Nadbiskup Stepinac je nadasve kao čovjek vjere istaknuto zagovarao pravo svakoga na život dostojan čovjeka
U tekstu sam već spomenula da je Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC-a odmah su se po dolasku Nijemaca išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost. „Sveti Arhijerejski Sinod izvršavat će zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i utjecat će preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti.“ Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca u kolovozu 1941. godine javno dali podršku kvislinškoj Nedićevoj Vladi i Nijemcima.
Za razliku od SPC-a nadbiskup Stepinac je nadasve kao čovjek vjere istaknuto zagovarao pravo svakoga na život dostojan čovjeka, s čime je po nauku Katoličke Crkve bez zadrške osuđivao svaku nepravdu i nasilje, a posebice ono izazvano klasnim, rasnim ili narodnosnim teorijama. U svjetlu uvažavanja povijesnih činjenica mons. Jurah Batelja u knjizi „Rivellijeva zavjera laži, blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva“, predstavlja ogroman broj dokumentacijskog gradiva koje nam vjerodostojno svjedoči o postupanju nadbiskupa Stepinca s pozicije dostojnog zastupnika evanđelja ljubavi i to u svrhu zaštite srpskoga i romskoga naroda. Jednako tako tu je zabilježeno i njegovo nastojanje za pružanjem pomoći zatočenima u logorima, što se u prvom redu odnosilo na upućivanje glasnih zahtjeva za humanim postupcima prema logorašima.
“Pored navedenoga u knjizi je posebice istaknuta problematika vjerskih prijelaza pravoslavnih Srba na katoličku vjeru i to potencirano iz razdoblja prvih trenutaka uspostave i učvršćenja NDH. I ovdje Batelja niječe Rivellijeve tvrdnje o načinima vjerskih prijelaza i ulozi nadbiskupa Stepinca, odnosno Katoličke Crkve u takvim događajima”, . Također je istaknuo kako u jednom dijelu knjige autor analizira i čitatelju pruža uvid u položaj Srpske Pravoslavne Crkve u počecima svećeništva i biskupske službe Alojzija Stepinca, te o ne manje važnom i znakovitom pravoslavnom šutljivom odnosu prema progonu Židova u Srbiji, rekao je prof. dr. Zlatko Begonja te primijetio: “ovaj je dio upozoravajućeg, ali poučnog karaktera”.
Patrijarh Porfirije poznat je hrvatskoj javnosti kao pjevač četničke pjesme“ Što se ono na Dinari sjaji… Je l’ kokarda na Đujićevoj glavi…“ I kao takav ne može u Hrvatskoj biti prihvaćen kao mirotvorac . Njegove su poruke licemjerne, proračunate i zlonamjerne.
„da bismo nadišli predrasude važno je da razumijemo jedni druge“
O kojem to „razumijevanju“ i predrasudama Patrijarh govori ?
O tome da su Srbi agresori na Hrvatsku, o tome da se SPC nikada nije ni jednom izjavom ogradila, ni osudila srpsku agresiju, nego baš suprotno kontinuirano napada hrvatsku državu i samim time hrvatski narod!? Jesu li to predrasude ili činjenice?
Kakvo je to „razumijevanje“ kada se Porfirije miješa u unutarnju politiku RH i Katoličke crkve, kada se postavlja kao tužitelj i sudac i presuđuje u svezi kanonizacije bl. Alojzija Stepinca i Jasenovca? Za njega je kardinalovo pismo, koje eto on „posjeduje- duboko problematično“!?
Pa neka pogleda u svoju crkvu kojoj je na čelu koliko je ona duboko problematična, moralno i etički stvarno duboko problematična, bez navodnika!
Samo u svezi Jasenovca toliko manipuliranje žrtvama i neprekidno viktimiziranje od strane SPC-a i Srbije je već postalo degutantno. Poznato je sramotno manipuliranje brojem žrtava, kao da su ljudska bića krumpiri u velikosrpskoj politici, sa 800 tisuća, pa 700 tisuća, pa 83 tisuće, da bi se znanstveno dokazalo da je 74.288 žrtava sa jasenovačkog popisa lažno ( prof. dr. sc. Neven Elezović i dr. sc. Nikola Banić – Hrvatski tjednik, br. 854., od 4. veljače 2021.).
Patrijarh kaže “Zločinci ne pripadaju nijednom narodu”, ma nemojte?
Je li se SPC ogradila od srpskih zločinaca?
Je li izopćila zločince iz svojega naroda?
Nije, naravno da nije! Vrijedi li i za logore na teritoriju Nedićeve Srbije i logore Miloševićeve Srbije iz 1991. godine kroz koje je prošlo 30 000 hrvatskih logoraša depolitizacija?
Je li itko u Srbiji kažnjen zbog tih logora?
I na kraju da ne kažu da spominjanjem SPC-a želim relativizirati zločine počinjene u NDH, moram napomenuti da je hrvatski narod višestruko platio zločine NDH, kroz Križni put ispunjen jamama, rudnicima, fojbama i udbaškim lividacijama nekoliko stotina tisuća žrtava, točan broj se nikada neće utvrditi, a četnici koji su masovno prešli u partizane, samo zamijenivši četničku kokardu sa „lijepom kapom partizankom“ 1945. godine kao veliki antifašisti bili ti egzekutori na Križnom putu, koji su ubijali ne samo zarobljene i razoružane ustaške vojnike, nego i nenaoružane žene, djecu i starce!
Hrvati su time prošli katarzu za NDH, prihvaćaju je kao dio prošlosti, isto kao i Nijemci nacizam i Talijani fašizam, dok Srbi ni dan danas nisu priznali četničke zločine i teror u Kraljevini Jugoslaviji i zločine iz 2.svjetskog rata, a ni zločine u srpskoj agresiji 1991.-1995. godine.
Isto kao što ni jugokomunisti nisu priznali zločine komunističkog totalitarnog titovog režima, unatoč Rezolucijama Vijeća EU 1481/2006 i Rezoluciji EU Parlamenta od 19. rujna 2019.
Sve ovo upućuju na to da je bilo dovoljno vremena za pripremu hrvatske diplomacije da učinkovito odgovore na sve objede i krivotvorine koje Srbi dijele po svijetu. Koristeći Memorandum SANU 1 i 2, sada i srpski svet, srpska diplomacija i srpski lobiji širom svijeta imaju široku mrežu sljedbenika, a gdje smo mi? Gdje je hrvatska diplomacija? Gdje su hrvatski lobiji? Tko bi trebao braniti i promicati hrvatske interese širom svijeta? Pa, naravno, hrvatska diplomacija, diplomatska i konzularna predstavništva širom svijeta potpomognuta od hrvatske dijaspore. Što rade naši veleposlanici u Sjedinjenim Državama, Ujedinjenim narodima i širom svijeta? Je li hrvatska Vlada i hrvatska diplomacija trebali postaviti u UN-u pitanje, kako država Srbija može postaviti izložbu logora Jasenovac, koji se ne nalazi na njezinom teritoriju, već na području druge države Republike Hrvatske? I zamislite: Komisija UN-a objavila je 1995. godine konačno izvješće u kojem navodi kako je tijekom 1991. godine pod nadzorom Srbije bilo oko 480 (četiristo i osamdeset) logora kroz koje je prošlo oko 8.000–10.000 zarobljenika vojnih i civilnih. Prema Komisiji, od kojih je oko 300 logora prijavljeni od strane jednog ili više neutralnih izvora i Komisija postojanje tih logora smatra potvrđena, a oko 180 logora bio je prijavljen od strane ne-neutralnih izvora, i za Komisiju je taj broj nepotvrđen.
Prema istom Izvješću, približno330 (200 potvrđenih i 130 nepotvrđenih) srbijanskih logora se nalazilo na području BiH, približno 80 (30 + 50) na području okupiranih dijelova Hrvatske, a približno 70 (40 + 30) na području Srbije (60) i Crne Gore (10).
Zaboravljeni logori i logoraši? Moglo bi se reći. Da nije Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, vjerojatno više nitko ne bi pitao za njih. Oni su bivši logoraši koji su tijekom Domovinskog rata mjesecima bili zarobljeni i zlostavljani u logorima. http://hdlskl.hr/
Nije nitko naravno, jer mi Hrvati nemamo prije svega hrvatsku vlast koja se bori za istinu o Domovinskom ratu, za hrvatske interese, pa tako nemamo ni hrvatsku diplomaciju koja bi postavljala izložbe i širila istinu o Hrvatskoj, nasuprot mnogobrojnih neistina koje Srbija nemilice širi!
Činjenica je da se svetac jedne crkve ne mora priznati kao svetac i drugih crkava. Na primjer. Katolička Crkva nikada ne će priznati svetog Nikole Velimirovića, koji je srpska pravoslavna crkva proglasila svecem 2003. godine „izjavio je Don Anton Šuljić, dodajući: ”Međutim, svetost svetca Katoličke Crkve blaženog Alojzija Stepinca, prešla je konfesionalne granice jedne nacije. On će biti u Papui Novoj Gvineji među katolicima također svetac.” “I danas se njegov lik pokušava prikazati spornim da bi se opravdalo vlastitu zarobljenost neistinama, vlastitu zatvorenost uma i srca. A mi dobro znamo da u njemu svakoga dana toliki vjernici, koji dolaze ovamo na njegov grob, prepoznaju ljubav Božjega Jaganjca – rekao je kardinal Bozanić.
Upravo iz tih razloga SPC se protivi kanonizaciji bl. kardinala Alojzija Stepinca, jer kada on bude proglašen svetim nemaju više prostora za manipulaciju i iskrivljavanje povijesne istine!
Moja je savjest čista!
(odgovor tužiteljima)
čl. 1. Savjest mi je čista i mirna pred Bogom,
pred Svetom Stolicom i mojim narodom.
čl. 2. S Rimskom svetom Crkvom u jedinstvu živim.
Ako je to krimen, smatrajte me krivim.
čl. 3. Na Petrovoj stijeni ja s narodom svojim,
uzdignuta čela pred poviješću stojim.
čl. 4. Crveni il’ crni, meni je svejedno –
vuk u ovčjem runu razmišlja tek jedno.
čl. 5. Udarit Pastira, stado preplašiti.
Zlima, zao naum, ne ću priuštiti.
čl. 6. Pod cijenu života ostajem uz svoje.
Znam, toga se najviše mrzitelji boje.
čl. 7. Optužba se čita,riječi lažno zvuče.
Presuda je, ipak, donesena jučer.
čl. 8. Odgovaram šutnjom poput Učitelja.
Svjedocima, lažnim, zar da dam veselja?
čl. 9. Ništa olakotno ne želim primiti.
Iz ljubavi činih što morah činiti.
čl. 10. U ljubavi naspram roda hrvatskoga
ne dam se nadkrilit časno ni od koga.
(Josip Prudeus)
Zaključak
Za razliku od bl. Alojzija Stepinca, Srpska pravoslavna crkva nema čistu savjest, nego i dalje inzistira, sa čime smo suočeni upravo ovih dana na otvorenoj agresiji na hrvatski teritorij, po odluci arhijerejskog Sabora iz svibnja 1996. godine: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se proteže na sve pravoslavne na toj teritoriji“
„Srpska Crkva u ratu i ratovi u njoj“, Milorad Tomanić, str. 227.
Dakle, čim je njihov plan o Velikoj Srbiji srušen sjajnom oslobodilačkom akcijom Hrvatske vojske – Oluja u kolovozu 1995. godine, odnosno nije ostvaren brutalnom oružanom agresijom, episkopi su odlučili da, već ako ne može vladati srpska država, onda da bar vlada Srpska crkva na cijelom teritoriju bivše SFRJ. I zato je bio helikopterski desant na Cetinju, zato se SPC miješa u civilne izbore u Crnoj Gori i zato je sveta srpska zemlja gdje god je srpska noga kročila, pa makar to bila Grčka ili Crnogorska noga kao u Istri. To je sve srpski svet!?
E nije i ne će biti dokle god nas ima! Još nas ima, još Hrvata!
(Svršetak)
