Od “stranačke ideologije”, preko kupovanja političkih moći utjecaja do “etno-biznisa”
Sjećam se kada je nekoliko godina nakon Drugoga svjetskog rata, jedan izvrstan kirurg u bolnici u Zagrebu, operirao “visokopozicioniranog komunistu”, nakon što su svi njegovi kolege to odbili s raznim izgovorima, znajući da tom pacijentu nije bilo spasa, ali dotični liječnik – kirurg je to ipak učinio, poštujući Hipokratov zakon svoje struke, po kojem svakom pacijentu treba pokušati pomoći. Ta operacija je sa stručnog stajališta kirurške izvrsnosti uspjela, ali je pacijent ipak umro (od ostalih uzroka, nevezanih uz izvođenje same te operacije), što je bilo za očekivati i zato su ostali liječnici odbili izvršiti tu operaciju. Na to su “drugovi komunisti”, za osvetu zbog smrti “druga”, zabranili tom izvrsnom liječniku kirurgu, bilo kakav rad u njegovoj struci (kao da je “zločinac”). Ne bi to bilo tako strašno, da se u to doba moglo otići u inozemstvo, gdje bi taj 50-godišnji stručnjak u medicini, glatko dobio zaposlenje kao izvrstan kirurg, ali se nije moglo izvan zemlje, pa je taj vrsni liječnik dolazio samo (njemu poznatim osobama) u kućne posjete, po potrebama i tako zarađivao za život.
Jedini je taj liječnik pomogao meni, nakon svih vrlo bolnih pregleda od petorice liječnika po bolnicama (koji su bili u regularnim radnim odnosima), jer je jednim pogledom ustanovio moju dijagnozu, kao puknuće slijepoga crijeva, koje je moje tijelo samo počelo sanirati otvrdnućem tkiva oko tog puknuća. Jedan od tih petero liječnika, koji su mi nanosili veliku bol pipajući moju upaljenu potrbušnicu i to stvrdnuće, je čak pretpostavio da je to “plutajući bubreg” (to jest bubreg koji se “otkvačio” iz svoga ležišta)?! Srećom mi je taj spomenuti liječnik bez prava na rad, pomogao da ozdravim i bez operacije, jer je bio zaista odličan dijagnostičar i kompletno izvrstan u svom zanimanju, a nadasve još i human čovjek !?
Drugi slučaj za kojega osobno znam, kako se postupalo s ljudima od znanja, je o rođaku moje majke, bankarskog stručnjaka, sa znanjem 7 stranih jezika, od kojih je jedan bio i arapski (uz pravilno pisanje arapskog pisma). Toga čovjeka su komunisti zatvorili, a onda ga tukli tako jako da su mu izbili sve prednje zube, izudarali glavu i tijelo, da je jedva preživio. To su učinili samo zato jer u je nekim novinama prije Drugoga svjetskog rata napisao kako: “Nije Srpski jezik jednak kao i Hrvatski, jer nije jednako da nekome u krilo sjedne deva ili jedna dijeva”. Čovjek je bio Hrvat, rođen u Jeruzalemu, čiji su roditelji otišli na to sveto mjesto iz vjerskih pobuda, gdje se on i rodio, a kasnije živio, dok nije uzmogao poći tražiti domovinu Hrvatsku, koju su mu kroz djetinjstvo opisivali roditelji i stariji brat. Taj meni dragi rođak, fini gospodin, zvao se Josip Modrić, koji također nije mogao nigdje više raditi službeno, pa je podučavao djecu strane jezike, od poznatih mu obitelji, po njihovim kućama. Svi su ga rado primali i gostili, da bi slušali njegove priče o dalekoj zemlji gdje je bio rođen, i odgojen u njegovoj mladosti, sve do kada je odlučio pronaći domovinu svojih roditelja (koji su umrli u Jeruzalemu dosta prije njegova odlaska). Nakon boravka i rada u Londonu, pa u Parizu, gdje je radio kao bankarski stručnjak, a onda također i u Zagrebu, gdje je stigao nekoliko godina prije Drugoga svjetskog rata (i u to vrijeme unaprijedio dio bankarskog sustava ondašnje Hrvatske). No to “našim” komunističkim vlastima nije bilo poželjno, jer “tko zna što taj sve zna i može”, što bi moglo ugroziti njihovu “vlast”?! To je tipična paranoja, koja se stvara od straha ignoranata, koji su na pozicijama bez znanja i sposobnosti za te pozicije, pogotovo da bi mogli unaprijediti društvo u bilo kojem pogledu, pa tako i u bankarskom poslovanju (zaključeno po navedenom primjeru).
Sličnih primjera iz prošlosti ima jako mnogo, a danas je još uvijek prisutno izbjegavanje lijevo orijentiranih političara, da se suoče sa stvarnim činjenicama zločinima bivšeg režima, jer tako nemaju ni hrabrosti spoznati razloga današnjih promašaja politike u Hrvatskoj. U političkoj areni Hrvatske znanje i rad nisu na prvom mjestu, već i dalje su to razne teorije, bez dokazivanja sa rezultatima rada, sa kojima se obmanjuje same sebe, jer narod više ne vjeruje nikome u današnjoj političkoj “eliti” Hrvatske.
Jedan loš “običaj” se prenosi u javnosti čak i od dobronamjernih promatrača politike, kada kritiziraju Andreja Plenkovića, zaključujući paušalno o svim ministrima jednako (iznoseći “sumnje”, a ne dokaze. To nerazlikovanje onoga što vrijedi, od onoga što ne vrijedi u radu državnih dužnosnika, je štetno. Iako nemam osobnih interesa objasniti rad i funkciju današnjeg ministra financije Zdravka Marića, važno mi je na primjeru njegovoga rada ukazati na stvarne činjenice, da bi se usvojilo istinu u javnosti, umjesto padanje pod utjecaj insinuacija koje navode na površne zaključke i zbunjuje naš narod. Po mojem mišljenju ministar financija, Zdravko Marić je vrstan u području financija, što je dokazao sređivanjem zaduženja naše države kod stranih financijskih institucija (banaka), a o samoj veličini duga on ne odlučuje, već samo pronalazi najbolje uvjete tih zaduživanja. S tim svojim znanjem je oslobodio nas, narod ove države, viška dugova, plaćanjem prevelikih kamata na samu glavnicu dugovanja, koje su sklapali ugovorima njegovi prethodnici, a da nisu znali (ni marili naučiti), kako se to radi bolje. Svi dosadašnji ministri financija nove Hrvatske (a da ne spominjem “bivše” u komunizmu, koji nisu imali ni osnovno znanje u bankarstvu) nisu se potrudili spriječiti tako nepovoljna ugovaranja državnih dugova, koje otplaćujemo mi. Hrvatski narod.
Tako isto trebamo biti sretni i zahvalni, ad se našao i jedan pametni čovjek, Denis Smajo, po zanimanju pilot kanadera, koji je proučio švicarsko bankarstvo, da bi zaštitio naše dužnike u švicarskim francima, što nije učinio ministar Boris Lalovac, koji je navodno i sam bio oštećen dugovanjem u švicarskim francima. To se dogodilo zato jer mi nemamo vlastitih banaka, osim “Hrvatske poštanske banke”, za koju ne znamo ima li dovoljno saznanja o poslovanjima stranih financijskih institucija, da bi na vrijeme mogla upozoriti naš narod o ugrozu od zajmova u stranim valutama, za što je potrebno imati široko znanje o svjetskom bankarstvu.
Smatram da se treba vrjednovati u Hrvatskoj znanje i volja pojedinaca za rad na općem dobru našega naroda, koji zasluže i nagrade za njihov rad i trud, a ne “bombardiranje” neosnovanim kritikama i zlobnim insinuacijama. Lako je kritizirati, već i zbog općeg nezadovoljstva stanjem u državi, no treba se usmjeriti na opće napore u kreiranju boljitka života u vlastitoj kući, to jest našoj domovini.
Navest ću samo još jedan primjer “gdje smo bili”, u odnosu gdje smo sada, da bi uvidjeli što nam treba obraniti, a što napadati. Odmah nakon Drugoga svjetskog rata počela je “čistka” intelektualaca (ubijanjem ili onesposobljavanjem u stvaralačkom djelovanju), kao nekog velikog “ugroza” od znanja tih ljudi, jednoumlju komunističke vlasti. Ubijalo se masovno i pojedinačno, a one koji su naučili šutjeti, pustilo se da samo ponešto rade.
Kako je u svakom znanstvenom radu potrebno izmjenjivati stručna mišljenja u krugovima znanstvenika (kako bi trebalo i u politici), tako je u sektoru istraživanja bilo gotovo nemoguće raditi znanstvenicima toga doba u Hrvatskoj i otvoreno surađivati, bez međusobne komunikacije. Dogovarali su se jedino putem tako zvanih “Usmenih Novina”, to jest sastajali su s u manjim grupama, izmjenjivali misli, a onda to usmeno prenosili dalje, širem krugu znanstvenika. U isto vrijeme su svaki od tih pametnih ljudi bili pomno nadzirani i praćeni od “Udbe”, kao potencijalno opasni za raj “režima”, jer je tadašnjim političkim dužnosnicima znanje izgledalo zastrašujuće “opasno”!? Zato se još i danas u hrvatskoj politici provodi odabir političkih dužnosnika ne po njihovim osobnim sposobnostima, dokazanim sa znanjem i radom na boljitku općeg dobra naroda, već po tomu koliko su “vjerni političkim uvjerenjima” stranaka, koja su u najboljem slučaju samo teoretska, a u većini slučajeva i lažna. Da je tomu tako, dokazuje količina “prebjega” političkih dužnosnika iz jedne stranke u drugu, što samo potvrđuje da njihove “stranačke teorije” nemaju dublje vrijednosti od površinskih proklamacija “nečega”. Ponekad se takve pojave nazove “stranačkom trgovinom” u kojoj je “stranačka ideologija” valuta za kupovanje političkih moći utjecaja, ili “etno-biznis” s kojim se izigrava “žrtve” manjinskih grupa u državi, što ne smije biti kriterij za ocjene sposobnosti rada bilo kojega dužnosnika, neke etno-nacionalne grupe ili većinskog naroda. Odabir za rad u vodstvu države treba biti po jednakim kriterijima ocjenjivanja osobnih sposobnosti iskustvenog znanja svakog dužnosnika osobno, uz odgovornu provjeru integriteta karaktera svakoga kandidata. Onda nam se ne bi događalo, da se ličnosti nekih političkih “odabranika”, ne poklapaju s retorikom njihovih predizbornih kampanja, a pogotovo ne s potrebama radne etike i sposobnosti za izvođenje obećanog rada na općem dobru naroda. Odavno je poznato da se “osobnost ljudi” mijenja postizanjem vlastitih ciljeva dobivanja političkih “moći”, a kao brojčano mali narod, mi ne smijemo ponavljati iste pogrješke odabiranjem “državnih dužnosnika”, kao do sada. Trebamo konačno naučiti kako odabirati one ljude koji su vrijedni našega povjerenja a za to kao prvo trebamo privesti primjeni ozakonjenu demokraciju, a to je moć naroda, kakva nam pripada u našem državnom uređenju, što je zadatak svih nas zajedno, jer se samo tako i može uspostaviti vlast naroda (ne s deranjem u Saboru, ili razbijanjima po ulicama u prosvjedima, već s upornim zahtijevanjem naših demokratskih prava. O tomu kako se organizira uspostava provođenja “glasa naroda” zna se iz iskustava uspješnih demokracija u državama veličina poput naše, što je vrlo lako naučiti, ali nešto teže primijeniti s ljudima koji se boje znanja i bježe od istine. Trebamo moći upotrijebiti naše demokratsko pravo da pažljivo biramo svoje državne dužnosnike, a onda i smijenimo one koji se ne drže svojih obećanja (i prije isteka predviđenih trajanja njihovih mandata), jer na to ima pravo svaki narod u demokratski uređenoj državi.
