Biti mačka u Dubrovniku je bolje nego biti čovjek u Afganistanu, Ruandi, Kongu, Vijetnamu…
Tako blizu, a tako daleko! Niti dva kilometra istočno od moga gradskoga stana nalazi se selo Postranje u Župi, kojemu je zapadno Brgat a sjeverno Ivanica, prijelaz i visoravan prema Trebinju koji je nasreću pripao Federaciji BiH, tj. naselju popovopoljskom Ravno koje zapravo sa Ivanicom nema nikakve veze.
Okolna sela Makoše (ime iz slavenske mitologije), Buići, Martinovići, Grbavac, Benčina, Ljevakovina, Radovina, Lapačina (tako se prezivao do 18 stoljeća stari i brojni rod Miloslavića u starini, danas Lapačine imamo samo u Brocama), Petrača spadaju od 1970.g. u istu župu sa Brgatom.
Postranje je kapelanija župe u Mandaljeni (po Magdaleni!) 1850., 1956. je samostalna župa.
Divan je tu izgled na pitomu župsku udolinu, doduše danas je namjesto 7 lastavičjih gnijezda, kako je 7 zaselaka nazivao pokojni vremešni fra Ilar Lukšić, dosta betonskih kućerina i zgrade, tako da je Župa vrlo urbanizirana u ravničarskom dijelu.
Nesretni antički Epidaur u vrijeme prodora Slavena idr barbara našao se u situaciji šah mata, jer sa Ivanice možete kamenom pogoditi cilj koji hoćete.
Rijeka dubrovačka je sretnija, ona je poput minijaturnoga fjorda klisurina u koju konjanik može sići samo preko Brgata, strateškoga mjesta kojemu ime dolazi od Vergatum, starijega naziva Srđa.
Brgaćani su u starini bili nezavisni seljaci graničari, odatle i živopisna brgatska nošnja, ali i osebujni temperament brgatskih obitelji (preskočimo anegdote u vječitom peckanju i rivalstvu srodnika iz Gornjega i Donjega Brgata) koje su na povijesnoj vjetrometini strahovito stradale; zadnji puta od zločinačke horde lijepoga imena Jugoslavenska narodna armija.
I crkva u Postranju je bila oštećena, čak i pojedini grobovi.
Otac Eudarda Miloslavića rođenoga u Oaklandu, SAD, Kalifornija bio je iz Postranja (majka r. Milković) Eduard je dekan Medicinskoga fakulteta u Zagrebu i svjetski poznati patolog koji je vještačenjem dokazao da je u Katynskoj šumi zločin nad Poljacima počinio sovjetski režim. Vratio se u SAD, pa ga je jugoslavenski sud osudio smrtnom kaznom u izočnosti.
U Postranju je rođen fra Vice Kelez (1834.- 1895.) misionar u Palestini, poliglot koji je briljirao u armenskom i turskom jeziku, napisao katoličke molitve na turskom jeziku i Katekizam na armenskom.
Marin Kelez (1900.-1968.) je zapovijedao konvojima savezničkih brodova dubrovačkih brodovlasnika, odlikovan od velikoga, ali povremeno kontroverznoga državnika Winstona Churchilla. Tu je i glumac Miše Martinović, te Lale Niko, zvani Linđo, popularni lijeričar. Danas je u blizini automehaničar Lale.
Fra Jeronim Golubović (1865.-1941.), franjevac navodi se kao Konavljanin, iako su Golubovići izumrli postranjski rod. Talentirani povjesničar franjevačkoga reda i Svete zemlje napisao je preko 225. znanstvenih radova. Umro je u Italiji.
Došao sam u Postarnje sa ocem Josipom posjetiti donatore crkve Vlaha i Petra (Pera) Pejdar, te župnika don Nikole Berišića.
Vlaho je povjesničar u mirovini, dok se Petar bavio trgovinom, garevinom i prijevozom. Don Nikola je Janjevac školovan u Zagrebu, praktičan, komunikativan i duhovit s mjerom. Pokazujem mu fotografije iz Pupnata, odmah prepoznaje lovca Marka Šaina, razgovaramo i o korčulanskom dijalektu i običajima (tamo je don Nikola bio župnik), o starini don Anti Markoviću koji je bio i ostao kremen karakter.
Zvonik crkve je sagrađen 1970. vrlo je elegantan i skladan, iako nema poveznicu sa domaćom dalmatinskom tradicijom, djeluje meksički.
Sačuvani su vitraji možda najznatnijeg hrvatskog umjetnika Iva Dulčića, ili su slabo obnovljeni ili je meštar Ivo tada već bio teško bolestan. Tu je i vitraj Premerla, naručen od donatora Jakobušića.
Spominje se i donator Šesto za oltar (prezime iz livanjskoga kraja), drveni kipovi su rad Slovenca Janeza Ambrošića koji zaslužuju pomniju analizu.
Sv. Roko izgleda vrlo lijepo iz profila, iako u cjelini djeluje kao neki sjevernjački lovac, npr. Robin Hood. Sv. Marija je prikazana kao mlada i zdrava slovenska seljanka, ponešto blijeda i u crvenom i modrom ruhu. Sv Antun ima pogrešnu proporciju ruku, a sv Vlaho je nekako klasičan, bez izrazitosti. Tu je i slika Gospe nepoznatoga autora, po mom sudu s početka XX. stoljeća. Prilično uspjela slika, ali nažalost pomalo maniristička tako da je donji dio tijela prevelik. Tko je to mogao raditi, je li fra Marin Beusan kojega je učio češki slikar Jaroslav Čermak koji je boravio u Župi, ili lokalni slikar i solidan portretist Scatolini, što je manje vjerojatno.
Na groblju “srećem” grobove prijatelja i poznanike, uglednoga ugostitelja Petrušića i Mata Kalaša kojega je opaka leukemija usmrtila neposredno pred Domovinski rat u 21. godini života. Njegov djed je doživio skoro stotinu godina. Mato je bio srčani domoljub, žestoke naravi jako slične generalu Bobetku. Otvoren, temperamentan, sportaš, iskreni prijatelj. I njegova obitelj je ostala otvoren životu i vjeri.
Župa je u doba Josipa Broza imala vojne vježbe u kojima je postojala varijanta da NATO izvrši desant, prodre na Trebinje i zauzme Boku, strateško sidrište na ulazu u Jadran. Tito je razrušio tih godina (početkom sedamdesetih) centralni rezervoar prekrasne utvrde Dvrsnik koja dominira Bokom. Tu su i prelijepe austrijske utvrde Prevlaka, Mamula, Čičevo i dr. Danas se geopolitičke igre nastavljaju, hercegovački Srbi namjeravaju graditi zračnu luku istočno od Trebinja sa jako dugom pistom. Manipulacije vodom Neretve prema Trebišnjci dio su projekta Gornji horizonti, o čemu bi nešto više mogao znati biznismen Vuk Hamović, koejmu je otac Rade Titov general, majka pripadnica hrvatskog plemstva i partizanka, on je navodno vezan uz London, ali i Đukanovića.(?) A naše vlasti republičke, tj. Goran Grlić Radman nediplomatski napadaju Rusiju (može se pružiti podrška Ukrajini i bez da se žestoke riječi upućuju velesili, koja doduše jest imeprijalistička, kao i svaka druga velesila u povijesti). Mjesne pak vlasti bave se macom Anastazijom koja se “usidrila” ispred Kneževa dvora, pa joj je lokalni knez (pokladni) gospar Kera učinio šesnu kućicu u stilu mini dvora. S obzirom na kučkomaniju i mačkomaniju na Zapadu predviđam da će ova priča imati odjeka i u zapadnim novinarskim krugovima, jer biti mačka u Dubrovniku je bolje nego biti čovjek u Afganistanu, Ruandi, Kongu, Vijetnamu, ili Iranu kada ga je Irak napao uz podršku i Zapadnoga demokratskoga svijeta, i SSSR-a i bivše SFRJ. Mačka ima ime Anastazija, što tako sluti na rusku princezu ubijenu od komunista, ali i budalaštine pisca Vladimira Megrea o cedru. Bitka za Anastaziju se vodi nesmiljeno, srušena je i mrežna stranica Dubrovačkih muzeja, a nešto se događa i s Bačićem, Šuicom i unutar DPDS-a. Ima puno lipih stvari, ali ne smin kazat.
