Hrvatski Fokus

Na buvljaku

 

(Priča tiskana u knjizi “Uvrnute priče”, Književni klub HKUPD “Stanislav Peprek”, Novi Sad, 2018.)

Čim sam Ga vidio na buvljaku, jako mi se dopao i doveo sam Ga kući. Strašno sam Ga zavolio, a obojica smo još jako dobro izgledali i sve je kod nas još sasvim funkcioniralo, uz manje bolesti i kvarove, i kod Njega i kod mene, a što smo brzo i lako otklanjali bez ikakvih posljedica. I dugo smo nas dvojica veselo jurili kroz bespuća naše zbilje.

Danas, međutim, On ima trideset i tri godine, a ja sedamdeset i tri i obojica izgledamo oronulo, sve manje imamo snage, a i kvarovi su nam sve ozbiljniji i teži. Neki se ne mogu više ni otkloniti. Sve češće smo u ambulanti, odnosno kod automehaničara. I sve bi to bilo u redu da ja nisam počeo, od silne brige i za Njega i za sebe, sa automehaničarima, kada Njega vodim na liječenje, razgovarati kao sa liječnicima, a sa liječnicima, kada ja idem na popravak, kao sa automehaničarima.

Nekako sam se identificirao sa Njim i sve sam Njegove bolove osjećao kao svoje. A vidio sam da i On pati kada je meni loše. Postali smo, takoreći, jedno, tako da nam se već duže vrijeme obojici dješavaju čak i isti kvarovi i u isto vrijeme. Prvo sam, recimo, primjetio da loše vidimo noću.

– Druškane, nekako mi je loše osvijetljen put i bojim se da ne uletim u neku rupu na ovim našim raskopanim cestama. Daj vidi što bi to moglo biti sa mojim farovima. – rekao sam oftalmologici jer sam vidio da u ruci drži nekakve okaste automehaničarske ključeve.

Slatko se nasmijala, rekla mi je da sam vrlo duhovit čovjek, odmah me je pregledala i prepisala mi je dioptriju od plus tri za lijevi i plus četiri za desni far.

Ništa se, međutim, nije promijenilo, dapače, noću mi je put bio sve manje vidljiv i shvatio sam da su i Njemu oslabile oči.

– Gospodine liječniče, – rekao sam Mikiju autoelektričaru, – molim Vas, vidite kod ovog Mog što mu je sa očima. Nekako sve slabije vidi.

Miki, kojem je dotle faca bila smrknuta kao crno nebo pred oluju, jer nikako nije mogao namjestiti kod jednog pacijenta kapak na lijevom oku tako da može pravilno žmigati, na ove moje riječi, obraćajući mu se kao doktoru, vidno se oraspoložio i rekao mi veselo da ima baš za mene dobre polovne oči po dvostruko nižoj cijeni od novih.

I kada ih je ugradio ponovno smo, i ja i On, progledali.

Ovakvih manjih kvarova bilo je još, ali smo ih, kako sam već rekao, skupa brzo otklanjali i nastavljajli dalje naše izlaske i druženje.

Onda je jednog dana, prije godinu dana, On nasred puta počeo najednom kašljati, previjati se od bolova i na kraju je stao. Odveo sam Ga doktoru Đoki, automehaničaru i on je konstatirao da Mu se utroba napunila prljavštinom koju više ne može svariti.

– Pun je koječega, samo što kamenja nema! – rekao je liječnik Đoka, a ja sam taj dan navečer isto najednom malaksao, preblijedio i požutio. Strašno me je zaboljeo stomak, povratio sam kompletnu večeru i mislio da ću umrijeti.

U hitnoj su rekli da hitno moram odstraniti kamen u žučnoj kesi i tu sam noć već bio operiran.

Petnaestak dana smo, i ja i On, bolovali ali smo nakon toga polako počeli ponovno izlaziti.

Zatim smo nedavno, u istom mjesecu, zamijenili: On poluge zadnjeg trapa, a ja oba kuka, obojica pragove, zatim vadili slijepo crijevo i tako redom. A sve je to još nekako hodalo dok mi doktor Đoka nedavno na pregledu nije rekao.

– Nema se tu više što za čekati i što više za popraviti. Generalka!

On je sada još na generalnoj, ali kada sam ja onom internisti, jednom diletantu od automehaničara, rekao da i ja trebam generalku i da od tih silnih tableta koje mi je isprepisao i koje gutam tri puta na dan, nema više ništa, iznenađeno me je upitao kako to mislim.

– Pa vidi, doco, zamotavaš mi tu nešto na latinskom: hipertenzija, kongestivna insuficijencija, angina pektoris, a lijepo se vidi koji su mi svi dijelovi otkazali. Začepila su mi se sva crijevca za dovod goriva pa pumpa ne može doturiti dovoljno toga do karburatora i ovaj crkava, a kako to već dugo traje, motor mi je potpuno prolup’o. Nema se tu više što za čekati i što više za popraviti. Generalka!

Internista me je jedno vrijeme malo čudno gledao, a onda napustio ordinaciju i čuo sam da u susjednoj prostoriji sa nekim tiho razgovara preko telefona. Kada se vratio počeo je nešto pisati i već sam pomislio da je to uput za moju generalku, kada su se na vratima automehaničarske radnje pojavila dva gorostasa u bijelim mantilima, pograbila me kao vreću i odnijela izravno u servis.

Tu su konstatirali da sam težak slučaj nečega što do sada nisu imali, a kada sam im rekao da je kod mene u pitanju bregasta osovina, hladnjak, kvačilo, klipovi i još neki drugi važni dijelovi, te da su mi otišli i svi dihtunzi, više me ne puštaju iz tog njihovog automehaničarskog servisa…

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Na drvu života

HF

Nitko ne zna što Bunjevka znade!

hrvatski-fokus

“Želimo živjeti u Hrvatskoj”

HF

Hrvati Bunjevci bez hrvatskih obilježja

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više