Hadži Goran Petrović ponavlja stare srpske mantre
Hadži Goran Petrović
- SIJEČNJA 2022. U 15:28
Srbija je za vreme Drugog svetskog rata bila okupirana zemlja, svedena na teritoriju Uže Srbije sa Banatom (kojim su vladali folksdojčeri, lokalni banatski Nemci). Nedićeva Srbija (ili zvanično Vojna uprava u Srbiji) po ničemu ne može da se ravna sa NDH i da se postavlja znak jednakosti.
Srbija je bila pod punom nemačkom okupacijom i sve likvidacije Nemaca su bili sprovedene pod njihovim patronatom i dejstvom.
Logor Sajmište, koji pojedini izjednačavaju sa logorima u NDH, je bio takodje pod nemačkom upravom a da Srbi ne budu upleteni zaslužni su bile ustaše koje su zemlju ustupile Nemcima (logor se nalazio na strani reke koja pripada NDH) i uslov za primopredaju je bio da ni jedan Srbin ne sme biti zaposlen i rukovoditi istim.
Da li je u Nedićevoj Srbiji bilo Srba saradnika okupatora, naravno da je bilo kao što ih je bilo i u Francuskoj, Belgiji, Holandiji i svakoj zemlji koja je okupirana od strane Trećeg rajha, ali za te pojedinačne slučajeve tvrditi kako je ceo narod bio takvog raspoloženja i nastrojenja pa čak to izjednačavati sa celom NDH je besmislica.
SPC je takodje izgubila brojne objekte, primera radi u gradu u kom živim parohijski dom je postao štab Gestapoa i poneo ime “Dom Adolfa Hitlera” takvih primera ima mnogo.
Dok je blaženi Stepinac stolovao na svom Kaptolu tada su srpski patrijarh i vladika Nikolaj bili zaduženi za ručni transport izmeta u logoru Dahau, taj veliki fašista Nikolaj koji je i Hitlera odlikovao (a kada i zašto nebitno je, bitno da se spomene).
Negiranjem Jasenovca negira se u isto vreme i najveće hrvatsko stratište i negira se stradanje Hrvata i to onog najboljeg dela u tim okolnostima koji je svojevoljno stradao za svoja uverenja, protiv fašističkog režima.
hrvatskepraviceblog
- SIJEČNJA 2022. U 00:26
Hadži Goran Petrović ponavljate stare srpske mantre. Nije ništa isto ali ima sličnosti. Tako NDH i Nedićeva Srbija imaju puno sličnosti. To nije moja izmišljotina, to je napisao u svojoj knjizi „NDH i Nedićeva Srbija – sličnosti i razlike“ Zlatoje Martinov koja je izdana 2018.godine u Beogradu . Imate u PDF formatu na Google tražilici.
Dakle citiram iz knjige:
“… u prvi plan ističete isključivo hrvatsku ustašku kolaboraciju sa nacističkom Nemačkom i fašističkom Italijom, pritom potpuno zanemarujući ili, pak, svesno marginalizujući kolaboraciju Nedićeve Srbije, odnosno njegove tzv. “vlade narodnog spasa“.
Kao argument za svoje tvrdnje o tobožnjoj Nedićevoj nevinosti, ističete osnovnu razliku između Nezavisne Države Hrvatske i Nedićeve Srbije – da je prva bila država, a druga vojno-okupaciono područje – kao tobože “nepobitnu činjenicu“ da je NDH samostalno donosila sve odluke, pa i one o progonu i ubijanju Srba i Jevreja, dok je u Srbiji zločine činila isključivo nemačka okupaciona uprava.
Iako je prvi deo tvrdnje nesumnjivo tačan, drugi podleže ozbiljnoj sumnji. Naime, nemački nacisti u Srbiji zaista jesu fizički likvidirali beogradske i srpske Jevreje, ali je njihovim bezdušnim progonom i hapšenjem, traganjima po bolnicama i privatnim kućama onih Srba koji su ih štitili, i potom njihovim izručivanjem Gestapou, Nedićeva Srbija, odnosno njena Specijalna policija, nevinom krvlju svojih jevrejskih sugrađana uveliko uprljala ruke, koje današnji novoistoričari tako pilatovski peru bestidnim i drskim tvrdnjama kako je jedna stvar ubijati Jevreje (Nemci), a sasvim druga isporučiti žrtve ubici (Nedić).
Nedić i njegova vlada, međutim, i te kako snose ogromnu krivicu za holokaust u Srbiji posle koga je nemački vojni zapovednik Bader izražavo ogromno zadovoljstvo proglašavajući Nedića za “istinskog srpskog nacionalistu, srpskog Petena“, istovremeno šaljući depeše u Berlin kako je Srbija prva zemlja u Evropi koja je u maju 1942. godine bila Juden Frei (očišćena od Jevreja)”
Citiram dalje: „Kad je u pitanju NDH i njezini zločini, to nije sporno, ali je sporno i jeste činjenica da se u Srbiji na sve načine prećutkuje zločine koje je učinila Nedićeva vlast bilo samostalno bilo uz asistenciju nacista i to prema svojim sunarodnicima Srbima (komunistima, njihovim simpatizerima i drugim rodoljubima, npr. onim četnicima koji su istinski želeli da se bore protivu okupatora, a bilo je takvih koji su se protivili izdajničkom držanju i delovanju Draže Mihailovića), ali i prema Jevrejima i Romima.
Nakon formiranja Komesarske uprave na čelu sa Milanom Aćimovićem, već u maju 1941. godine obnovljen je i rad Uprave grada Beograda na čelu sa Dragim Jovanovićem i Specijalne policije koja je bila pod jurisdikcijom Uprave grada, ali je dobila ovlašćenja delovanja na celoj teritoriji okupirane Srbije.
(vd. B. Božović, Specijalna policija , s. 12 i dalje). Imala je dva odseka: „Komunistički“ i za „Jevreje, Cigane, masone druge internacionalne organizacije“. Specijalna policija je u maju 1941. imala 850 policajaca i bila instrument okupacionih vlasti za progon svih koji su se protivili okupaciji. Policijske i žandarmerijske snage kako Aćimovićeve tako docnije i Nedićeve (po formiranju „vlade narodnog spasa“, 29. 8. 1941) učestvovale su, zajedno sa nemačkim snagama ili samostalno, u racijama i hapšenjima civilnog stanovništva.
U brojnim kaznenim ekspedicijama koje su Nemci sprovodili, aktivno su sudelovali i srpski Nedićevi žandarmi. Tako su zajedno sa nacistima sprovodili srpske civile na masovno streljanje u Kragujevcu 21. oktobra 1941. godine. Istina takve akcije su među ponekim žandarmima sa ljudskim likom izazivale revolt pa je bilo kolebanja pa i dezerterstva iz policije. (vd. M. Borković, Kvislinška uprava 1941-1944, s. 41 i dalje).
Dalje, nije tačno da je samo Zavod za prevaspitavanje omladine u Smederevskoj Palanci bio pod jurisdikcijom Nedićeve vlade. Bio je to i logor na Banjici, logor smrti i nečuvenog martira, kroz koji je prošlo skoro 30.000 logoraša; prema logoraškim knjigama navodi se da ih je bilo 23.637, ali je verovatnije da ih je bilo i više kako neki istoričari smatraju. Kako je nastao ovaj logor?
Šef Upravnog štaba Harald Turner uputio je 22. juna 1941. godine tadašnjem šefu Komesarske uprave koji je vršio i dužnost „ministra“ unutrašnjih poslova Milanu Aćimoviću zahtev da počne sa „hapšenjem komunista i svih zločinačkih elemenata“. U zahtevu se kaže: „sve uhapšene zločinačke elemente i komuniste sprovesti u koncentracioni logor koji Vi treba da organizujete“. (Zbornik dokumenata NOR, Borbe u Srbiji 1941, dokument br. 108). Odlučeno je da logor bude podeljen na deo u nadležnosti srpskih kolaboracionističkih vlasti, a druga polovina da bude pod nadležnošću Gestapoa. Srpskim delom logora upravljao je zloglasni Svetozar Vujković, a nemačkim Ernst fon Kajzenberg. Prvi logoraši stigli su u logor (za logor je izabrana bivša kasarna 18. Pešadijskog puka na Banjici) već 9. jula 1941, a logor je raspušten tek 3. oktobra 1944. samo dve nedelje pre oslobođenja Beograda.
Gestapo je srpsku policiju koristio kao svoj pouzdani brutalni i vrlo učinkovit instrument za hapšenje svih nepodobnih Srba, Jevreja, Roma. Iako logor Banjica nije bio isključivo jevrejski logor, u njemu je stradalo oko 600 Jevreja. A njih su hapsili ne samo Gestapo nego i Nedićeva Specijalna policija. Dragi Jovanović , šef Srpske državne bezbednosti, napravio je kategorizaciju logoraša na one koje treba streljati i one koje treba osuditi na robiju. Komisija koja je istovremeno predstavljala i sud i odlučivala o sudbini logoraša, imala je tri člana, svi su bili Srbi i to po jedan iz Uprave grada, Ministarstva unutrašnjih poslova i Srpske državne bezbednosti. Nije se retko dešavalo da Komisija svoje sunarodnike Srbe osudi na I kategoriju (streljanje), a da Nemci tu kaznu preinače u robiju (vd. B. Božović, Specijalna policija, s. 381. Božović kaže: „pokazalo se… da i gestapovski kriterijumi mogu biti manje radikalni od onih koje je primenjivala Specijalna policija“). Od ukupnog broja streljanih rodoljuba u logoru Banjica, Specijalna policija snosi neposrednu odgovornost za trećinu (tačnije 31,62%, o tome vd. „Logor Banjica – logoraši 1941-1944, Arhiv Beograda, 2008, s. 37).
Ukratko i nekoliko primera o odnosu Aćimovića i Nedića prema Jevrejima u Srbiji. Potražio sam arhivske podatke i evo: pismo svim okružnim načelnicima iz 1941. u kome se traži da budu što hitnije pohapšeni svi Jevreji i Cigani, u potpisu Milan Aćimović (Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, kut. 91, fascikla 1, red. br. dok. br. 1). Dokument iz iste godine traži da se „sve bolničke ustanove provere da li se Jevreji skrivaju po bolnicama“ (VA, NA, kut. 130, fasc. 3. dok. 30); dokument iz 1941, koji traži od policije proveru podataka za Srbe koji skrivaju Jevreje (VA, NA, kut. 130, fasc. 6, dok. 16). Dokument iz 1942. godine: dostava protiv Božidara Mašića, policajca, da živi sa Jevrejkom i prikriva je, traži se njegovo i njeno hapšenje (VA, NA, kut. 131, fasc. 1, dok. 17).
A da ne govorimo o „Uredbi o čuvanju čistote narodne krvi i zaštite narodne časti“ donete od strane „srpske vlade“ 1941. i koja je bila i plakatirana, a primerak ovog plakata može se videti u Jevrejskom muzeju (uredba u: VA, NA, kut. 154, fascikla 4, dok, br. 9). Prostor mi ne dozvoljava da obradim tzv. „Antimasonsku i antijevrejsku izložbu“ u Beogradu 1941/42. godine.Nije nikakva dilema, šta se dogodilo u NDH, već u profašističkoj i antisemitskoj Nedićevoj Srbiji”
Dalje čitajte sami!
Sjetih se jedne stare narodne poslovice:” Pometi prljavštinu najprije pred svojim vratima, pa tek onda pogledaj ima li je pred tuđima”
Nitko u Hrvatskoj ne negira Jasenovac! Negiraju se laži i mitovi koje ste vi Srbi ispleli oko Jasenovca.
Samo laži oko broja stradalih dovoljno kazuju: prve brojke su bile preko milijun žrtava, onda je dugo bilo 800 tisuća žrtava, pa 700 tisuća, pa sada službeno 83 195, iako je u Beogradskom muzeju Holokausta skupljeno je 77.743 imena žrtava logora Jasenovca.
Prema tome treba težiti istini, objektivnoj istini, a za to se treba educirati, a ne ponavljati stalno iste floskule.
U Jasenovcu je godinu dana bio zatočen dr Ante Ciliga, književnik, novinar, revolucionar, iskusni komunista i logoraš iz sovjetskih logora (1929-1936), krajem 1941. bio je uhićen u NDH i sproveden u Jasenovac gdje je boravio do studenoga 1942.
O Jasenovcu najbolje i najpouzdanije svjedočanstvo istine je ono dr. Ante Cilige, bivšeg logoraša radnog i sabirnog logora Jasenovac, koje je on objavio u svojoj knjizi „JASENOVAC: ljudi pred licem smrti: uspomene iz logora“ kao šesto poglavlje opsežne memoarske knjige Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.). Knjigu je objavio u Rimu 1978. godine. U Hrvatskoj je tu knjigu objavio Ninoslav Mogorović iz Pule 1998. godine, predsjednik udruge „dr. Ante Ciliga“ u Puli.
Posebnu težinu ima Ciligino svjedočanstvo o unutarnjem ustrojstvu uprave jasenovačkog logora. U Jasenovcu su logorsku upravu držali Židovi. Židovi su bili ta „unutarnja vlast u logoru! I samog Ciligu je to iznenadilo i prigodom dolaska u logor.
Njegovo promišljanje o Židovima kao “izabranom narodu”, došlo je do izražaja i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi, Židovi logoraši držali brojne rukovodeće položaje dovodeći time druge grupe u težak položaj. Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima.
I dok je dr. Ciliga legalnim načinom pušten iz logora dok priznaje da je i sam, kao književnik i antikomunist imao privilegije u logoru, svi su Židovi unaprijed bili osuđeni na smrt, ako ne u samom Jasenovcu, onda u logorima izvan Hrvatske, jer je za mnoge Jasenovac bio samo jedna prolazna postaja prema logorima u Srbiji i Njemačkoj.
Godine 1943. tajno se sastao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, na inicijativu nadbiskupa, i izvijestio ga o stanju u Jasenovcu. Poznajući Ciliginu humanost i istinoljubivost, nadbiskup Stepinac od njega je tražio informacije o zbivanjima u Jasenovcu. Nakon razgovora sa Ciligom nadbiskup Alojzije Stepinac je pisano ustvrdio kako je čitavi logor Jasenovac, a ne samo neki zločini počinjeni u njemu, „sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Kako Republika Hrvatska nije sljednica NDH, ta se ljaga nikako ne proteže na hrvatski narod i današnju Republiku Hrvatsku, već je treba čitati kao otklon od nametnute hipoteke o hrvatskoj genocidnosti.
Dana 25. listopada 1942. godine u zagrebačkoj katedrali Alojzije Stepinac, tada kao zagrebački nadbiskup, govori u propovjedi:
“Svaki narod i svaka rasa, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore “Oče naš koji jesi na nebesima”. I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”
Ciliga tvrdi da se ni jedan svećenik nije usudio tako žestoko usprotiviti takvoj politici progona ljudi kao nadbiskup Stepinac.
Ciliga je o Stepincu imao najbolje mišljenje. I u svojoj oporuci 1991. je napisao: »Smatram srećom svog života što sam početkom 1943. godine imao susret s nadbiskupom Stepincem i upoznao osobno velikog sveca i velikog čovjeka.« I na drugom mjestu, kao borbeni komunist, napisao je: »Stepinac je pravi svetac. Kada je Pavelićev režim počeo zloglasna djela protiv Srba, Židova i Cigana, Stepinac je svojim propovijedima kao maljem udarao tu nehumanu politiku.«
Vama na znanje i stoga učite, učite, jer cijeli je život učenje!
Aleksandar
- SIJEČNJA 2022. U 19:11
Meni jedino nije jasno zašto se pojedinci još uvek bave Srbima i to na ovako strastan i revnosan način? Da živimo u istoj zemlji možda bih i shvatio ali realnost je da Srbi i Hrvati idu svojim putem već trideset godina i malo toga ih povezuje kada su savremeni i svakodnevni odnosi u pitanju. Ovaj sajt je, pre svega, posvećen pravoslavlju a ne temama koje gospodja potencira. SPC se vrlo često u Hrvatskoj optuživala da je antiekumenistički nastrojena, ali zar nije i pitanje Stepinca ekumenizam? Ekumenizam je i skretanje pažnje na problematična i kontroverzna pitanja a ne samo molitvene osmine, referati i ručkovi. I ako ćemo da se bavimo komunističkim presudama, hajde onda da ih posmatramo jednako na slučaju Srba i Hrvata a ne selektivno kada su u pitanju Srbi onda je pravda, a kada su u pitanju Hrvati onda je to komunistički sud i propaganda
hrvatskepraviceblog
- SIJEČNJA 2022. U 00:46
Aleksandar okrenuli ste pilu naopako. Upravo je suprotno. Vi Srbi bavite se nama Hrvatima, pa nam čak prisvajate naše književnike i naše kulturno blago.
- prosinca 2021.godine Skupština Srbije usvojila je „Zakon o kulturnom nasleđu“, po kojem u članku 23. svojata dubrovačku književnost do 1867.godine, tvrdeći da ona jednako „pripada i srpskoj i hrvatskoj kulturi“
Citiram sa stranice Srpskog veleposlanstva u Washingtonu :
“„ Srbija je bila pod osmanskom vlašću gotovo pet vekova. Turci su progonili srpsku vlastelu, odlučni da fizički iskorene društvenu elitu. Pošto je Osmansko carstvo bila muslimanska teokratija, hrišćanski Srbi su u njoj praktično živeli kao roblje – zlostavljani, ponižavani i iskorišćavani. Kao posledica, Srbi su postepeno napuštali gradske centre gde su bili zastupljeni rudarstvo, zanatstvo i trgovina, i povlačili se u nepristupačne planine gde su živeli gajeći stoku i baveći se skromnom poljoprivredom.“
Kako može pripadati srpskoj kulturi kada ste bili pod turskom vlašću?
Ovo nema ama baš nikakve veze sa komunizmom, ni komunističkim presudama , a ni propagandom, ali ima sa pravdom i pravednošću, sa istinom i lažima!
Aleksandar
- SIJEČNJA 2022. U 12:02
Mogu da pripadam kulturi kojoj želim, a vama hvala na poruzi i sve najbolje, mi smo nepismeni, nekulturni, stočari, seljaci, zaostali i zli, krajnje neobično da se jedna tako kulturna dama bavi nama ovakvima nikakvima.
A izvorni Dubrovnik je nešto treće ni hrvatsko ni srpsko, već slovinsko, kako su sebe i nazivali.
hrvatskepraviceblog
- SIJEČNJA 2022. U 23:12
Aleksandar iz vašeg komentara mogu zaključiti da ne čitate sa razumijevanjem. Citirala sam dio teksta sa stranice Srpskog veleposlanstva u Washingtonu. Znate li što znači citirati? To nisu moje riječi nego su to srpski diplomati napisali: http://www.washington.mfa.gov.rs/lat/serbiatext.php?subaction=showfull&id=1348053399&ucat=119&template=MeniENG&#disqus_thread
Obratite se njima, ako imate primjedbi na tekst!
A Dubrovnik je hrvatski , jer je bezbroj puta spomenuto ime horvatsko. a vi ste u 15,16 i 17 stoljeću bili pod Turcima, kao što piše na stranici Srpskog veleposlanstva u Washingtonu.
Niste imali ni renesansu, ni barok u vlastitoj kulturnoj povijesti, pa kradete hrvatsku!
Pravoslavlje Hrvatska
- SIJEČNJA 2022. U 10:20
Opet nastavljate u istom tonu, i na isti način. Ovo vam je, što se ovog bloga tiče, žuti karton.
hrvatskepraviceblog
- SIJEČNJA 2022. U 23:47
Vaš komentar čeka na moderiranje.
Pišem otvoreno, jasno i argumentirano, nema muljanja! To što vama takav način komunikacije ne odgovara i što niste opovrgnuli moje argumente, u tome nema moje krivice.
Činjenice koje iznosim dokumentirane su. Koristim se knjigom “Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” Milorada Tomanića, izdanoj u Beogradu 2020. godine i citiram, pazite citiram pisca Milorada Tomanića:
“Čitava menažerija likova koji su se ko zna odakle pojavili i godinama tutnjali javnom scenom Srbije, a posebno gomila izgovorenih gluposti u tom periodu, naterali su me da se, baš kao i borci za Veliku Srbiju, spustim na zemlju i budem mnogo skromniji u svojim namerama. Postalo mi je jasno da je to ogroman posao koji zahteva timski rad iz kojeg bi proizašla višetomna enciklopedija srpskog zanosa, ludila i stradanja tokom 80-ih i 90-ih godina. Zato sam se opredelio za samo jedan segment, jednu kariku lanca koji je bio obmotan oko vrata srpskog naroda i koji ga je polako, ali sasvim sigurno davio. Ta karika bili su ‘ljudi u crnom’, tj. episkopi i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve. (Naravno, ne svi, ali svakako ogromna većina.)”.
U nastavku Tomanić objašnjava kako je krenulo zlo. “… Trebalo je uložiti veliki napor da se Srbi uvere u ispravnost svega onoga što su neki pripadnici njihovog roda činili tokom ratnih 90-ih godina. Trebalo je srpski narod ubediti da je uvek vodio odbrambene i pravedne ratove koje su uvek započinjali oni drugi. Nije bilo nimalo lako navesti jednog običnog, prosečnog čovjeka da iz mirnog porodičnog života ode na ratište i počne da ubija. I da još poveruje da je sravnjivanje Vukovara sa zemljom i držanje Sarajeva u opsadi više od hiljadu dana bogougodno delo srpskih pravednika.
Za sve to bila je neophodna dobro razrađena ideologija. Inače, da je nije bilo, odnos većine Srba prema svemu što se dešavalo tokom 90-ih godina verovatno bi bio sasvim drugačiji. Ili, kako to kaže sociolog Leo Kuper: „Bar kada dejstvuju zajedno, izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno videti onakvima kakvi ustvari jesu – obični lopovi i ubice…“
Na koji način je trebalo ostvariti „novi srpski poredak“, ili jasnije rečeno Veliku Srbiju sastavljenu od ‘avnojevske’ Srbije, Crne Gore i njima ‘anšlusiranih’ delova drugih republika bivše SFRJ, najbolje je objasnio akademik Milorad Ekmečić u jednom od brojeva “Književnih novina” iz 1988. godine.
Evo šta on o tome kaže: “… nasilje je babica stvaranja nacionalnih država, i to, uglavnom, nasilje u ratu. Svaki nacionalizam počinje skupljanjem bajki ili epskih pjesama, i to je, dakle, elitni nacionalizam. Svojim studentima pričam anegdotu s početka prošlog veka iz Praga. U Gradskoj kafani, okupili se ljudi i sede, kao mi ovde, za stolom. Onda je neko ušao i upitao šta bi se dogodilo ako bi im se na glave srušio plafon kafane. Odgovor je glasio da bi to bio kraj češkog nacionalnog pokreta.”
Iz ove priče akademika Ekmečića, redosled poteza je apsolutno jasan.
-Prvo se intelektualna elita, dakle ljudi čije je osnovno oruđe i oružje reč, potrudi da narodu „provre krvca“, koristeći pri tom mitove, bajke, epske pesme, ili, drugačije rečeno, laži i poluistine koje svojom umetničkom vrednošću zadovoljavaju ljudsku potrebu za moralnim i lijepim.
-Nakon tog „zagrevanja“ počinje ono pravo, ono zbog čega su i uspaljivana srca i umovi naroda. Na scenu stupaju ljudi čije oružje više nije reč. Tada dolazi nasilje, „uglavnom, nasilje u ratu“.
Na kraju, zahvaljujući ovoj „babici“, uz dosta muka, krvi i bola, trebalo bi da se izrodi i ta toliko željena nacionalna država. Bez ovih epsko-mitskih „psihofizičkih priprema“ kroz koje je srpski narod prošao tokom 80-ih godina, a za čije sprovođenje su bili zaduženi „elitni nacionalisti”, devedesete verovatno ne bi bile onakve kakve su bile – ispunjene zverstvima i rušenjima, stradanjima i patnjama i srpskog i drugih naroda sa prostora bivše SFRJ”.
Evo nakon ovog citata vašem blogu dajem crveni karton!
Niste mi dorasli! Do nekog drugog virtualnog susreta lijep pozdrav!
Hadži Goran Petrović
- SIJEČNJA 2022. U 11:25
Ja sam već i napisao da je u Srbiji bilo saradnika okupatora, podvlači se reč okupatora čime se pravi razlika izmedju biti okupiran i biti neko ko sebe naziva nezavisnom državom i u svojoj režiji od vrha prema dole sprovodi ono što hoće, Srbija nije imala tu privilegiju za razliku od Pavelićeve NDH. Medjutim, Srbija se već nakon rata obračunala sa saradnicima okupatora i mnogima je presudjeno i streljani su, mnogi nažalost koji i nisu bili krivi već su bili sledbenici duha protivnog komunizmu. U Srbiji nemate (ili imate veoma mali broj) ljudi koji se ponose i sledbenici su sličnih ideja, što nažalost ne može da se kaže za Hrvatsku. Mali broj ljudi u Srbiji se ponosi i veliča Nedićevu Srbiju za razliku od daleko brojnije podrške i nostalgije ka NDH. I zista mi nije cilj dokazivati da je belo belo a crno crno i ulaziti u kilometarske rasprave, ipak je vama vaše muke puno bure ne trebam vam ja. Svako dobro.
hrvatskepraviceblog
- SIJEČNJA 2022. U 00:07
Vaš komentar čeka na moderiranje.
Hadži Goran Petrović, nikakve muke ja nemam! Pišem isključivo na bazi argumenata, ne muljam kao vi miješajući mitomaniju i lažiranu povijest.
Vi se trebate suočiti sa svojom odgovornosti za svo zlo koje ste počinili tijekom povijesti.
Hrvati su skupo platili NDH, sa pola milijuna ubijenih nakon Bleiburga na Križnom putu, a vi čak ni ne priznajete zločine.
Citiram iz knjige “Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” Milorada Tomanića
“Sve srpske crkve
Zašto episkopi SPC nisu mogli da pristanu na plan Kontakt grupe? Zašto je po njihovom mišljenju i dalje trebalo ratovati i žrtvovati živote i svog i drugih naroda?
Odgovor se nalazio u istom onom apelu koji je 5. jula 1994. srpskom narodu i svjetskoj javnosti poslala episkopska konferencija Srpske patrijaršije. U tom apelu se između ostalog kaže: “… kao narod i Crkva, duboko ukorijenjeni u mučeničkoj zemlji Bosni i Hercegovini, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji.”
Šta li su to episkopi mislili tvrdeći da ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira? Da li se ostaje bez nekog hrama samo zato što se on nalazi u drugoj državi koja se ne zove Srbija; Republika Srpska ili Republika Srpska Krajina? Da li je SPC danas ostala bez crkava i manastira koji nisu porušeni, a koji se nalaze u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ili su to još uvijek njene crkve i njeni manastiri?
I, naravno, kako riješiti taj problem, ako i Hrvati ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira, a Muslimani bez svojih džamija na prostorima koji pripadaju srpskoj državi? Za svaki slučaj, dvije godine kasnije, na svom redovnom zasjedanju održanom u maju 1996, Sveti arhijerejski sabor je donio sljedeću odluku: “Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na toj teritoriji.” Znači, bila je dovoljna samo jedna rečenica da bi SPC i dalje imala sve svoje crkve i manastire u bivšoj Jugoslaviji. Nije li onda logično pitanje: zašto ta rečenica nije izgovorena i ispisana mnogo ranije. Na taj način bili bi spašeni životi velikog broja ljudi koji su stradali radi postizanja ciljeva postavljenih od strane Srpske pravoslavne crkve.”
Pročitajte knjigu izdana je u Beogradu 2020. godine.
hrvatskepraviceblog
- SIJEČNJA 2022. U 00:31
U proslovu knjige Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj-Milorada Tomanića piše: „A što gledaš trun u oku brata svoga, a u svome oku grede ne primjećuješ ? Ili kako ćeš reći svome bratu: pusti da izvadim trun iz tvoga oka, a gle grede u oku tvome ? Licemjeru, izvadi prvo gredu iz svoga oka pa ćeš tada gledati da izvadiš trun iz oka brata svoga” (Mt 7,3-5)
Ali Srbi ne odustaju, i dalje pišu neprovjerene podatke i usput počinju vrijeđati i držati moralne lekcije… Ma, baš su naišli na pravu.
Hadži Goran Petrović
- SIJEČNJA 2022. U 11:07
Jevreji pre Drugog svetskog rata a i u ranijim periodima su bili populacija u Srbiji po ničemu ugrožena, obespravljena ili sputavana, tako je bilo od perioda obnove srpske državnosti i vremena Miloša Obrenovića koji je često posećivao beogradsku sinagogu. Jevreji su bili slobodan narod koji je sebe nazivao Srbima Mojsijeve vere. Porediti Nedićevu Srbiju sa NDH je jednako porediti Višijevu Francusku sa Naci Nemačkom. Sve što se dogadjalo u okupiranoj Srbiji u Drugom svetskom ratu nije ni jedan postotak užasa i strahota koji su se dešavali u NDH koja je kao (gotovo) slobodna i nezavisna, kako joj i ime govori u svojoj vlastitoj režiji istrebljivala Srbe, Jevreje, Rome i sve “nepoćudne” Hrvate. Jevreji nemaju popisano svih 6 miliona žrtava Holokausta ali probajte da im osporite tu brojku. Muzej Genocida u Beogradu ima oko 90.000 imena uključujući i moju rodbinu, ali zar je i to malo, zar je to samo 90.000? Gde je logor u Nedićevoj Srbiji sa 90.000 imena?! A da li je Jasenovac jedino stratište i jedini logor? Šta ćemo sa Jadovnom i ostalim logorima, jamama, sa Srbima koji su ubijani po kućama, u poljima, šumama… pa i sa onima koji su stradali u borbama protiv okupatora u NDH?! Da živimo u normalnim zemljama sva ta revizionistička literatura (nebitno sa koje strane dolazi) bi bila strogo sankcionisana i odgovorni za istu kažnjeni kako se i radi u zemljama koje su se suočile sa svojom prošlošću. Pokušajte slične bljuvotine da plasirate u Nemačkoj ili Austriji. Tvrdnja da je Jasenovac prolazna stanica ka Srbiji i Nemačkoj gde su Jevreji pronalazili smrt me duboko vredja kao čoveka, naročito kao nekoga čiji su preci stradali i ubijeni u samom logoru koga vi predstavljate maltene kao sigurnu kuću – sram vas bilo, pokazuje da nemate ni najmanje morala, da ste ostrašćeni i zlonamerni i pre svega širite laži. Stepinac je u svemu slušao i sledio papu pa tako i u retorici koja počinje da se menja u trenucima kada postaje jasno da Trojni pakt gubi rat, shodno prilagodljivosti Vatikana menjala se retorika i stavovi. Koliki je procenat Jevreja i Srba koje je spasao Stepinac a da su prethodno primili katolicizam, to treba istražiti. I vama preporučujem da učite ovaj blog vam je idealan kao prvi razred.
hrvatskepraviceblog
- SIJEČNJA 2022. U 06:43
Vaš komentar čeka na moderiranje.
Hadži Goran Petrović tipičan srpski komentar u kojem je vaša srpska istina jedina i neprikosnovena. A nije! Nego je skup mitova i laži!
I još se usudite meni reći da se sramim?
Takav je vaš kulturni način komunikacije? Uostalom samo sebe predstavljate! Vaša slika i prilika!
Vaš komentar je prepun nedokazanih manipulacija i laži. Niste se uopće ni potrudili provjeriti vaše napuhane brojke.
Ničim niste potvrdili vaše navode, a to je čista rekla-kazala, koju možete objesiti mačku o rep, koliko vrijedi kao dokaz.
A evo ja vama prezentiram službene brojke o žrtvama Drugoga svjetskog rata prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije, 1964.
* Spisak žrtava rata 1941. – 1945. rođenih na teritoriji Hrvatske, Beograd, 1966., Beograd, 1992. – Žrtve rata 1941. – 1945.
godine. Rezultati popisa, Beograd, 1966., Beograd, 1992.
I opet pokazujete svoj dilentantizam i neznanje!
Muzej holokausta Yad Vashem u Izraelu ima svako ime zapisano:
Dječji spomenik nalazi se u podzemnoj špilji koja vas okružuje u mraku. Kao što se vaše oči prilagođavaju, možete vidjeti žarna svjetla koja predstavljaju 1, 5 milijuna djece koja su umrla tijekom holokausta. Snimljeni glas naziva imena i doba tih nedužnih duša.
Aveniju Pravednika među narodima obložena je plaketa koja nosi imena pogana koji su pomogli Židovima, stavljajući vlastiti život u opasnost. Oko 23.000 ljudi je prepoznato, uključujući Oskar Schindler.
Dvorana imena je spomen svakog Židova koji je poginuo u Holokaustu, koji ima bogatu zbirku od preko dva milijuna “Stranice svjedočenja” – kratke biografije svake žrtve holokausta, sa ukupno 6 milijuna mjesta.
Znači i tu nemate pojma da Židovi imaju sve evidentirano!
https://hrv.worldtourismgroup.com/yad-vashem-jerusalems-memorial-museum-96628
Pokušajte vi svoje NEDOKAZANE bljuvotine-laži plasirati po svijetu???
Može vas vrijeđati neki podatak koliko god hoćete, kada ne znate istinu. Valjda ste vi boravili u Jasenovcu kao što je godinu dana gulio dr. Ante Ciliga i za to vrijeme napisao knjigu “Štorijice s Proštine”, pa svjedočite bolje nego on !? Koji diletantizam?
Zato vam svi govore da ste manipulatori i lažovi!
Je li teško provjeriti ono što pišete? E kada biste bili sposobni uopće naći koji podatak? A očito niste!
Stoga vam dajem veeliki crveni karton , jer se iz ovog bloga ništa ne može naučiti! Baš ništa!
Zaključak
Postavlja se pitanje što se postiže ovakvim raspravama?
Postiže se javna razmjena mišljenje i edukacija, ukoliko netko želi nešto naučiti!
Javnost ima pravo na istinitu informaciju.
I u Srbiji ima ljudi koji shvaćaju da im je velikosrpska politika donijela samo zlo, ali istovremeno ima i onih koji do tog zaključka još nisu došli, kod kojih još uvijek ta srpska mitologija o njihovoj ugroženosti ne popušta, ni kada im se podastru dokazi. Uvijek će sebe opravdati i optužiti drugu stranu. Tipično bizantinski!
Ti hrabrih ljudi koji nastoje istražiti istinu u Srbiji, bivaju osuđivani od svojih sugrađana, kojima nije do istine, već im je i dalje draže živjeti u njihovoj mitomanija i lažima.
U tome i dan danas ustraje SPC sa svojom politikom manipulacije i laži, umjesto evangelizacije!
