Hrvatski Fokus
Aktualno

Nova, mutirana ideologija – nova knjiga Ivice Ive Josipovića

Hrvatska i Hrvati između Novoga poretka i Nove ideologije

 

Nakon prve i druge knjige Ivice Ive Josipovića – “Suvremena Hrvatska – Metodologija istraživanja društva i države” (Tkanica, Zagreb, 2021.) i “Prilog teoriji izvorne pravaške ideologije – Metodološki prilog istraživanja nacionalnog i državnog pitanja” (Tkanica, Zagreb, 2021.) -, pred nama je treća Josipovićeva knjiga pod naslovom “Nova, mutirana ideologija – Metodološki pristup istraživanju Novoga poretka i ideologije unutar novije hrvatske političke povijesti”, čime je kompletirana trilogija pod nazivom SUVREMENA HRVATSKA. Prva Josipovićeva knjiga je politološko istraživanje odnosno metodološki pristup politološkoj analizi obnove hrvatske državnosti od 1990. godine, s osvrtom na današnje stanje i s projekcijama kako se treba u budućnosti postaviti prema raznim oblicima ugroze hrvatske države i njezina unutarnjega državnog ustroja. U drugoj knjizi trilogije autor je kroz metodološki prilog istraživanja hrvatskoga nacionalnog i državnog pitanja izvršio sveobuhvatnu znanstvenu analizu istraživanja suvremene hrvatske države kroz utjecaj izvorne pravaške ideologije na njezino nastajanje u turbulentnim vremenima krajem XX. stoljeća. U ovoj trećoj, završnoj knjizi trilogije “Suvremena Hrvatska”, autor znanstvenom metodom piše o novome poretku i novoj, mutiranoj ideologiji u okviru novije hrvatske političke povijesti.

Budući autor živi i radi u Australiji, gdje već dvije godine vrijede najjače COVID totalitarno-fašističke mjere, njegove znanstvene analize i politološki metodološki pristup suvremenim globalizacijskim mjerama u kojima vlada novi, mutirani kapital, daju samoj knjizi suvremeno i aktualno značenje. Autor tvrdi da su ekonomska, vojna i politička moć fašizma, nacizma i komunizma u prošlosti izravno povezana sa stanjem u suvremenim uvjetima totalitarne kontrole i uspona krupnog kapitala, pa odnos kapitala presudno utječe na smjer i prirodu suvremenih društvenih i političkih događaja. A svi ti događaji uokvireni su u nove oblike i nove nazive, prije svega – prema autoru – radi se o Novome poretku i Novoj ideologiji.

Kako je Hrvatska već devetu godinu u Europskoj uniji, Josipovića posebno zanima njezin položaj u toj integraciji za koju tvrdi da je ona, kako normativni tako i praktični oblik Novoga europskog poretka, koji se nastoji proširiti na sva druga područja, ne samo teritorijalno, nego i socijalno i politički. “Smisao Novoga europskog poretka je pripremiti teren – prekrajanje političke karte – za nesmetano kretanje kapitala, a Nova ideologija služi da opravda kako Novi poredak tako i djelovanje određenih čimbenika”, piše on i dodaje: “Stoga se Europska unija može promatrati kao suvremeni oblik europskog poretka u funkciji velikog poslovanja. Istodobno, postaje razumljiva bliska povezanost europskih političkih struktura s gospodarskim središtima, poput Središnje europske banke ili Međunarodnoga monetarnog fonda. Nedvojbeno je da se u srži Novoga europskog poretka i Nove ideologije kao njegovog obrazloženja jasno prepoznaje kapital, koji potom određuje sadržaj motiva i interesa, kako u prošlosti tako i u suvremenim okolnostima”. I tu autor uspoređuje stanje u dvjema propalim višenacionalnim Jugoslavijama sa stanjem u današnjoj Europskoj uniji i tvrdi kako je stanje u obje propale Jugoslavije ustvari bio “novi poredak u užem smislu”, dok je u EU-u na snazi “Novi europski poredak”, koji je ustrojen sukladno potrebama velikih nacija, a da se pritom ne vodi računa o potrebama malih naroda.

Ivica Ivo Josipović, na osnovi politološkog istraživanja, smatra kako projekt Europske unije nema dugoročnu perspektivu kao politička zajednica već isključivo kao gospodarska. Prema njemu, osnovni ciljevi EU-a su otvaranje novih tržišta za istrošene zapadne proizvode i lakše pronalaženje jeftinije radne snage. “Osnovna namjera EU-a je denacionalizacija nacionalnih država i transformacija EU-a u političku zajednicu po uzoru na Austro-Ugarsku Monarhiju ili Sjedinjene Američke Države, što znači prijenos značajnog dijela nacionalnog suvereniteta na europska zakonodavna i politička tijela”, tvrdi autor i preporučuje da je za Hrvatsku najbolje da se što više veže uz četvorku Višegradske skupine, posebice zato što se na taj način može bolje štititi područje vladavine prava i nacionalnog zakonodavstva.

Kao jedan od primjera zašto nije dobro što se je Hrvatska potpuno predala tehnobirokratima u Bruxellesu autor navodi zamjenu hrvatske valute kune i uvođenje eura. Razlog je što ulaskom u eurozonu Hrvatska prihvaća načelo nejednakosti, imajući u vidu da male i nerazvijene zemlje nisu konkurentne moćnoj industriji velikih država poput Njemačke i Francuske, već će tim činom olakšati izvoz robe slabije kvalitete i kapitala iz bogatijih država Unije u Hrvatsku. Jer, jedinstvena valuta, poput eura, “predstavlja sredstvo za omogućavanje slobodnog kretanja slobodnog kapitala, što je u tom smislu jedna od ključnih pretpostavki suvremene Nove ideologije”, ističe autor. Nadalje, empirijski i dugoročno promatrano, norma europskih stečevina negativno utječe na razaranje tradicionalne društvene starohrvatske strukture, a tu je i proces praktične izgradnje drukčijih društvenih odnosa koji nisu sukladni izvorno hrvatskima.

Prema Josipoviću Nova ideologija je “idejna, misaona, formalno znanstvena i politička propagandna djelatnost financirana od strane predstavnika vladinih i nevladinih organizacija, u formi institucionalizirane, dakle trajne i strukturirane djelatnosti sa zadatkom da široj javnosti predstavlja novi društveno-politički poredak kao opravdan, nužan, poželjan i u korist velikih i malih naroda”. Nadalje, “Nova ideologija predstavlja idejnu, ideološku i političku nadgradnju koncepta Novog poretka, s kojim ona čini jednu cjelinu”.

Iz ovoga proistječe, kako je to u knjizi autor napisao, da se unutar EU-a odvijaju grubi kolonijalni odnosi, “koji podrazumijevaju neselektivnu fizičku prisilu i državno nasilje radi prihvaćanja određene situacije, te da se postupno zamjenjuju modificiranim postavljenim ciljevima ne samo u načinu na koji se sredstva koriste za njihovo postizanje, već i u konceptualnom smislu. Otuda model neokolonijalne politike moćnih europskih nacija spram naroda na europskoj periferiji predstavlja poseban model društvenih i političkih odnosa”.

Za ovakvo razmišljanje autor ima utemeljenje u tvrdnji da, ukoliko obnovljena moderna hrvatska država predstavlja trijumf nacionalne ideje nad krupnim kapitalom ili iznadnacionalnim sektorom, odnosno privremeni poraz Nove ideologije, onda sâm ulazak u Uniju i bespogovorno prihvaćanje njezinih svih zakona i pravila ustvari znači gubitak državnoga suvereniteta. Jer, kako Josipović kaže, “Nova ideologija služi interesima krupnog kapitala i politike”.

Novi europski poredak uzeo je od tradicionalne marksističke ideologije načelo totalitarizma, dok je od liberalne ideološke koncepcije preuzeo načelo demokratskih formi političkog života – višestranačje i parlamentarnu demokraciju – ali samo kao “paravan za prikriveno djelovanje neformalnih interesnih grupa”, ističe autor. Prema tomu, koncepcija Nove ideologije “predstavlja oblik mutiranja izvorne marksističke i transformirane liberalne ideološke koncepcije u jednu novu koja je prilagođena suvremenim okolnostima”. Iz toga autor izvlači zaključak da je mutirana Nova ideologija zapravo modificirani oblik klasične marksističke ideologije pod nazivom neomarksistička teorija. S druge strane, i liberalna teorija u sve većoj mjeri poprima karakteristike neokomunističke, i to u dijelu koji se tiče ozbiljne namjere da se uspostavi totalitarni nadzor nad svim društvenim oblastima.

Kao čovjek koji je podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, točnije iz Bosanske Posavine, autor je jedan dio studije posvetio Dinarskom prostoru kojemu pripadaju Hrvati, a nikako ne “Balkanu” ili “Balkanskom prostoru”. Prema Josipoviću svekolika hrvatska povijest, uključujući noviju političku, locirana je na širem Dinarskom, a ne na Balkanskom prostoru. Ta ideja, da Hrvati žive na “Balkanu”, nije samo dio velikosrpske historiografije i politike, nego ona ima svoje korijene i u povijesti zapadnoeuropskih sila, prije svega Francuske, Velike Britanije i Njemačke, kojima je prostor hrvatskih zemalja oduvijek bio želja i zato su još u XIX. stoljeću izabrali Srbiju da predvodi ostale narode i nacije na ovome području. Zato, prema Josipoviću, treba ustrajati na nazivu “Dinarski prostor” i uznastojati na tezi i u teoriji i u praksi da je civilizacijska granica Istoka i Zapada i Bizantskoga i Rimskoga Carstva bila i ostala na Drini.

Osnovna pozornost studije usmjerena je k procesu metodološke demistifikacije predmetnih odnosa Novoga poretka i Nove ideologije, a ne teorijskoj raspravi spram različitih gledišta i teorija. Iz svih ovih navedenih, a i puno brojnijih nenavedenih podataka i razloga koji se nalaze u knjizi, ova knjiga ima budućnost i pravo je znanstveno osvježenje u suvremenoj publicistici.

Marijan Majstorović

Povezani članci

Čudo Gospe Sinjske

HF

Izvrsna predstava Christiana Jalžečića

HF

Tri desetljeća od progona Hrvata iz istočnoga Srijema

hrvatski-fokus

Sveti Mihael

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...