Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se rasplamsao, i dok je odaziv u redove JNA bio sve slabiji, s druge strane se javljalo sve više dobrovoljaca, koji su se priključivali vojsci
(Priča tiskana u knjizi „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Toplički kraj, unatoč tomu što je na pojedinim mjestima lako ustalasana zaravan, i iako se uokolo vide brdašca, neodoljivo podsjeća na vojvođansku ravnicu. A od Niša prema Prokuplju, na samo nekoliko kilometara prije Prokuplja skreće se s glavne ceste desno i ubrzo dolazi u seoce po imenu Arbanasce. Tu, u imućnoj domaćinskoj kući s više članova obitelji Konstantinova djeda, mogla se ispuniti želja još sasvim mladomu Milisavu, Konstantinovu ocu, da pohađa Srednju poljoprivrednu školu u Futogu, a zatim da mu se kupi i manji stan u Novom Sadu. Ondje Milisav završava Poljoprivredni fakultet, ženi se Novosađankom Blankom, Martininom kćeri, i u Novom Sadu im se rađa sin Konstantin. Milisav se razvodi, ali i nakon razvoda živi u Novom Sadu i sebe smatra Novosađaninom, kao i većina stanovnika toga grada koja je u posljednjih nekoliko desetljeća došla u njega iz raznih krajeva Jugoslavije. Danas je tek svaki deseti stanovnik Novog Sada starosjedilac. Međutim, nakon razvoda svojih roditelja, Konstantin dolazi živjeti kod djeda u Arbanasce. Zaposlio se u Prokuplju, oženio Gordanu i s njom ima jednogodišnju kćer Saru, a Gordana je opet u drugom stanju. Gordanu i svoju praunuku Martina još nije vidjela. Konstantin ima dvadeset godina i Martina strepi da ga tako mladog ne uvuku u neke gluposti, a mogao bi biti i pozvan u vojsku. Nije slutila da se Konstantin, slušajući očeve i djedove priče, već opredijelio za jednu stranu, iako je odrastao u Novom Sadu i povukao vojvođanski naglasak i svi ga u Arbanascima zovu Lala.
Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se rasplamsao, i dok je odaziv u redove JNA bio sve slabiji, s druge strane se javljalo sve više dobrovoljaca, koji su se priključivali vojsci, ali i sve više stvarali vlastite paravojne jedinice. Iz Topličkoga kraja već su mnogi dobrovoljno otišli u rat. Ondje je jaka tradicija ratovanja protiv svih koji su ugrožavali srpski narod i Konstantin je svake večeri pored velike vatre u dvorištu slušao priče svog djeda s prijateljima i susjedima. Pijuckali su pritom šljivovicu, pušili cigarete zamatajući duhan u cigaret-papir kupljen u trgovini u Prokuplju i razgovarali o svemu i svačemu. Kako su opet došla takva vremena da je aktualna bila politika, Konstantinov djed je često razgovor na tu temu započinjao ovako:
– Ovaj naš Toplički kraj je od pamtiveka srpski!
Nakon toga bi se svi uključili u ovu priču, ali glavni su bili Konstantinov djed i stari učitelj u mirovini, pa je Konstantin slušao o onome što se događalo u povijesti zavičaja njegovih predaka, o čemu mu je djed već podosta govorio.
– Onda je ovde među nas, kada su Osmanlije osvojile Srbiju, došlo mnogo Arnauta i u Prokuplju ih je bilo više nego Srba! Tada je nastalo i ovo naše Arbanasce! – dodao bi stari učitelj.
– I danas nosi to ime, ali, bre, nama to ne smeta, jer sada nema niti jednog Šiptara u našem selu, a nikada ga više neće ni biti! – rekao je Tiosav, prvi susjed Konstantinova djeda, i svi su se zadovoljno smješkali.
– Kralj Milan je, posle onog drugog velikog rata s Turcima, naredio da se Arnauti isele iz celog Topličkog kraja – nastavljao bi učitelj.
– Ali oni, bre, i danas govore: “Neće biti mira sve dok ne budemo napojili bivolicu na Toplici, a kravu na Moravi”! – rekao je vidno uznemiren Dobrosav, šumar u mirovini.
– Samo da naši završe posao tamo s ustašama i balijama, odma’ će, bre, doći na red i Šiptari! – skoro je vikao Konstantinov djed.
U Balkanskim ratovima Toplički puk se proslavio na Bregalnici i dobio naziv “Željezni”, ali su austrougarska i bugarska vojska ipak 1915. godine ušle i u Prokuplje. Mnogi Srbi su tada internirani u Bugarsku i ubijeni, a Bugari su počeli nasilno provoditi bugarizaciju. Kada je počela regrutacija srpskih mladića u bugarsku vojsku, izbio je ustanak poznat kao Toplički ustanak.
– Srpska vrhovna komanda je tada sa Solunskog fronta avionom poslala rezervnog poručnika Konstantina Vojinovića i kapetana Konstantina Pećanca da vode ustanak – rekao je učitelj.
– I naši junaci su, bre, za samo mesec dana oslobodili ogromnu teritoriju Srbije! – oduševljavao se Radojica, predsjednik Mesne zajednice Arbanasce.
– Zato se moj unuk zove Konstantin! Kao Pećanac i kao njegov deda! – ponosno je rekao Konstantinov djed, ali je odmah, u šali, dodao:
– Samo mi se unuk tamo u Vojvodini nešto smekšao.
– Bre, Kosta, nije čudo! Još to tamo smrdi na Austro-Ugarsku! Samo da i oni ne budu hteli da se otcepe! – uzvikivao je predsjednik Mjesne zajednice.
– Nažalost, Toplički ustanak je ugušen u krvi, Konstantin Vojinović se ubio da ne padne u ruke Bugara, a Srbija je ponovno bila cela okupirana, sve do proboja Solunskog fronta, kada su i Prokuplje i naše selo oslobodili srpski i francuski junaci! – nastavio je učitelj.
– A kada smo napravili Kraljevinu Jugoslaviju, što je bila velika greška, u Drugom svetskom ratu je do izražaja došla ta naša luda srpska nesloga, pri čemu nas je najviše zavadio onaj komunistički bandit Tito! Klao se ovde brat sa bratom, četnik sa partiznom, ali klao se i brat sa bratom, četnik sa četnikom, što je neshvatljivo! – zapjenio se Konstantinov djed.
– Kosta Pećanac nas je odmah po izbijanju rata sa svojim četnicima štitio od Šiptara, koji su tu, takoreći na dohvat ruke, uz pomoć Talijana napravili Veliku Albaniju i želeli da osvoje što više srpskih teritorija. Onda se Pećanac morao sukobiti sa leđa i sa Titovim partizanima, u čemu su mu pomagali Nemci i Bugari. A kada su se oni povukli, Pećanac je sam sa svojim četnicima držao celi Toplički kraj – nastavio je učitelj.
– Onda, bre, nedićevci i partizani napadnu Pećanca i ovaj mora da sklapa sporazum sa njima i u Prokuplju se stvara zajednička četničko-partizanska komanda! Da ti, bre, mozak stane! – govorio je Konstantinov djed.
– A oko prevlasti nad zapovedništvom četničkim snagama Pećanac se sukobljava sa Dražom Mihailovićem i ovaj mu u pismu predlaže nagodbu. Pećanac bi kontrolisao četnike južno od Zapadne Morave, a on četnike u svim drugim područjima. Pećanac je odbio taj predlog i tražio je od Draže da mu se potčini, ponudivši mu mesto načelnika štaba svih četnika – objašnjavao je učitelj.
Četnički vojvoda Konstantin Pećanac je odmah po izbijanju rata izdao “Proglas dragom narodu”, u kojem sebe prikazuje kao zaštitnika svih Srba, pozivajući “odrede formirane bez njegovog odobrenja” da stupe pod njegovu komandu. Međutim, već krajem 1941. godine čak i neki od Pećančevih podčinjenih se pridružuju partizanima u borbi protiv Nijemaca, a Nijemci prestaju naoružavati nepouzdane Pećančeve četnike. Pećanac se tada obraća aktualnoj vladi Milana Nedića, koja surađuje s Nijemcima, za pomoć, jer smatra da je politika emigrantske jugoslavenske vlade slična politici koju je Pašićeva vlada vodila iz emigracije u Prvom svjetskom ratu, kada je on poslan u Toplički kraj, pa tako i sada treba on biti glavnokomandujući svim četnicima.
– Na kraju su ga, bre, svojim igricama svi izigrali i streljan je u Sokobanji 1944., upravo po Dražinom naređenju, Draža je službeno bio zapovednik Jugoslavenske vojske u otadžbini – rekao je učitelj.
– Pa su Dražu izigrali Tito i Englezi i dobili smo ono što smo dobili! – vikao je Konstantinov djed, zagrijan politikom i rakijom, i još žešće nastavio:
– Bili smo u zabludi. Nas su prevarili! Ali Srbi nisu više ludi da ih može bilo ko opet prevariti. Sada nas je ujedinio Slobodan Milošević i svi zajedno ćemo konačno pobediti sve naše neprijatelje po Božjoj pravdi i napravićemo Veliku Srbiju, kao što je bila Dušanova!
Konstantin se sutradan kratko pozdravio s djedom i svojom ženom, ali je dugo grlio i ljubio svoju jednogodišnju kćerkicu Saru, te otišao u Beograd. Ondje se prijavio u dobrovoljačke jedinice Vojislava Šešelja i za desetak dana se priključio borbama za Vukovar.
