinom u pogledu društvenih normi, a ni rodbina na njega nije baš gledala blagonaklono. Otisnuo se na more, a umijeće sveprisutnog pomorskog ratovanja utjecala je na njegovu okretnost, pa je od zarade nabavio brod i skupocjenu robu. Za našaliti se, iz Boke kotorske je u Dubrovnik došao kopnenim putem preobučen u prosjaka, a naredio je kapetanu njegovog broda da se nakon nekoliko dana usidri ispred Dubrovnika blizu Lokruma. U Dubrovniku se o njemu svašta pričalo, a nije ga prepoznala ni rodbina. U samostan su ga primili dominikanci. Nakon što je rodbina saznala čiji je to bogato nakrcan brod, pohitali su ga posjetiti, na što im je Mato Đorđić (Đurđević) uzvratio: „Velika hvala – ne vama nego brodu i svome bogatstvu“, pa je dobio nadimak “Gramarci”. (Ovaj nadimak zabilježen je u prijepisu “Annales Ragusini Anonymi“ u odnosnoj priči po obiteljskoj predaji).
On je bio “general mora” jer su pomorske države imale naziv “generale del mare” za zapovjednike posada (mornarice) i brodovlja. U Veneciji je (1366.) organizirao trgovinu solju sa Paga (kao i 1392. godine; zakupnik je solana u Stonu 1388. godine), te Valoni (1371.) odnosno Albanskom primorju organizirao trgovinu (žitarice, drvo i drvena građa) kao predstavnik dubrovačkih trgovaca. Posebno drvo za izgradnju jednog barkuzija naručio je 1371. godine “in Drino in loco qui dicitur Mirtić“. Poslanik je Dubrovačke Republike kod Đurđa Balšića (uz prekide 1371.-1389.), poslanik kod bosanskog kralja Tvrtka I. (1378.-1379.), procjenitelj kuće i brigantina za Dubrovnik i knez Dubrovačke Republike (1372., u veljači 1395. i siječnju 1397.) bio je kao ugledni vlastelin (plemić), kasnije i vijećnik Malog vijeća i knez u Stonu (1379.), te poslanik pri diplomatskim misijama, sastavljač diplomatskih naloga i diplomatskih dopisa, kao i zapovjednik (ratne) dubrovačke državne flote i dr.
Zetska vlastela Balšići (Baoša, Bolšić, “magnifici baroni della Slavonia marittima“) postali su dubrovački (1361.) i mletački (1362.) građani, a njihovu gradnju brodova Mlečani nisu promatrali blagonaklono, te su u Veneciju stizale vijesti srpskog vladara da je Đurađ Balšić „njegov odmetnik“. Đurađ Balšić je čak s Dubrovčanima pregovarao da mu brodovima prebace postrojbe na teritorij srpskog feudalca Nikole Altomanovića. Za umanjiti posredničku ulogu Dubrovnika, bosanski kralj Tvrtko I. je 1382. godine u župi Dračevici blizu ulaza u Boku kotorsku osnovao Novi (danas Herceg-Novi) zbog trgovine soli, a dubrovački brodovi kružili su po moru i „hvatali sve lađe koje su išle u Novi“.
Kasnije će predstavnici građanskog staleža i novo plemstvo iz Bosne i Huma u Dubrovniku ostavljati zaloge (depozite, pologe, u „poklad“) na čuvanje, a obično se radilo o skupocjenim (srebrnim) predmetima (nakit, pojasevi, posuđe, noževi, pribor za jelo i dr.). Dubrovčane je na krštenje sina pozvao 1401. godine kralj Ostoja, pa je dubrovačka općina poslala poklisare – „katoličko izaslanstvo sa skupocjenim darovima“.
Kako je Matko Đorđić (Đurđević) bio umiješan u svezi uporabe baruta i brodskog topništva, gradske vlasti povjerile su mu dužnost topnika utvrđenja gradskih zidina Dubrovnika jer mu je odlukom Vijeća umoljenih 23. rujna 1378. naređeno bombardiranje iz bombardi gradskih tvrđava svih mletačkih galija koje bi ušle u Lokrumski kanal. Izgleda da je među prvima uveo brodsku artiljeriju (topništvo) na dubrovačke brodove.
Dubrovačko Vijeće umoljenih dopustilo mu je u kolovozu 1380. godine za popravak plovila četiri drvodjelca (calafatos Venetos) uz jamstvo da kalafati neće pobjeći jer se u tom slučaju plaćala kazna od 100 zlatnih dukata po osobi. Matu Đorđiću (Đurđeviću) je 1380. godine naloženo da uz obalu Puglie (Apulije) „hvata i uništava mletačke lađe“. U listopadu 1381. godine Vijeće umoljenih ustupilo mu je katarku (jarbol) mletačkog broda usidrenog u Rijeci Dubrovačkoj uz obvezu nabavke novog jarbola tijekom tri mjeseca i plaćanja eventualne cjenovne razlike.
Tijekom rata Genove i Venecije 1378. godine Dubrovačka Republika je poslala Genovi dvije dobro naoružane galije kojima je zapovijedao Mato Đorđić (Đurđević). Mavro Orbini spominje: „dvije galije pod zapovjedništvom Matije Đurđevića, koji se tako odlično ponio u tom pothvatu da uvelike proslavi obitelj svoju Đurđevića, a on u malo vremena priskrbi slavno ime dovijeka. Republika Genova mu stoga dodijeli plemićki naslov, kao što se to vidi iz povlastice koju Đurđevići još uvijek čuvaju u Dubrovniku“. Navodi da su „dvije galije“ vojvode Anjouskog Dubrovčani zarobili u „luci Giuliana“. Nadalje spominje da je Matija Đurđević, „čovjek krasnorječiv i hrabar ratnik“, bio dubrovački izaslanik u Kotoru u svezi pučke bune Kotorana.
Ratna sreća obdarila ga je uspjesima, pa je uspio izbjeći i bitku kod Chioggie jer je pretpostavio da će imati loš ishod za Genovu. Serafino Razzi kaže o tome nakon što su se Genovljani sklonili u luku Chioggia, 25 milja od Venecije: „Kad su Mlečani vidjeli kako im brodovlje bježi, čuvši da se neprijatelji nalaze tako blizu, smjesta pomisliše da ih pobijede nekim lukavstvom, jer im je hrabrosti ponestalo, kad su bili toliko slabiji. Stoga uzeše dvije velike barke i potajice ih napuniše kamenjem, nastojeći ih poslati na ušće luke Chioggia, tamo ih potopiti, te tako Genovljanima zatvoriti luku. Kad je za tu namisao Mlečana preko svojih uhoda doznao Dubrovčanin gosp. Mato Đurđević, odmah ode k glavnom zapovjedniku Genovljana i ispripovjedi mu svoju sumnju, te ga nagovori da bez odlaganja iziđu iz te luke, jer će se inače u njoj naći pod opsadom. Zapovjednik ne htjede poslušati taj dobri savjet, dapače posumnja da to Đurđević govori iz straha od nove bitke. Vidjevši dakle tvrdoglavost spomenutog zapovjednika, gosp. Mato Đurđević, pod izgovorom da mu galije propuštaju vodu, dobi dopuštenje da ode i otplovi prema Ravenni kako bi ih popravio. Nakon što je on otišao, Mlečani na opisani način zatvore luku Chioggiu, koja je i inače mala i niska, tako da ni najmanja plovila, čak ni bez oružja, u nj nisu mogle ući niti iz nje izaći“.
Zanimljivo je što o tome zabilježio F. M. Appendini: „Vrijedi međutim spomenuti kako se snašao te spasio sebe i svoje, malo prije nego što je Luciano Doria pretrpio znameniti poraz u luci od Chioggie. Matej je preko svojih prijatelja u Veneciji prozreo tajne pokrete Mlečana protiv Đenovljana. Smatrao se dužnim sve to priopćiti Doriji, ali on iz oholosti nije htio poslušati njegove sumnje. Tada Matej, kako bi našao rješenje u vlastitu korist, učini da kroz poneku rupu počne prodirati voda u njegove galije i zatraži od Dorije da ih pođe popraviti u Ravenni, što mu bi odobreno. Čim je izišao iz Ravenne odmah uputi brzoga glasonošu đenoveškom Senatu s vijestima o prijetećemu strahovitom pokolju, prije nego je on nastupio, a koji ne može spriječiti. Đenovljani upućuju u Dubrovnik dva poslanika kako bi Republici zahvalili na usluzi koju im je Matej iskazao, a njemu dodjeljuju povelju o primanju u đenoveško plemstvo, njega i njegovih potomaka“.
U dubrovačkom pomorskom pojasu pojavile su se 1383. godine francuske galije spremne za gusarenje i pljačku otoka i uzobalja. Mato Đorđić (Đurđević) je ponovno postavljen za zapovjednika triju naoružanih galija koje su progonile gusare od Mljeta do Korčule gdje su ih uhvatili i dopremili u Dubrovnik. Nadalje su galije vojvode Anjouskog harale dubrovačkim područjem, a na njima je bilo i nekoliko anjouskih, francuskih i njemačkih uglednika. Kako su uzaptili dubrovački brod i vrijedni teret, te se sklonili u luku ‘Porto Pomo’ na Mljetu za podijeliti plijen (neki kažu da je potjera išla do Silbe blizu Zadra), tri dubrovačke galije pod zapovjedništvom Mata Đorđića (Đurđevića) hitro su ih sustigle i nakon bitke dopremile galije i zarobljenike u Dubrovnik. Uglednike su smjestili u Knežev dvor (u dvoranu za oružje), te ih premjestili u dvoranu za sol i druge sobe, a neki su ostali na galiji u luci. Dubrovačka vlada im je posuđivala novac (2.097 zlatnih dukata) jer je znala da će to moći naplatiti od plijena na uzapćenim brodovima. Siromašni zarobljenici odvojeni su od ostalih i namijenjeno im je prebacivanje u Apuliju na ponudu bilo kojem gradu, pa su tako „neugledni“ (siromašni) zarobljenici pušteni na slobodu 21. svibnja 1384. godine (osim četvorice koje je spomenuo Matija Đurđević). Francuski kralj Karlo VI. poslao je u Dubrovnik poslanika (među zarobljenicima bio je i kraljev nećak), a pristigli su i poslanici napuljskog kralja, vojvode od Milana, vojvode od Savoje, Anjouskog vojvode i pape u svezi više zarobljenika. Dubrovčani su tada uspjeli dobiti mnoge trgovačke, dotad nepostojeće privilegije (povlastice) u tim zemljama. Zapljenom stranog broda 2/5 pripadale su dubrovačkoj općini, 2/5 posadi, a 1/5 zapovjedniku interventne galije koji je još uz to primao i dnevnu plaću od 12 groša.
Filip de Diversis kaže za tadašnje vrijeme i Dubrovčane da „za jedan dan opreme jednu galiju (troveslarku!?), za dva dana dvije, a za tri dana tri i šalju ih na put. […] Pričaju, naime, stari dubrovački patriciji i to se stvarno nalazi u spisima: kada je presvijetli vojvoda Anjoua, u namjeri da osvoji kraljevstvo Sicilije, poslao u mjesecu prosincu godine 1383. neke svoje barune, (vojne) kapetane i ratnog zapovjednika (brodovlja) da mu dovedu barem 10.000 naoružanih konjanika, dao im je mnogo novca i (skoro) nebrojene dragocjenosti za prodaju. […] Njih 80-orica na broju ploveći na jednoj triremi (troveslarki) i na jednoj fusti ili biremi (dvoveslarki) Ilirskim morem počeli su hvatati i pljačkati dubrovačke brodove smatrajući da se Dubrovčani neće usuditi ili da se sami neće moći zaštititi i svetiti za nepravde i štete. Među ostalima uhvatili su i opljačkali (u zaljevu) kod Žuljane jednu barku koja je dolazila iz Venecije nakrcana mnogim dobrima i zarobili su nekog dubrovačkog vlastelina kojem je bilo ime Lujo Gučetić (Alojzije de Gozze). Dubrovačka vlastela (plemići), dakle, znajući to, prezreli su strah od bilo koje sile i za tri dana opremili tri trireme (troveslarke) i poslali na put opskrbljene ljudstvom, oružjem, dvopekom (beškotima) na brzinu ispečenim(a) tijekom ta tri dana, i ostalim stvarima koje su prijeko potrebne floti (brodovlju). Kapetan, vođa i admiral (zapovjednik) te flote bio je neki hrabri (odvažni) vlastelin (plemić) Matija Đurđević (Matija de Georgio), otac onima što se zovu de Zamarra (Tamarići). Premda je toga dana bjesnila oluja na moru, a bio je i svečani blagdan Rođenja Gospodnjega, ipak su toga dana, po odredbi Senata, trireme (troveslarke) izvučene iz luke snagom veslača s tim da idu za njima u potjeru po čitavom Jadranskom moru (‘Zaljevu’) sve do Venecije, danju i noću, dok ih ne pronađu. I tako, pomoću onoga (Boga) koji se uvijek suprotstavlja oholima, oni su na blagdan Bogojavljenja junački uhvatili njihovu galiju i fustu, a isto tako i one velikaše, te ih doveli u Dubrovnik. Oslobodili su svoga građanina i ostale svoje podanike koje su ovi ranije bili zarobili, a opljačkanima su nadoknadili štetu. Ostala pak dobra koja su pronašli kod tih ljudi i na fusti podijelili su, razmjerno njihovoj službi, borcima na triremama (troveslarkama). Zarobljenika je ostalo 80 računajući tu velikaše, plemiće i njihove štitonoše i sluge. […] Ta 12-orica vitezova i moćnih knezova bili su čuveni kondotijeri (znameniti vojskovođe) s kojima je bilo i drugih vrlo plemenitih muževa, između ostalih, i dvojica vrlo istaknutih (najodličnijih) štitonoša […] Kada su za njihovo zatočenje saznali svjetski vladari, ono je najprije potaknulo presvetog rimskog papu Urbana VI. na zadobivanje u svoje ruke, nadajući se da će njihovim posredstvom postići brojne koristi, no ipak ih nije uspio pridobiti. O njihovom oslobođenju pisao je Dubrovčanima i prejasni kralj Francuske i slao im poklisare (poslanike), te im htio isplatiti 100.000 pa čak i 200.000 dukata. Za njih se zalagao i sam presvijetli vojvoda od Anjoua, koji je nakon njihovog zarobljavanja živio malo vremena. Za njihovo puštanje posredovao je i prejasni kralj Karlo, tada kralj Ugarske, u svađi i protivnik kraljica. Poslanstvo su uputili i Mlečani i svijetli knez gospodin Barnaba de Visconti, gospodar Milana, te mnogi drugi svjetski vladari i gospoda. […] ovi su se vratili slobodno svojim domovima noseći sa sobom po par obuće od sirove kože koja se slavenski naziva opanci, a dubrovački je seljaci nose umjesto cipela (sandala), ali sa zlatnim vezicama. Tu obuću odnijeli su u Francusku kao nešto novo“. Po nekima je dubrovačka vlada poklonila svim uglednim zarobljenicima prije odlaska „nošnju dubrovačkih vojnika da bi francuski kralj vidio kako izgledaju oni koji su uhvatili i držali njegove ljude“, a kroničari su nabrojili „pojedine dijelove odijela“ koji su imali „narodne nazive, po čemu vidimo da su ondašnji Dubrovčani smatrali svojom narodnu nošnju“ seljaka.
Mato Đorđić (Đurđević) je sudjelovao u napadu na zloglasnu gusarsku luku Bari 1389. godine kada je uništio nekoliko gusarskih brodova, a bavio se i trgovinom ulja (iz Bara 1390-ih godina), organizacijom lova na koralje u koji je za opremu ulagao znatan dio sredstava (otkup koralja 1387. godine za 25 dukata, a dukat je vrijedio 30 groša). Kreditirao je u svibnju 1390. godine izgradnju vapnare u iznosu 400 perpera, a zaradom mu je trebala pripasti polovica (uz proizvedeno vapno kao jamstvo).
Oporuku je (“Matio“, sin Vita de Zorzi/Đorđića) sastavio 20. svibnja 1393. godine kojom je novac i nekretnine ostavio crkvama (unutar i izvan Dubrovnika) i samostanima (svim samostanima i redovnicama u Dubrovniku i uokolo, redovnicima u Stonu, Korčuli, Župi dubrovačkoj i dr.), siromašnim (djevojkama za miraz, hodočasnicima u Rim, Sv. Nikoli u Bari, Monte Sant’ Angelo u Apuliji i dr.), te dubrovačkoj općini, a svojoj supruzi i muškim nasljednicima dosta pokretnina i nekretnina (kuća u Pustijerni blizu Nikole de Zorzija/Đorđića) uz obvezu brige o udaji kćeri (svakoj je ostavio 1500 perpera). Dubrovačka vlada i sugrađani osobito su cijenili svog sugrađanina Mata Đorđića (Đurđevića) koji je umro 9. rujna 1400. godine.
Literatura:
Francesco Maria Appendini, Povijesno-kritičke bilješke o starinama, povijesti i književnosti Dubrovčana, (Prijevod: Ante Šoljić), Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2016., str. 510.-511.
Milko Brković, Srednjovjekovna Bosna i Hum, Identitet i kontinuitet, II. prošireno izdanje, Crkva na kamenu, Mostar, 2010., str. 223., 232.
Filip de Diversis, Opis položaja, zgrada, državnog uređenja i pohvalnih običaja slavnog grada Dubrovnika, (Sa latinskog preveo: Ivan Božić), Dubrovnik, god. II. (XVI.), br. 3, Dubrovnik, 1973., str. 54.-55.
Filip de Diversis, Opis slavnoga grada Dubrovnika, (Predgovor, transkripcija i prijevod s latinskoga: Zdenka Janeković-Römer), Dom i svijet, Zagreb, 2004., str. 101.-104.
Filip de Diversis, Sabrana djela, (Transkripcija i prijevod s latinskoga: Zdenka Janeković-Römer), Dom i svijet – Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 118.-120.
Giuseppe Gelcich, La Zedda e la Dinastia dei Balšidi, Studi storici documentati, Tipografia sociale Spalatina (G. Laghi), Spalato [Split], 1899., str. 28., 39.
Historija naroda Jugoslavije, sv. I, Izdavačko poduzeće „Školska knjiga“, Zagreb, 1953., str. 489.-490., 583.-584., 643.
Jozo Luetić, General mora Gjorgjić Mato, Jugoslavenski mornar, god. VI, br. 10., Split, 1950., str. 345.-346.
Josip Luetić, Mato Gjorgić – proslavljeni general mora, Dubrovački vjesnik, god. II, br. 25., (6. ožujka 1951.), Dubrovnik, 1951., str. 4.
Josip Luetić, Mate Gjordjić – dubrovački general mora, Pomorstvo, god. X, br. 3., Rijeka, 1955., str. 79.
Josip Luetić, Admiral Mato Đorđić – naš istaknuti pomorski vojskovođa u XIV. stoljeću, Mornarički glasnik, god. XV., br. 4., Split, 1965., str. 519.-523.
Josip Luetić, Tri manja priloga povijesti pomorstva dubrovačkog kraja, (Oporuka dubrovačkog “generala mora” Mata Đorđića), Beritićev zbornik, Dubrovnik, 1960., str. 57.-60.
Irmgard Manken [Mahnken], Dubrovački patricijat u XIV veku, Posebna izdanja, knj. CCCXL, Odeljenje društvenih nauka, knj. 36., SANU, Naučno delo, Beograd, 1960., str. 211., 218.-224.
Odluke Dubrovačkih vijeća 1390.-1392., (Pripremili: Nella Lonza – Zdravko Šundrica), Posebna izdanja, Monumenta historica Ragusina, knj. 6, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, HAZU, Zagreb – Dubrovnik, 2005., str. 235., 237., 24., 289.
Odluke Dubrovačkih vijeća 1395.-1397., (Priredila: Nella Lonza), Posebna izdanja, Monumenta historica Ragusina, knj. 10., Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, HAZU, Zagreb – Dubrovnik, 2011., str. 71., 88., 107.-108., 142.., 156., 159., 173., 249.-250., 258., 268., 272., 355., 363., 389.
Mavro Orbini, Kraljevstvo Slavena, (Prevela: Snježana Husić), Golden marketing – Narodne novine, Zagreb, 1999., str. 256.-257., 366.
Serafino Razzi, Povijest Dubrovnika, (S talijanskoga preveli: Iva Grgić – Stjepan Krasić), Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2011., str. 61.-62.
Jorjo Tadić, Pisma i uputstva Dubrovačke Republike, knj. I, SKA, Štamparija „Svetlost“, Beograd, 1935., str. 154., 220., 284., 346.-347., 393.-394., 401., 406.-408., 426.-427.
Jorjo Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku, Izdanje Turističkog saveza u Dubrovniku, Štamparija „Jadran“, Dubrovnik, 1939., str. 220.-222., 224.
Pavo Živković, Utjecaj ekonomsko-socijalnih prilika iz Dubrovnika i ostalih primorskih gradova na kulturne promjene u Bosni u XIV. i XV. st., Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio povijesnih znanosti, sv. 25. (12), (1985./1986.), Zadar, 1986., str. 273.
Pavo Živković, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ – Podružnica Osijek, Osijek, 2002., str. 339.
