Partiju ne zanima očiti čin, nama je stalo jedino do misli. Naše neprijatelje ne uništavamo, mi ih mijenjamo…
George Orwell 1949. izdao je čuvenu knjigu “1984.” gdje raspreda život u totalitarnom društvu visoke tehnologije. Nas će zanimati sam odlomak preslušavanja g. Winstona od starne mučitelja O’Briena, koji je dosta inspiriran Velikim inkvizitorom Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga.
“U Winstonovu ruku se zabola injekcija. Gotovo u istom trenutku blažena ljekovita toplina prožela mu je tijelo. Bol je bila odmah napola zaboravljena. Otvorio je oči i zahvalno pogledao O’Briena.
Kad je ugledao to teško, naborano lice, tako ružno, a tako inteligentno samo srce kao da mu se otvorilo… Stari osjećaj da u osnovi nije važno je li O’Brien prijatelj ili neprijatelj opet mu se vratio.
O’Brien je bio osoba s kojom se može razgovarati.
Možda čovjeku nije toliko do toga da bude voljen, koliko da bude shvaćen…
O’Brien Winstonu: Da ti kažem zašto smo te ovamo doveli? Da te izliječimo! Da te urazumimo!…
Partiju ne zanima očiti čin, nama je stalo jedino do misli. Naše neprijatelje ne uništavamo, mi ih mijenjamo…
Najprije moraš razumjeti da kod nas nema mučeništva. Čitao si o vjerskim progonima u prošlosti.
Postojala je inkvizicija. Doživjela je neuspjeh. Namjera joj je bila da iskorijeni herezu, a završila tako da ju je ovjekovječila. Ljudi su umirali jer se nisu htjeli odreći svojih istinskih uvjerenja…
Kasnije u dvadesetom stoljeću postojali su… totalitarni režimi. Bili su to njemački nacisti i ruski komunisti. Rusi su progonili herezu puno okrutnije nego što je to radila inkvizicija…
Prije nego što bi izložili svoje žrtve na javnom suđenju, oni su promišljeno i sustavno narušavali njihovo dostojanstvo. Skršili bi ih mučenjem i samoćom i pretvorili u bijedne , puzave mizerije koje priznaju sve što im se stavi u usta, koje same sebe obasipaju najgorim pogrdama, međusobno se optužuju… cvileći za milost… Mrtvaci su postali mučenici, a njihovo se poniženje zaboravilo (isto kao i kod inkvizicije, op., T.T.). I opet zašto? Zato jer su njihova priznanja očito bila iznuđena i neistinita. Mi ne pravimo takve pogreške. Sva su priznanja koja se ovdje daju istinita. Mi ih činimo istinitim. (Mučitelj kaže Winstonu da će biti kao da nije ni postojao, op., T.T.).
Ti si grješka u sustavu Winstone. Mrlja koja se mora obrisati… Mi ne možemo dopustiti da igdje u svijetu živi pogrješna misao, ma kako bila potajna ili nemoćna…
Zapovijed u starim despotski režimima glasila je: “Ovo ne smiješ!”. Zapovijed u totalitarnim režimima bila je: “Ovo moraš!” Naša je zapovijed: “Ovo jesi!”
(O’Brien Winstonu): “Nikad više ne ćeš biti sposoban za ljubav, prijateljstvo ili životno veselje, za smijeh ili znatiželju, za hrabrost ili osobni integritet. Bit ćeš šupalj. Potpuno ćemo te iscijediti…, a onda ćemo te napuniti sobom.”
“Postojao je trenutak… kristalne jasnoće kada je svaka nova O’Brienova sugestija … postajala apsolutnom istinom i kada su dva i dva mogla, ako se to zahtijeva, jednako lako biti i tri i pet.”
“Mi smo svećenici vlasti… Bog je vlast…, moraš shvatiti da je vlast kolektivna. Pojedinac je moćan samo utoliko što prestaje biti pojedinac… partijsko geslo “Sloboda je ropstvo”… se može obrnuti”. Ropstvo je sloboda”. Kad je samo – slobodno ljudsko biće uvijek doživljava poraz.”
Čovjek je smrtan, te O’Brien umuje: “ali ako se može bez potpuno ostatka podrediti, ako može uteći od vlastitoga identiteta, ako se može utopiti u Partiji tako da on i jest Partija tada je svemoćan i besmrtan. Drugo što trebaš shvatiti jest da je vlast – vlast nad ljudskim bićima. Nad tijelom da, ali iznad svega nad duhom. Vlast nad materijom, vanjskom zbiljom… nije važno.
Naša vladanje nad materijom već je apsolutno (tu se Winston pobunio da je nemoguće vladati materijom, tj. klimom, bolestima, bolima, smrću, silom teže).
(O’Brien odgovara): “Zbilja je u našoj lubanji… Moraš se osloboditi onih ideja iz 19. stoljeća o prirodnim zakonima.
(Winston se opet buni): “Ali to nije istina. Niste čak ni gospodari ovog planeta. Što je s Eurazijom i Orijentazijom? Još ih niste osvojili!”
O’Brien odgovara da je Oceanija svijet. Slijede njegove tvrdnje da je Zemlja stara koliko i mi ljudi, da su fosile izmislili znanstvenici iz 19. stoljeća i sl.
“Stvarna vlast za koju se moramo danonoćno boriti nije vlast nad stvarima nego nad ljudima…
Moć nad drugima sastoji se u nanošenju boli i poniženja. Vlast se sastoji u tome da se ljudski duh rastrga na komade i ponovno sastavi u oblicima koje ti sam po volji izabereš (vidjeti dr Donald Ewan Cameron, op., T.T.).
O’Brien kaže da ne stvaraju Utopiju, već: “svijet straha i izdaje i tjeskobnih muka, svijet u kojem gaziš i bivaš gažen…, sve nemilosrdniji što se više bude profilirao. Napredak u našem svijetu bit će napredak prema većoj patnji. Stare uljudbe su tvrdile kako se temelje na ljubavi i pravdi. Naša se temelji na mržnji. U našem svijetu neće biti drugih osjećaja do straha,, bijesa, likovanja i samoponiženja. Sve ćemo drugo uništiti – sve. Mi već razbijamo misaone navike koje su preživjele od prije Revolucije. Presjekli smo veze između djeteta i roditelja, između čovjeka i čovjeka, između muškarca i žene. Nitko se više ne usuđuje vjerovati ženi, ni djetetu ni prijatelju.
Ali u budućnosti ne će biti ni žena ni prijatelja. Djeca će se oduzimati majkama. kod rođenja, kao što se jaja uzimaju kokošima. Spolni će se nagon iskorijeniti… Ne će biti druge odanosti osim odanosti Partiji. Ne će biti ljubavi osim ljubavi prema Velikom Bratu. (Vođa, op., T.T.)
Ne će biti smijeha osim likovanja nad poraženim neprijateljem. Neće biti ni umjetnosti, ni književnosti ni znanosti. Kad budemo svemoćni neće nam više trebati znanost. Ne će biti razlike između ljepote i ružnoće. Neće biti znatiželje, ne će biti užitka…, ali uvijek će biti pobjedničkog uzbuđenja, radosti gaženja po bespomoćnom neprijatelju. Ako hoćeš sliku budućnosti zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – zauvijek!… Bit će to svijet terora koliko i trijumfa. Što Partija bude moćnija bit će manje tolerantna, što slabija bude oporba jači će biti despotizam.”
Winston se buni tvrdeći da civilizacija zasnovana na strahu, mržnji i okrutnosti ne bi mogla trajati.
To je nemoguće! O’Brien odgovara: “Recimo da odlučimo da se brže trošimo. Recimo da ubrzamo tempo ljudskoga života toliko da ljudi postanu senilni sa trideset godina… Zar ne možeš razumjeti da smrt pojedinca nije smrt! Partija je besmrtna… Mi vladamo životom na svim razinama. Ti zamišljaš kako postoji ljudska priroda koja će se zgroziti nad onim što činimo i okrenuti protiv nas. Ali ljudsku prirodu stvaramo mi. Ljudi su beskrajno kovni (tj. daju se kovati, oblikovati). Ili si se možda vratio svojoj staroj ideji kako će se proleteri ili robovi podići i zbaciti nas.
Izbij sebi to iz glave. Oni su bespomoćni. Čovječanstvo je Partija. Svi su drugi… bespredmetni… a ti sebe (Winstonu kazuje) smatraš superiornijim nama s našim lažima i okrutnošću?”
“Čas kasnije Winston je prepoznao (glas) kao svoj vlastiti. Bila je to zvučna vrpca razgovora koji je vodio s O’Brienom one večeri kada je pristupio Bratstvu. Čuo je sebe kako obećava da će lagati, krasti, krivotvoriti, ubijati, poticati narkomaniju i prostituciju, širiti spolne bolesti, bacati djeci vitriol (sumpornu kiselinu) u lice.”
