Turci nasljednici Osmanlija, Bošnjaci njihovi potomci
Islamistički virus koji je zahvatio sveukupni bošnjački korpus smrtonosniji je u zbirnom beha entitetu za nebošnjake od globalnog pandemija koronavirusa. Zahvatio je sve dijelove bošnjačkog naroda i gotovo da su nebošnjaci primorani na zatvaranje, u kakvom još nije ni jedan narod u svijetu, te napose ne u Europi na čijem teritoriju su zatvoreni nebošnjaci, na poseban način Hrvati.
Svaki izlazak Hrvata iz nametnutog bošnjačkog političkog lockdowna dočekan je odmah na vratima, čime ih se prisiljava na povratak u zatvorenost, a ako se ohrabre izaći bombardirani su sa svih strana u tolikoj mjeri da se ubrzo moraju vratiti u namijenjeni im zatvor. Čak ni zatvorenost u vlastitim domovima im ne jamči sigurnost da ne će biti žrtve tog smrtonosnog islamskog virusa unitarizma i centralizma, koji je korak do fizičkog napada. Pokazuje se toliko sofisticiran da odmah u prvom susretu udara na hrvatsko nacionalno i vjersko tkivo, što je dokaz savršenosti proizvodnje u političkim, vjerskim i vojnim bošnjačkim laboratorijima diljem etnički i vjerski čisti muslimansko-bošnjačkih gradova. Toliko su se proširili po tim gradovima i centrima političke moći da svoju opasnu rabotu prenose i izvan beha granica tražeći i nalazeći vrhunske svjetske stručnjake za usavršavanje vlastitog proizvoda.
Svaki pokušaj nebošnjaka da ublaže bilo kojim demokratskim cjepivom taj islamistički virus, i oslobodi se svakodnevnog bošnjačkog testiranja, virus naprosto još više mutira, s čime se stvara sve manji prostor za slobodno kretanje, i život udaljuje od normalnog. Više nije dovoljno da nebošnjaci nose maske, nego im se nameće šutnja, i postaje pitanje dana kada će im usta biti u potpunosti zalijepljena trakom i zatvorena za bilo kakvu komunikaciju.
Bit će im dozvoljeno govoriti samo ono što bude bilo ispisano u suvremenoj ahdnami, koju su Bošnjaci već ispisali, a visoki predstavnici recenzirali i čekaju samo trenutak kada će im ti isti visoki predstavnici dati signal za uporabu. Što više ušutkan hrvatski narod u domovini im Bosni i Hercegovini tim sve jači udari, svih načina, i na Hrvatsku.
Nastoji se podijeliti hrvatski narod po onoj narodnoj zavadi pa vladaj, ali i oslabiti Hrvatska na političkoj europskoj i svjetskoj sceni. Svaki pokušaj devirusiziranja bošnjačke pandemije unitarizma i centralizma, putova koji vode u najmračniji suvremeni isilizam, Bošnjaci u siromaštvu kulture dijaloga, karakteriziraju srpskim secesionizmom i hrvatskim entitetizmom. Sve zajedno imenuju radikalizacijom situacije BiH.
Bosna i Hercegovina uz sve ono što je čini svjetskim specifikumom je i bojišnica na kojoj se vodi žestoki sukob između bošnjačkog radikalizma, svakog predznaka, i euro demokratskog hrvatskog deradikalizma, do ratnog sukoba ugrijane beha političke arene.
Daytonsko primirje zaustavljenog vjerskog beha sukoba vrijeme je bošnjačkog agresivnog ekspanzionizma, koji se zaklanja nekontroliranom namjenskom industrijom. Bošnjaci su i prihvatili primirje onako što ono i nije, nije mir, to je međuvrijeme u kojem sukobljene strane analiziraju ratno vrijeme, njegove pobjede i poraze, te na temelju spoznaja vrše pripreme za nastavak zaustavljenog sa puno modificiranja kako bi započeti bio učinkovitiji od zaustavljenog.
Primirje koje je silom nametnuo Dayton, vrijeme je u kojem su Petritsch i Ashdown kao najveći bošnjački suradnici u ubijanju europskih vrijednosti u BiH, iskoristili do maksimuma u jačanju bošnjačkog fundamentalizma, koje se pokazuje sve većom prijetnjom europskoj sigurnosti. Vrijeme primirja visoko predstavnička bošnjačka koalicija uspješno je iskoristila, gotovo najviše u obespravljivanje i potlačivanje hrvatskog naroda kao barijere izgradnje beha federacije u čisti muslimansko-bošnjački entitet.
Kako bi što više izgrađeni gotovo četrnaestostoljetni hrvatski nacionalni identitet ponizili, a svaki pokušaj ponižavanja je znak nepriznavanja hrvatske odraslosti i svijesti oćuvanja napadnutog identiteta, Bošnjaci hrvatsku obranu u BiH nastoje prebaciti u Hrvatsku, nastojeći lažno prikazati nemoć Hrvata u beha zajednici da se bore i očuvaju svoju izborenu slobodu. I obranjeni teritorij kako u vrijeme vjerskog beha rata tako i vrijeme muslimansko- mudžahedinske agresije.
Uvlačenjem Hrvatske u bosanskohercegovački mrak u kojem je davno nestalo političke struje za paljenje svjetla dijaloga, konsenzusa, i bošnjačkog priznanja da je beha zajednica i bošnjačka, i hrvatska i srpska, bošnjački je put kojim dovode, dakako uz dobre plaće iz islamskih naftom bogatih zemalja, pristalice i (su)branitelje svoje politike isključivosti. A kada ne uspiju kupiti sve europske potrošene i jeftino samoprodane političare, tada iz neki bošnjačkih centara čuju se samopriznanja kako je beha problem Hrvata nerješiv, i da njihovim marginaliziranjem i obespravljivanjem čak i dio svijeta priznaje nestanak Bosne i Hercegovine. To bošnjačko samopriznanje Hrvata kao temeljca bilo kakve cjelovite beha zajednica, bez obzira na razloge koji ih prisiljavaju na to, je zapravo u prvom redu bošnjačko priznanje autohtonosti i domicilnosti, temeljnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Priznanje te povijesne beha istine put je bošnjačkog hoda na kojem bi se morali odreći svoje izdaje Bosne i Hercegovine, oružjem “Turska je naša mati, tako je bilo i tako će ostati”, kao nacionalnog traženja na pogrješnom prostoru vezivanjem uz Osmanlije na način prkosnog pjevanja i uzvikivanja “mi smo potomci Osmanlija”. Turci nasljednici Osmanlija, Bošnjaci njihovi potomci. Eto mosta koji u bratsku vezu povezuje Bošnjake i Turke, sve na štetu europske Bosne i Hercegovine, i rušenja poveznica kršćana, napose katolika i muslimana kao fedralnih partnera u beha zajednici.
O hrvatskom temeljcu bez kojeg nema BiH, jer taj kamen je gotovo četrnaest stoljeća duboko ugrađen u njene temelje priznao je bivši mostarski gradonačelnik Safet Oručević kad je kazao za federalnu.ba: “O hrvatskom pitanju se dobro sjećam jednog stava međunarodne zajednice gdje su rekli sve to što vam rade, riješite to, izdržite, istrpite, mijenjajte jer bez Hrvata nemate BiH”. Iskrenom beha domoljubu jedino vezanom za Bosnu i Hercegovinu, bez bilo kakve veze ni koliko je dlaka na glavi debela sa najstravičnijim okupatorom kraljevstva Katarinina i fratarske zemljice, najbolji, zapravo jedini, je put kojim se gradi, i može izgraditi buduća Bosna i Hercegovina, dovoljno duga i široka i za Bošnjake, i za Hrvate, i za Srbe, pa čak i za političke Muslimane i Bošnjake koji se prekrstiše u Građane i Ostale.
