Kako su Ujak Jack i Gordi Albion ponovno prevarili Njemačku i Rusiju
Napad Rusije na Ukrajinu je počeo. Sve je godinama pripremamo po istom obrascu kojim je pripremljen Drugi svjetski rat. Prije Drugoga svjetskog rata Britanija, SAD i Francuska su godinama gledali kako ponovno organizirati rat između svojih najvećih ekonomskih konkurenata Njemačke i Rusije kako bi se obje države ekonomski uništile. A nakon toga zauzeti ruska naftna polja u Bakuu. U tom cilju su nastojali Hitlera usmjeriti prema istoku. Čehoslovačke političare nagovarali su na popustljivu politiku prema Hitleru, a istovremeno su poljske političare nagovarali na što tvrđu politiku prema Nijemcima i njemačkoj nacionalnoj manjini u Poljskoj.
Zauzimanjem Čehoslovačke Hitler se domogao njihovih, tada najboljih svjetskih tenkova, te su Nijemci tek tada postali sposobni krenuti i na Poljsku.
Poljaci su odbijali sve pregovore s Nijemcima, vjerujući u vojni savez s Britanijom i Francuskom. Oni su doista odmah po njemačkom napadu na Poljsku objavili rat Njemačkoj, te na tomu stali. Nisu pokrenuli čak ni ozbiljniju mobilizaciju svoje vojske, vjerujući kako će tako izbjeći rat s Nijemcima i omogućiti im napad na Rusiju. Ali nisu znali kako su se Nijemci i Rusi tajno dogovorili o zajedničkom napadu na Poljsku.
Danas je situacija identična. Najveći ekonomski konkurenti SAD-u i Britaniji u Europi su Njemačka i Rusija. Radi toga je trebalo napraviti povod za novi veliki rat. A odličan povod je rat između Rusije i Ukrajine.
Radi toga su Ukrajini godinama obećavali ulazak u EU i NATO. Radi toga su ih nagovarali na što oštriju politiku prema Rusiji, i prema ruskoj nacionalnoj manjini u Ukrajini. Radi toga su Ukrajince nagovarali na vojni napad na odmetnute pokrajine, kako bi ih vratili u svoj pravni sustav. Radi toga su ih nagovarali da ne provode u djelo raniji mirovni dogovor s pobunjenicima. Radi toga su im slali vojne instruktore i oružje. Ali im nisu dali najbolje protuzračne sustave kojima bi stvarno mogli obraniti svoje nebo od napada ruskog zrakoplovstva i raketnih napadnih sustava. O svemu tomu su javno govorili kako bi isprovocirali Ruse.
Rusi su sa svoje strane počeli gomilati vojne snage oko Ukrajine, u prvo vrijeme vjerujući kako će Ukrajina odustati od sukobljavanja s ruskim interesima. Kako bi Ruse ipak naveli na napad na Ukrajinu Amerikanci su otvoreno govorili kako se ne će vojno miješati u rat između Rusije i Ukrajine. Prijetili su samo praznom puškom u obliku ekonomskih sankcija.
Sada kada je rat počeo u njega se odmah uključila i Bjelorusija. Po starom američkom običaju iz Prvoga i Drugoga svjetskog rata Amerikanci bi mogli malo pričekati da se sukobljene strane malo iscrpe, pa se tek onda uključiti u rat.
Najviše štete će imati Njemačko gospodarstvo, a i rusko. Dogodit će se potpuna obustava trgovine između Europe i Rusije. Prvi američki vojni napad bi mogao biti razaranje podvodnih plinskih cijevi između Rusije i Njemačke. Time će početi rat između Rusije i NATO-a, te bi se mogao proširiti i na druge članice NATO-a. Odmah potom bi Amerikanci mogli prekinuti i sve ostale plinovode od Rusije prema Europi. Time bi Njemačka ostala bez plina, a time i bez ekonomskog razvoja.
Njemačke mogućnosti sabotiranja ovakvih angloameričkih planova. Njemačka vojne sile nema, ali ima jaku vojnu industriju. Nema ni nafte i plina, a svoje nuklearne centrale je sama zatvorila. Na vlasti su im lažni zaštitnici prirode koji lažnim zastavama privlače ekologe i ljubitelje prirode, a stvarno služe interesima svojih donatora iz naftnih korporacija. Radi toga se ne može očekivati kako će njemačka država učiniti nešto što je suprotno interesima naftne oligarhije. Nekakav odgovor se može očekivati samo od njemačkih industrijalaca.
Njemački industrijalci će morati tražiti ponovno otvaranje nuklearnih centrala kako im industrija ne bi potpuno propala. Morat će početi puno više ulagati u ekonomski isplative obnovljive izvore energije, a ne neisplative koje guraju zelene stranke i zeleni pokreti. Najisplativiji izvor energije za grijanje su sunčani kolektori za grijanje vode. Ovakvi sustavi instalirani na hotele i motele se isplate za 2- 3 godine. Ali reklama za njih nema, kao ni poticaja. Poticaji se daju za električne automobile koji zagađenje prebacuju iz gradova na mjesta gdje se ugljen pretvara u električnu energiju. A kada se tomu pridodaju troškovi zbrinjavanja potrošenih baterija štetnost električnih automobila na okolinu bi mogao biti i veći nego kod dizel automobila. Poticaji se daju i za razvoj zelenog vodika koji bi se trebao proizvoditi energijom vjetrenjača. Ali kada se električna energija pretvori u vodik, a onda ponovno u električnu energiju dobije se 20 posto od one energije koja je utrošena. Istu tolika efikasnost se može postići i komprimiranim plinom koji je puno jednostavniji za izgradnju, proizvodnju i upotrebu.
Forsiraju zeleni aktivisti i političari velike vjetrenjače koji proizvode električnu energiju za punjenja električnih mreža, ali istovremeno koče male kućne vjetrenjače koje se postavljaju na krovove kuća. Za njih se ne dobivaju poticaji, već se traže razna najčešće potpuno nepotrebna odobrenja i certifikati. Postoje i nove male vjetroturbine koje mogu iskorištavati jednako efikasno i vrlo slabe, ali i vrlo jake vjetrove koje mogu raditi puno veći broj radnih sati kroz godinu, pa je potreba za akumulacijom energije puno manja. Ali ni te tehnologije ne mogu dobiti potrebne kredite za razvoj i masovnu proizvodnju.
U razvoju postoje savitljivi višeslojni fotopaneli, ali bankari ne odobravaju kredite potrebne za razvoj masovne proizvodnje. U laboratoriju su razvijeni i ultratanki printani fotopaneli koje su za sada manje efikasne od postojećih, uspoređujući ih po površini, ali su 100 puta efikasniji uspoređujući ih po težini. Ovakvi lagani savitljivi fotopaneli bi se mogli lijepiti na automobile, zrakoplove i zidove zgrada, čime bi se znatno smanjila potrošnja fosilnih goriva, ali nema kapitala za razvoj. Svi navedeni obnovljivi izvori energije bi dobro došli svima koji nemaju dovoljno energije, ali bi mogli uništiti postojeću naftnu industriju i na Zapadu, i u Rusiji, a i u arapskim državama. Radi toga je logično očekivati kako će i Amerikanci i Rusi zajednički učiniti sve na zaustavljanju razvoja ekonomičnih novih izvora energije.
Ako radi rata njemački poduzetnici uspiju u proizvodnju progurati neke od novih ekonomski isplativih obnovljivih izvora energije američko-britansko provociranje rata bi se kratkoročno moglo pokazati kao njihov promašaj. A dugoročno bi moglo pokrenuti potpunu transformaciju postojeće fosilne civilizacije u novu zelenu civilizaciju. Vrijeme velikih električnih mreža, velikih stambenih zgrada i velikih gradova bi moglo završiti, te donijeti vrijeme obiteljskih izvora energije na kućama, te stanovanja većine u slobodnostojećim kućama izgrađenih oko manjih postojećih gradova i sela.
Ako se njemački poduzetnici uspiju osloboditi stege naftno-bankarskih lobija od rata Rusije i Ukrajine čitavi svijet bi mogao imati koristi, što će svojom glavom nažalost platiti mnogi Ukrajinci.
Ruski interesi i ciljevi
Osnovni razlog za ruski napad na Ukrajinu je dugogodišnje ignoriranje od strane SAD-a ruskih sigurnosnih dugoročnih strahova. Rusi se širenjem NATO-a na granice Rusije osjećaju opkoljeno, te sve rade kako bi to širenje zaustavili. Pri tomu koriste rusku nacionalnu manjinu koja postoji u svim susjednim državama, te njih koristi kao razlog za miješanje u politiku tih država. Znajući za takve ruske, ne ekonomske već emocionalne probleme zapadni psiholozi i geostratezi su godinama inzistirali upravo na širenju NATO-a prema Rusiji. U to su se mnoge bivše članice Sovjetskog Saveza dale naivno uvući. Da su nešto znali o geostrategiji odabrali bi švicarski model trajne neutralnosti. To je model koji zahtijeva puno jače ulaganje u obranu, ali to nije problem ako se sav vojni materijal zakonski mora nabavljati od domaćih proizvođača. To tada nije trošak već predstavlja podlogu za razvoj domaće industrije. Umjesto ulaska u NATO Rusiji susjedne države su trebale osnovati svoje međusobne susjedne međusobne saveze, ali to nije odgovaralo Americi i Njemačkoj koji su svoje oružje nastojali što više prodati zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Sada, nakon ovog rata sve neutralne države oko Rusije morat će ući u NATO od čega će najviše koristi imati američka vojna industrija. Radi grješaka ruskih susjeda i Rusi su navučeni na grješke, vjerujući kako moraju izraditi svoj ruski svijet suprotstavljen anglosaksonskom svijetu. Odlučili su zauzeti dijelove Ukrajine u kojima ima znatan postotak Rusa, te usput osvojiti rudna bogatstva i plodna polja uz Crno more. Time planiraju Ukrajinu odvojiti od mora, te ju pretvoriti u prometno izoliranu i ekonomski ovisnu državu. Ako uspiju zauzeti čitavu Ukrajinu mogli bi postaviti i svoju marionetsku vladu koja zasigurno ne može imati dugoročnu stabilnost. Uvlačenjem Bjelorusije u rat Putin je i ovu državu potpuno vezao uz sebe, čime je dugoročno onemogućio pad režima u ovoj državi, te proširenje NATO-a i na nju.
Europske interesi i mogući ciljevi
Europska unija se u ovim geopolitičkim igrama pokazala kao potpuno nesposobna asocijacija različitih interesa. Dok se godinama sukob s Rusijom pripremao oni su se bavili rodnom ideologijom i planskim miješanjem rasa. U trenutku novog rata dio Europe koji je prikopčan na ruske naftovode i plinovode doživjet će veliku inflaciju i nedostatak energije. Sve što Europa može učiniti je na brzinu poboljšati odnose s arapskim državama kako bi im isporučili više nafte i plina po nižim cijenama. A za to nešto moraju dati muslimanskom svijetu, a mogu im obećati BiH kao prvu europsku većinski muslimansku državu. Drugi mogući izbor je ozbiljno ulaganje u ekonomične obnovljive izvore energije. U odnosu na Rusiju i Bjelorusiju Europa može jedino Bjelorusima ukinuti vize i dozvoliti rad u europskim državama, te tako ostaviti Lukašenka bez vojnika koji bi mogli masovno pobjeći na zapad.
Srpski interesi i mogući ciljevi
Srbi imaju dilemu, prikloniti se Zapadu ili Rusiji. Ako prihvate sankcije protiv Rusije plaćat će puno veću cijenu nafte i plana, a ako se priklone Rusiji imat će problem sa SAD-om. U slučaju da se priklone Rusiji ona bi ih mogla iskoristiti za izbijanje na Jadran, pri čemu bi Srbiji obećali proširenje na dio BiH, te izlazak na otvoreno more. U toj situaciji bi došlo do raspada savezništva između Hrvata i Srba u BiH, te sklapanja saveza između Srba i Bošnjaka. Ako bi se neka ruska vojna postrojba iskrcala u Banjoj Luci to bi postalo realno. Ako bi Amerikanci to pokušali vojno spriječiti, došlo bi do novog rata na Balkanu u kojem bi Srbi, na kraju bili veliki gubitnici.
Bošnjački interesi i mogući ciljevi
I Bošnjaci bi mogli rat prepoznati kao priliku za stvaranje svoje unitarne države na dijelu BiH, uz pomoć europskih država ovisnih o arapskoj nafti. U slučaju da Amerikanci napadnu plinovod na Baltiku time bi počeo rat Rusije s NATO-om koji bi se vrlo lako mogao proširiti na BiH i Hrvatsku oko Dubrovnika. Radi toga bi se Bošnjaci mogli sa Srbima dogovoriti o podijeli, i zajedničku vojnu navalu na Dubrovačku županiju, čime bi se prekinula trenutačna suradnja Dodika i Čovića, a za što se već 5 godina zalažu neki desni hrvatski političari i mediji ovisni o ruskom kapitalu. Tomu bi se suprotstavili jedino Amerikanci koji bi to shvatili kao ruski izlazak na Jadran preko Republike srpske. Radi toga će Amerikanci u bliskoj budućnosti biti jedini hrvatski stvarni saveznik u BiH.
Hrvatske prilike i neprilike u borbi za hrvatske interese
U ratu između Rusije i Zapada Hrvatska će se morati uključiti onoliko koliko se uključe i druge države NATO-a. U ratu mnogi odlučni potezi se mogu puno lakše donijeti. U ovom trenutku najveća geostrateška opasnost za Hrvatsku su težnje Bošnjaka da izbiju na Jadran. Radi sprječavanja toga Hrvatima u BiH bi trebalo pomoći u obnovi Herceg-Bosne. Najveći saveznici Bošnjaka su Njemačka i Austrija, ali ove dvije države će radi nestašice plina i nafte u ratnim vremenima imati puno manji utjecaj. Kako bi se taj za Hrvatsku negativni utjecaj dodatno smanjio Hrvatska treba što bolje surađivati s Amerikancima i njih navesti da podrže stvaranje trećeg entiteta. Potrebno ih je uvjeriti kako je to jedini način za zaustavljanje Rusa da preko Republike srpske, ili preko Bošnjaka izbiju na Jadran. Trenutačno su Hrvati i Srbi u BiH u dobrim odnosima, ali u slučaju raspada BiH Srbi bi se mogli vrlo brzo dogovoriti s Bošnjacima o međusobnoj podjeli teritorija Dubrovačke županije na bošnjački i srpski dio. Bivši Karadžićevi suradnici su upravo to zagovarali 2016. nudeći Bošnjacima upravo takav savez.
Sve će se odvijati vrlo brzo i svi planovi će se vrlo brzo morati korigirati, ovisno o situaciji na terenu. Radi toga bi hrvatska država morala hitno vratiti vojsku na dubrovačko područje, te mobilizirati viša zapovjedništva pričuvnih ratnih postrojbi radi zapovjednih ratnih vojnih vježbi, takozvanih ratnih strateških igara.
