Poznati sveučilišni profesor strojarstva, autor više knjiga i čovjek koji je cijeli život radio za opće dobro
Ima mnogo Hrvata koji su svojim talentima, životom i radom obogatili Ameriku, a za njih se u domovini nije ni čulo ili su pak već davno zaboravljeni. Jedan od njih je i dr. Josip P. Vidošić (1909. – 2003.), u Americi nekoć poznati sveučilišni profesor strojarstva, autor više knjiga i čovjek koji je cijeli život radio za opće dobro.
Josip Vidošić rođen je u Lovranu 10. lipnja 1909. od oca Josipa i majke Antonije. Godine 1922. s majkom i tri sestre došao je u New York, gdje mu je otac već boravio i bio američki državljanin. Po dolasku u novu sredinu Josip je nastavio školovanje. Srednju školu završio je u “Demarest High Schoolu” u Hobokenu i kao odličan učenik za nagradu je dobio studentsku stipendiju na “Stevens Institute of Technology” u istom gradu. Tu je diplomirao strojarstvo i potom postigao zvanje magistra, a nakon Drugog svjetskog rata doktorirao je u istoj struci na Perdue University u Indijani.
Nakon magistarske diplome Josip je tri godine radio u Keuffel & Esser Co. i u Whitlook Cordage Co., potom postao predavač na “Georgia Institute of Technology” u Atlanti, da bi nešto kasnije postao i profesor (“Regents Professor”) na istom sveučilištu. Također je bio i dekan u “Middle Georgia Collegeu”. U (veoma aktivnu) mirovinu pošao je 1973. Početkom 1960-ih (dok je Amerika bila u dobrim odnosima s Irakom) bio je i gost predavač na sveučilištu u Bagdadu, a nešto kasnije i na Institutu za znanost i tehnologiju u Seoulu, Koreja. Osim što je bio poznat profesor i odgojitelj novih generacija inženjera, objavio je nekoliko knjiga iz struke te poglavlja u knjigama više autora, brojne članke, priloge za Enciklopediju Britannicu itd..
Vidošić je 1935. u Hobokenu sklopio brak s Marthom Vanden Bulck, koja je, kao dijete, u Ameriku s roditeljima došla iz Belgije. Imali su kćer Dorothy i sina Richarda, koji je postao časnik američke mornarice. Martha je umrla 2001., doživjevši s Josipom 66 godina braka, osmero unučadi i desetero praunučadi.
Uz bogatu profesionalnu karijeru i sretan brak, Vidošićev život (kao i njegove supruge) bio je prepun raznih pothvata za opće dobro. Gdje god su živjeli, bili su višestruko djelatni. Nabrojit ćemo samo neke od Josipovih djelatnosti: bio je neumoran sudionik u radu katoličke župe kojoj je pripadao, što se vidi i iz činjenice da je, za vrijeme boravka u Georgiji, bio predsjednik katoličke udruge “Presveto Srce Isusovo”, predsjedao Konferenciji za katolički nauk i bio jedan od osnivača dviju katoličkih misija u Georgiji. Poslije umirovljenja živio je u Cooperstownu, New York, i odmah po dolasku postao jedan od najdjelatnijih članova mjesne župe. Bio je predsjednik društva “Ime Isusovo”, član župnog vijeća, lektor i djelitelj Euharistije. Bio je i dugogodišnji djelatnik među katoličkim skautima. Istraživao je i pisao povijest lokalnih župa. Jedna od njegovih knjižica je i A History of the First 130 Years of the Catholic Church in Cooperstown. Druge njegove djelatnosti za dobrobit ljudi uključivale su: dragovoljno podučavanje srednjoškolaca u matematici i fizici; podučavanje starijih osoba vožnji automobila; služenje u raznim odborima u mjestu gdje je živio; dežurao je za stolom za informacije u bolnicama; bio aktivan član u raznim profesionalnim udrugama. Ljudi su prepoznali njegovu nesebičnost i ljubav za opće dobro, za bližnjega te su mu za uzvrat iskazali razne pohvale i nagradili ga počastima.
Ime dr. Vidošića može se naći u Marquis’ Who Is Who, Who Is Who in Engineering, Men and Women of Science, Outstanding Educators of America, Community Leaders of America, International Register itd. On je Life Fellow of the American Society of Mechanical Engineers, Life Member of the American Society for Engineering Education. Među ostalim, dobitnik je i nacionalnog odličja časti DAR-a (Daughters of the American Revolution). Ovaj sin domovine Hrvatske koji je kao dječak otišao u svijet te svojim talentima i ustrajnim radom obogatio Ameriku preminuo je daleko od rodnog mu Lovrana, u Cooperstownu, država New York, 2. veljače 2003. Na posljednji počinak ispraćen je u mjesnoj crkvi Sv. Marije. Domovina može biti ponosna na njegove uspjehe i odanost znanosti, studentima, Bogu i bližnjemu.
