Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Prilog teoriji izvorne pravaške ideologije Ivice Ive Josipovića

Hrvatska u EU-u treba biti i ostati kao jedna od suverenih i ravnopravnih država sa svim svojim osobitostima

 

Dr. Ivica Ivo Josipović: Prilog teoriji izvorne pravaške ideologije, Metodički prikaz istraživanja hrvatskoga nacionalnog i državnog pitanja, Tkanica, Zagreb, 2021.

Nakon što je protekle godine objavio knjigu: Suvremena Hrvatska – metodologija istraživanja društva i države, Josipovićeva nova knjiga nastavak je prethodne u kojoj autor iscrpno obrazlaže različite strane suvremenog hrvatskog društva i države u povijesnom kontinuitetu. U ovoj poglavito se usmjerio na povijest pravaške ideologije i političke prakse na njenom tragu, koja je po svom habitusu najviše odgovarala na pitanja hrvatske suverenosti, slobode i neovisnosti. Knjigu je podijelio u četiri poglavlja: I. Metodološki pristup i istraživačka metoda, II. Prvotni oblici hrvatske državnosti i koncept nacionalnog oslobođenja, III. Epoha nacionalno-oslobodilačkih procesa, IV. Hrvatsko nacionalno i državno pitanje. Autor je na kraju objavio sažetak rada, popis literature i kazalo imena.

Pomnom raščlambom iznijetih teza i zaključaka dolazimo do sljedećih spoznaja i poruka ove inspirativne knjige: 1. Autor je veoma dobro upućen u sve čimbenike hrvatske povijesti; 2. Argumentirano iznosi teške i mukotrpne političke, gospodarske, kulturološke i ine procese kroz koje je prolazio hrvatski narod i njegovi nacionalni predvodnici, 3. U tim procesima luči i razdvaja političke snage koje su, u datim okolnostima,  ispravno shvatile najbolje putove opstojnosti naroda na povijesnim vjetrometinama koje nisu bile nimalo sklone hrvatskom narodu, od zabluda, stranputica, izdaja, naivnosti i neznanja, častohleplja i služenja pojedinaca i političkih skupina tuđim interesima, 4. Autor je dokumentarno predstavio nacionalnu povijest, od narodnih vladara, preko Pacta convente 1102., Habsburške dionice 1537., Austro-ugarske sve do 1918. kao sustave u kojima je Hrvatska uživala ograničene oblike suverenosti i državnosti,  da bi glavninu svoje istraživačke pažnje poklonio hrvatskoj političkoj povijesti 20. stoljeća, napose u okrilju dviju jugosrpskih Jugoslavija – rojalističke Karađorđevićeve i Titove komunističke te Nezavisne Države Hrvatske, 5. Josipović ne će zanemariti ni najnoviju povijest hrvatskoga naroda u kontekstu europskih integracija i suvremenog globalizma. Vjerojatno će toj temi posvetiti neke nove svoje radove.

U središte interesa Josipović postavlja prirodno pravo hrvatskoga naroda na slobodu, pravdu, teritorijalnu cjelovitost, obranu, svekoliku suverenost i nesmetani razvoj u svijetu civiliziranih naroda. Suverenost ničim okrnjenu, ničim uvjetovanu, ničim ograničavanu, ničim izloženu prijetnjama i ugrozama. Dakle, poštivanja temeljnih prava koja pripadaju svakom narodu, pa tako i hrvatskom. Hrvatski narod, sve do današnjih vremena, živio je i borio se za opstanak u sustavima koji su uglavnom ograničavali njegova prirodna prava na slobodu i ravnopravnost. Upravo je to okosnica koja je uputila autora na isticanje onih nacionalnih vrednota koje su u zadnjih, više od stotinu godina, najodlučnije, najhrabrije i s najvećim moralnim i ljudskim argumentima branili i isticali pravo hrvatskog naroda na te vrednote. I koje bi trebale ostati postulatima u današnjim i budućim vremenima.

Prvi ozbiljniji primjer hrvatskoga otpora tuđincima Josipović vidi u Zrinsko-frankopanskoj uroti i tragičnoj sudbini njihovih vođa u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine. Premda se oružani oblik ustanka nikada nije dogodio, već se radilo uglavnom o pripremnim radnjama za isti, primjereno je govoriti o ustanicima, njihovim socijalnim nositeljima i ciljevima, a ujedno o pokretu za nacionalno oslobođenje hrvatskih teritorija kako od turske okupacije tako i od Habsburgovaca. Gajev Ilirski pokret (30-ih i 40-ih godina 19. st.) autor drži prvim hrvatskim preporodnim pokretom koji je po svojim idejnim postavkama, nažalost,  uglavnom ostao na kulturno-lingvističkim prijedlozima – zanemarujući dimenzije oblikovanja hrvatske nacije i hrvatske države. Usto poslužio je u negativnom smislu za protežiranje jugoslavenstva i panslavizma. Mislim da se u tom pogledu autor mogao više osloniti na djelo grofa Janka Draškovića. Važno mjesto u tim hrvatskim primjerima otpora Habsburškoj monarhiji Josipović poklanja Rakovičkoj buni 1871. predvođenoj Eugenom Kvaternikom. Rakovička buna ostat će do danas primjer hrvatske borbe za neovisnost u okolnostima koje nisu jamčile nikakvu mogućnost uspjeha.

U 20. stoljeću Josipović ukazuje na značaj političkog djelovanja braće Radić i napose sudbinu Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini 1928., ubojstvo velikog hrvatskog i europskog intelektualca Milana  Šufflaya 1931., Velebitsku – Ličku pobunu (1932.) protiv kraljevske vlasti dinastije Karađorđevića, koju autor smatra inicirajućim čimbenikom Ustaškog pokreta. Titovo komunističko jugo-srpsko razdoblje življenja hrvatskoga naroda u toj državi koja je zatirala sva hrvatska prava bilo je velika prijetnja samom narodnom opstanku. Zato će u Titovim ratnim zasjedanjima (Zavnoh i Avnoj) prikazati prijetnju negiranja hrvatskih nacionalnih prava i ukidanju hrvatske samostalnosti, čak u većoj mjeri nego što je ona bila ostvarena u bivšim sustavima.  Stoga će u pojavi Deklaracije o nazivu hrvatskog književnog jezika (1967.) i pokretu Hrvatskog Proljeća (1971.)  vidjeti nadu – plamen koji će se razbuktati u narednim vremenima, da bi svoju kulminaciju doživio u hrvatskom obrambenom ratu devedesetih godina 20. stoljeća i stoljećima priželjkivanu slobodu i neovisnost. Pri tome napose ističe epohalnu ulogu prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana.

U svim pokretima hrvatskoga otpora u borbi za nacionalna prava, slobodu, suverenost i teritorijalni integritet, Josipović, bez obzira na vrijeme i okolnosti tih slobodarskih djela, nastoji istaknuti one čimbenike koje je u svom vremenu sublimirao otac nacije – dr. Ante Starčević. Ne samo sublimirao i uobličio u političku doktrinu koja će nadahnjivati, ne samo pravašku političku misao, već i sve hrvatske domoljubne snage koje će na svom stijegu pronositi ideje potpuno neovisne i slobodne hrvatske države. Uza sva povijesna i današnja iskustva koja nas upozoravaju na iskustva tzv. Pet B., Beč, Budimpešta, Berlin, Beograd i Bruxelles.

Naposljetku, Josipović, bez obzira na odgovarajuće svjetonazorske razlike glede ostvarivanja slobode hrvatskoga naroda, ističe velikane koji su tomu težili i svojim životom svjedočili nauk otca Domovine dr. Ante Starčevića. Među inima: Eugen Kvaternik, Josip Frank, Milan Šufflay, Ante Pavelić. Uz njih spominje i značajna velika imena hrvatske kulture pravaške orijentacije: Eugena Kumičića, Ante Kovačića, A. G. Matoša, Milu Budaka … U toj plejadi posebno važno mjesto ima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman koji je itekako cijenio i prihvaćao velebno djelo besmrtnog Starčevića. A to je djelo zaživjelo u njegovu  ostvarenju slobodne hrvatske države. No, nikako Josipovićeve stavove ne možemo interpretirati kao težnju za izolacijom i samodostatnošću  hrvatskog naroda i države. Već suprotno. Josipović pozdravlja uključenje Hrvatske u Europsku uniju, NATO savez i druge međunarodne asocijacije. No, bitno je da u tim asocijacijama, u koje dragovoljno ulazi, ne izgubi temeljne oblike suverenosti, što primjerice znači da Republika Hrvatska u EU-u treba biti i ostati kao jedna od suverenih i ravnopravnih država sa svim svojim osobitostima. 

Mijo Ivurek

Povezane objave

Četnici u Zagrebu

hrvatski-fokus

Neargumentirana kompromitacija slova U

HF

KNJIGE U PODRUMU – Predstojniku treba pod hitno pronaći novi, veći stan

hrvatski-fokus

Igra dodjele i oduzimanja odličja

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više