Ostvaruje se izreka Charlesa Baudelairea da će slikari jednog dana sami uništiti slikarstvo
Akademski slikar Ivan Ivica Mareković istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, autor kompleksnog opusa, u kojem se posebice ističu ciklusi ulja i akrilika na platnu, s motivima krajobraza i sakralnim temama, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama.
- Gospodine Marekoviću, trenutno radite na novom sakralnom ciklusu s motivima sv. Josipa. Na slici se opaža katedrala u Zagrebu s likom sveca na velikom formatu.
– Već sam prije naslikao nekoliko slika na tu temu, gdje sv. Josip drži maloga Isusa u ambijentu Zagreba, iza njih je katedrala. Rekao bih da je ljudima poznatije da je zaštitnik Irske sv. Patrick, a ne znajući kako je 1687. godine odlukom Hrvatskog sabora sv. Josip proglašen zaštitnikom Hrvatske i hrvatskoga naroda. Slikam uglavnom akrilikom, na platnu.
- Ovdje u Vašem atelijeru okruženi smo s nekoliko velikih platana istog motiva, različite izvedbe.
– Ušao sam u igru oblika, stavljajući katedralu u pozadinu, jednostavno malo se igram, svjetlost dolazi s jedne ili s druge strane. Svaka slika je drugačija. Za kvalitetu slike najvažnija je igra likovnih oblika i sklad likovnog prostora, a ideja je ono što je svrha slike, i koja tu sliku nosi. Ideja je sama tema sv. Josip.
- Na svim ovim platnima lik sv.Josipa je drugačiji.
– U povijesti umjetnosti se vidi kako su sveci slikani u određenim razdobljima, na način suvremenika svoga vremena. Ponekad se događalo da je lik sveca sličio samome slikaru ili sliče portretima ljudi koje su poznavali. Onaj lik čovjeka koji se autoru sviđa pojavljuje se na svim licima.
- Kako se pojavila ideja s motivom sv. Josipa?
– Pojavila se prije tri godine kada smo dobili ponudu da napravimo izložbu Sveci i blaženici u hrvatskom narodu, moja kćer Kristina Mareković akademska slikarica i ja. Ta je izložba godinama bila u organizaciji galerije Laudato, no kada je galerija Laudato postala Laudato televizija, oni više nemaju vremena za organizaciju tih izložbi, tako da je organizaciju preuzeo monsinjor Anton Sente iz Karlovca,iz svetišta sv. Josipa, u suradnji sa profesorom Stankom Špoljarićem i dr. Tanjom Baran. Na toj izložbi Sveti Josip je bio zastupljen sa dvije moje slike. Kristina je dobila ponudu, no kako je ona radila na dvije škole, pozvala je mene da i ja sudjelujem, u kratkom vremenu trebalo je napraviti dvadesetak slika. Istina je, i prije sam radio sakralne motive ali sada znatno više.
- Okružuje nas i niz srednjih formata, akrilika na platnu s motivom raspeća Isusa Krista. Kako ste prišli tom motivu?
– I ovaj motiv radim već dvadeset, trideset godina. Riječ je o čestom motivu u umjetnosti i on me je jako zanimao. Godine 1999. obolio sam i završio u kolicima. Razmišljanje o životu, o smrti, o muci, o životu koji više ne će biti isti, bit će prožet mukom. U razmišljanju o smislu takvoga života došao sam i do muke Kristove koja je za nas u biti simbolika. Muka Kristova je i naša muka. Svi ćemo mi jednoga dana nositi svoj križ. Tada sam počeo malo više slikati Krista, baš potaknut svojom bolešću i mukom koja je onda bila i u psihološkom smislu možda još veća muka nego u tjelesnom.
- Oba su ciklusa izrazito koloristička jaka.
– Oslobodio sam se. Dok sam bio mlađi imao sam neke druge ambicije i svjesno sam radio određeni kolorit. U prošlim vremenima moje su slike bile izrazito tamne. Možda je to bio utjecaj moga profesora, Vasilija Jordana.
- U Vašem opusu osobito se ističu krajobrazi,ulja i akrilici u različitim formatima. Taj veliki ciklus ostavlja dojam vrlo izdvojenog, zasebnog opusa u suvremenoj likovnoj produkciji.
– Slikam pejzaže i dalje. Počeo sam slikati pejzaže još u ranoj mladosti, još prije srednje škole. Pejzaž me je okruživao. On me je inspirirao. Kada završite ALU, želite biti originalni i poznati, pitate se, kako slikati da budem izvoran? Odmah sam shvatio da se moram vratiti onome s čime sam i počeo i da sam u tome najiskreniji. Samim slikanjem se otvaraju novi horizonti.
- Kod Vaših pejzaža, kroz vrijeme se opaža skretanje u apstrakciju.
– Moje su slike sada slobodnije. Uživam u igri oblika, boja. Odnos likovnih elemenata je ono što drži sliku i sklad među njima. Ne zaboravite, neki govore kako je najveća umjetnost glazba jer je posve apstraktna.
- Vi ste bavili i glazbom.
– U mladosti sam svirao bubnjeve,dvadeset godina sam pjevao u tamburaškom bendu, nastupili smo i na Radio Zagrebu.
- Vi aktivno slikate, strastveno. Kada ćemo imati prigodu vidjeti Vašu retrospektivu, recimo u dobrom prostoru u Zagrebu.
– Teško mi je reći. Ne krećem se previše, zbog svoje zdravstvene situacije, ni po izložbama ni u umjetničkim krugovima, ne surađujem s mnogo ljudi. Međutim, moram napomenuti, da smo izložbom “Sveci i blaženici u hrvatskom narodu“ obišli u godinu dana sa 14 izložbi obišli gotovo cijelu Hrvatsku, od Đakova, Zagreba, Pule, Šibenika, Dubrovnika itd. Izložbe su otvarali pet biskupa, jedan nadbiskup, rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Moram reći da meni to nije beznačajno.
- Nije li to šteta da ljudi ne vide izbor iz Vašeg velikog i zanimljivog opusa?
– Ne znam hoće li se to desiti za moga života. Možda se neka značajnija galerija zainteresira za moj rad. Ja se, u pravilu, nikad ne guram.
- Monografija?
– Grad Sisak je objavio 2010. monografiju o mome radu, koja pokriva trideset godina moga rada. Monografija je vrlo solidno napravljena.
- Kako vidite i doživljavate suvremenu likovnu produkciju u Hrvatskoj?
– Dvadeset godina sam radio kao likovni pedagog u školi i imam razumijevanje za svačiji svijet. Suvremenost i njena avangarda nikad nisu bile odmah prihvaćene. Sjetimo se samo slučaja s impresionizmom i secesijom, koje su u svoje vrijeme čak proglašavali kičem. Pojava fotoaparata je promijenila smisao slikarstva. U nekim današnjim djelima čak imamo negaciju slikarstva. Često se klanjamo, ne slici, na kojoj ne vidimo baš ništa, nego potpisu određenog poznatog umjetnika, pa se to često svodi na onu Andersenovu bajku, “Carevo novo ruho“. Umjetničko djelo postaje ideja, dosjetka. Ideja se inače najlakše ukrade. U umjetnosti mora postojati osim talenta i znanje, vještina, da se ta ideja pretvori u umjetničko djelo. Sjetio sam se one izreke Charlesa Baudelairea, izrečene prije više od 150 godina, da će slikari jednog dana sami uništiti slikarstvo. Veseli me, da se, u posljednje vrijeme slikarstvo opet vraća figuraciji. Osim suvremenosti i trenda važno je da umjetnost ima i elemente nacionalne kulture.
- Svaki dan slikate.
– Prijepodne oko šest sati, nakon stanke poslije ručka, još navečer nekih četiri sata.
- Cijelo vrijeme svira glazba, kao sada jazz.
– U posljednje vrijeme postao sam audiofil. Volim dobar zvuk, kao da sam na koncertu. Ali i od toga mi je ipak važnije da je glazba dobra. Slušam sve. Rock me veže uz 70-e i podsjeća na mladost kad je sve bilo najljepše. Dok slikam slušam klasiku ili jazz. To me smiruje, i ponekad napuni ljepotom.
