Početak velikog tjedna u svijetu sukoba i ratova
Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje je kršćanski blagdan, slavi se u nedjelju prije Uskrsa. Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan ili Velu šetimanu u Istri. Crkva se spominje Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja (Marko 11:1-11, Matej 21:1-11, Luka 19:28-44, i Ivan 12:12-19), ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga.
Kad je ulazio u Jeruzalem, puk je pozdravljao Božjeg sina s granom palme u ruci ili prostirkom od zelenih grančica, rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu.
„Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, magaričinom potomku “ (Zaharija 9, 9).
Svaki je Židov znao za Zaharijino mesijansko proročanstvo, zato je narod vikao Isusu: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visinama!““ (Matej 21, 9). Isus je istinski mesija i kralj. („Hosana“ je originalno na hebrejskom jeziku imala značenje zaziva „Daj, spasi!“, da bi se s vremenom pretvorila u poklik radosti, zahvalnosti i štovanja)
U spomen na to, na Cvjetnicu se prije mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama. Stoga se i crkveni obredi za Cvjetnicu sastoje od davanja blagoslova grančicama maslina i vrbe, a u prošlosti i palminim granama. Cvjetnici se još ponegdje pridjeljuju i obredi iz poganskih vremena, koji su povezani s obilježavanjem proljeća. Djevojke su se u tim prigodama ukrašavale proljetnim cvijećem, a i seoski su zdenci dobivali ukrase od zelenih grančica. Blagoslovljene su se grančice držale u kući i palile kad god bi ozbiljno zaprijetilo nevrijeme. Smatralo se da će dim iz blagoslovljenih grančica otjerati vještice (štrige, coprnice) koje stvaraju oblake i u njima „mijese“ tuču. Sama misa je posvećena Isusovoj muci na kojoj se čita ili pjeva cijeli izvještaj o muci iz Evanđelja.
Zašto Isus nije jahao konja, nego magarca? U drevnom Bliskom istoku vođe su jahali konje ako su išli u rat, a magarce ako su dolazili u miru. U Kraljevima 1, 33 se spominje kako je Salomon jahao magarca na dan kada je priznat kao novi kralj Izraela.
Zaharija 9, 9-10 odgovara opisu kralja koji „pravičan je i pobjedonosan, ponizan“. Za razliku od kralja koji jaše da bi pokorio, ovaj kralj jaše u miru.
Zaharija 9, 10 naglašava taj mir: „On će istrijebit’ kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit’ lûk ubojni. On će navijestit’ mir narodima; vlast će mu se proširit’ od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.“
Isus je ispunio sve ovo što je predvidio Zaharija. Svjetski mir kojeg će navijestiti ovaj ponizni Kralj biti će ispunjenje anđeoske pjesme iz Luke 2, 14: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“
Međutim svjedoci smo da je taj mir teško ostvariv! Uvijek se nađu pojedinci i vođe koji misle da se ratom rješavaju nagomilani problemi u međuljudskim i međunarodnim odnosima. Još kada kršćani u toj osobi vide spasitelja kršćanstva onda se stvarno treba zapitati gdje je nestao čovjek, a time i Bog koji je stvorio čovjeka: I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“ Postanak 1,26
„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori“ Postanak 1,27
Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovio ih i nazvao – čovjek.
Ali čovjek upozna grijeh. U knjizi Postanka 3 naznačeno je kako je Bog stvorio skladan i dobar svijet, ali su ga ljudi svojim djelima kvarili. Adam i Eva, kao prototipovi čovječanstva, najbolje oslikavaju to stanje. Po njima se vidi da grijeh potječe od čovjeka, a ne od Boga, da je grijeh uvijek povezan s čovjekovom slobodom i slobodnom odlukom, ali i da postoje i povijesne sile zla koje djeluju izvana.
„Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća“. Postanak 6,5
„ Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji“. Postanak 6,7
Sa svim tim mislima i osjećajima proživljavamo Križni put, Cvjetnicu, veliki tjedan u svijetlu strašne agresije na Ukrajinu. Pitamo li se gdje je nestao čovjek, gdje su nestale sve vrijednosti koje nam je usadio Bog, koji nas je stvorio na svoju sliku?
Gledajući masovne grobnice doslovno vrišti pitanje što je čovjek! Koji to čovjek može učiniti tako nešto čovjeku? Jeli Bog pogriješio stvorivši takvog čovjeka? Takav čovjek nije Božje stvorenje. Takvog čovjeka može stvoriti samo zlo. Takav čovjek je odbacio Boga i priklonio se Zlu, njega vode sile zla. I kako onda shvatiti kršćane koji takvog čovjeka koji je naredio agresiju, smatraju osloboditeljem kršćanstva? Neshvatljivo i neprihvatljivo!
Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci.” (Matej 7,12). Također u obliku koji je kod nas uobičajen kao poslovica: “Što ne želiš da se tebi čini, ne čini ni ti drugome.”
Tu treba doista imati široko srce. Tako široko kao Božje srce. On se uvijek drži “zlatnog pravila”. Samo da to opet iznova ne bismo zaboravili! Jer, čim nam se dogodi zlo, odmah nam “zlatno pravilo” nestane iz pameti. A ipak: mir je među nama, u nama, ako s time počnemo. Pomirenje počinje sa nama osobno. Jesmo li sami primijenili mjeru za druge s kojom bi željeli da budemo mjereni?
Isus upućuje ove riječi ljudima koji pokušavaju učiniti svijet boljim, pravednijim, zdravijim. Ako ljubimo samo one koji nas ljube; ako dijelimo samo s onima koji s nama dobro ophode, kako će se nešto promijeniti? Vrtimo se u krugu. Isus želi da izmijenimo svoj pogled. On želi da počnemo iznova. Da „ljubimo” one koji to ne očekuju od nas. Da dijelimo s onima koji ništa nemaju. Da postupamo bez obračunavanja, bez isprike, bez nagodbe.
Jer Bog je ljubav! Bog kaže: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ (Matej 22,39).
Bog zapovijeda: Ne ubij! (5. Božja zapovijed)
Zato se danas na Cvijetnicu ili Uličnicu svaki kršćanin bez obzira gdje živi, treba prisjetiti da smo svi ljudi, stvoreni od Boga, da pripadamo ljudskom rodu, da ljubiti bližnjega svoga znači shvatiti i osjetiti pripadnost ljudskom rodu, pa tako u sebi otkriti ljudskost! To je ona istina koja nam otkriva koliko smo slični. Neizrecivo je koliko mi ljudi uza sve različitosti imamo puno toga zajedničkoga, ali odobravati ili opravdavati na bilo koji način agresiju i zlo rata, znači da pristajemo biti žrtva osvajača, da i mi sutra možemo završiti u nekoj masovnoj grobnici.
Križ je plod Božje ljubavi kao odgovor na ljudske grijehe
Isus je došao u Jeruzalem na magarcu, simbolu mira, žrtvovao se, predao sebe na Križ, umro za naše grijehe kako bi nas oslobodio od njih i izbavio iz ropstva koje je grijeh uveo u ljudski život. Bog je požalio što je stvorio čovjeka, ali je pokazao kao nas ljubi, kako ne odustaje od svog djela i zato je na križu napisano krvlju Isusa Krista koliko nas Bog ljubi; zar na to možemo samo odmahnuti rukom te hladna i bešćutna srca proći mimo Raspetoga: ne odgovoriti ljubavlju na njegovu ljubav…
Bog nas ljubi i očekuje našu ljubav, ali nas na to ne sili: ljubav se ne da iznuditi – ona je dar srca. I zato Bog očekuje od nas da ga rado poslušamo, da ne činimo drugima što ne želimo da drugi čine nama! To je zlatno pravilo čovjeka prema čovjeku, koje povezuje sve religije i filozofije!
