Nitko nema knjige da bi ih negdje skladištio i pohranio, već da se njima služi
U zadnje vrijeme se puno piše i govori o gospodinu Zvonimiru Frki Petešiću, predstojniku premijerova ureda. Njegovo boravište, prebivalište, stan od 96 kvadrata u Jurišićevoj ulici, brzo renoviran od potresa, podrum za pohranjene knjige, garaža za auto, velike zasluge za Domovinu iz Pariza, domoljublje, hrvatstvo, zasluge za narod, visoka djelotvornost na poslu koji sada radi, zanima svekoliku javnost. Nema tu ništa spornog, niti protuzakonitog, rekao je premijer i spomenuti gospodin na javnoj televiziji. Možda i nema. Međutim, pisanje, komentari i polemike oko cijelog slučaja ne prestaju, već se gomilaju. To je hajka i haranga, rekao je premijer. To je u službi onih koji demontiraju vladu, vlast i državu. Pila se negdje nekako okrenula. Koristi se obrnuta logika.
Ako je sve po zakonu, transparentno i uobičajeno, zašto onda tolika galama. Zašto toliki javni interes? Nije da nema drugih afera, pa se ovime pune mediji. Nešto očito nije kako valja. Nešto nije u redu. Mislim, da nije u redu da taj visoko rangirani državni dužnosnik, nije u svom stanu mogao smjestiti svoje knjige. Očito stan ima premalo prostora. Kad je tako. Stan je morao biti znatno veći. Knjige je morao smjestiti u podrum, nedaleko stana. Da je podrum u istoj kući, to bi se još i moglo shvatiti ili prihvatiti. Nitko nema knjige da bi ih negdje skladištio i pohranio, već da se njima služi. Zamislite situaciju da vam hitno zatreba neka vaša knjiga, morate po nju ići u podrum i poslije je vraćati tamo. Knjige su sigurno u nekim kutijama, što uslojava problem. Da bi knjige mogle doći na police, taj podrum treba tome prilagoditi. Treba ga adaptirati. Nadležni su se toga dosjetili i prionuli adaptaciji. To će navodno koštati oko pola milijuna kuna. Nije to mali novac. Za taj novac se puno toga dalo i moglo napraviti, posebice u socijali ili negdje na Banovini. Novac je očito iz nekih fondova, zbog čega se mora trošiti namjenski. Inače, eu tužitelj sjeda za vrat onome tko nenamjenski troši taj novac. Osim toga, ovo trošenje, pri adaptaciji spornog podruma, zadire u područje kulture. Kako znamo u tom području nije dobro i u dovoljnoj količini utrošen dobiven novac. Kako ga ne bi morali vratiti dobro ga je utrošiti. Kako su knjige u pitanju, to spada u kulturu, dakle namjenski. Umjesto da se divimo autoru ovog projekta, mi dovodimo u pitanje cijeli projekt i trošenje pola milijuna kuna na adaptaciju podruma. U tom podrumu su knjige, a ne ugljen drva, stari namještaj, kućanski aparati, zalihe živežnih namirnica, odbačene stvari kakvih su puni podrumi, pri čemu nije važno kakav je podrum u smislu održavanja i izgleda. Knjige su u neku ruku svetinje, posebice knjigoljupcima. Knjige su neprocjenjivo blago, kupovane i skupljane desetljećima. Nije red da budu spakirane u kutijama i smještene u neadekvatnom prostoru. Osim toga, nisu to bilo kakve knjige, kupljene na Hreljiću, za 10 kuna tri komada. To su vrijedne i skupocjene knjige. One dolaze iz Pariza. Nije svejedno, niti čije su to knjige. Kako „ni med cvetjem ni pravice”, tako pravice nema niti nad knjigama. Imala sam puno knjiga, svih žanrova, od stručne literature, preko enciklopedija, klasika do beletristike. Morala sam iz velikog stana preseliti u puno manji stan. Knjiga sam se morala riješiti, u velikom broju. Neke sam prodala u bescjenje, neke darovala, neke podijelila, neke stavila na klupe u parku,.., neke spakira i spremila u podrum, mali broj ponijela sa sobom i stavila u regal i vitrinu.
Međutim koga briga za to, Tko sam ja da mojim knjigama opterećujem javnost. Moje knjige su moja briga. Knjige bi trebale biti briga njihova vlasnika. Međutim, postoji i tu iznimka kao i u svemu. Nismo svi jednaki, ni po čemu. Neki su jednakiji, uvijek i posvuda, bez obzira na vlast, poziciju, opoziciju i člansku pripadnost. Ako si član HDZ-a tvoje knjige nisu obične knjige. Tada o tvojim knjigama brinu Državne nekretnine, odnosno čelnici te ustanove. Te i takve knjige ne mogu biti pohranjene bilo gdje i bilo kako. Osim toga, obnavljanje i adaptacija svakog prostora, posebice nakon potresa je korak naprijed u općoj obnovi. Ne može se reći kako se ništa ne radi po tom pitanju, posebice kad su svi papiri u redu i kad je sve transparentno, u smislu dobavljača izvođača. Sve su to provjerene firme i kadrovi, s kojima se dugo radi. Nitko ništa, pri tom ne skriva. Nema tu mjesta nekakvoj sumnji i prigovoru. Naš narod to ne zna, zato se i buni. Nadležni i oni na vlasti će to narodu podrobno objasniti.
Međutim, od toga nikakve koristi, samo još veća podozrivost. Mi smo u prosjeku nedovoljno obrazovani, da bi to razumjeli. Mi smo u načelu Balkanci, u ponašanju skloni balkanskoj krčmi, puni zlobe, jala, prigovaranja, nepovjerenja, sumnji i optužbi. Zna to dobro nadležni ministar za obnovu grada od potresa. Zbog toga i je toliko oprezan, te godinama premeće i usklađuje papire. Neće on od toga odustati. Neki su kako vidimo pobjegli od tih problema i sada s distance popuju o tome.
Kod adaptacije spornog podruma, je barem sve jasno, do u lipu. Nitko ništa ne skriva. Ljudi, knjige su u pitanju. Ne bilo čije knjige. To su knjige predstojnika Ureda predsjednika vlade. Budite razumni! Svega toga oko podruma ne bi bilo da je spomenuti gospodin dobio veći stan. O tome je prije trebalo misliti i odlučivati. Valjda je negdje oko Trga bana Jelačića bio adekvatan stan, negdje oko 150 kvadrata. Ako takav stan nemaju Državne nekretnine, na toj lokaciji, mogli su stan unajmiti i plaćati, kako to čine kad su u pitanju državni dužnosnici, posebice oni koji su državu zadužili za vrijeme Domovinskog rata.
