Pregršt jako zanimljivih dogodovština

Knjiga Marije Zorić U bijegu

Misaona vodilja autorice Marije Zorić u njenom literarnom djelu „U bijegu“ je predočavanje kako istinskih događaja tako i unutarnjih previranja na jedan duboko iskreni, suptilni i svakom čitatelju pristupačan način. Akademičarka, majka, izbjeglica, a pored svega jedna sasvim jednostavna, srdačna i nasmijana žena iz možda upravo vašeg susjedstva, koja je uvijek spremna pomoći, doživljava snažan životni preokret i gubi tlo pod nogama. Rat sije smrt i ona bježi. Najdragocjenije, što je mogla sobom ponijeti su njezina dva prekrasna, mala sina, diploma u torbi i toplo srce u grudima. Srce, koje je slijedila i ljubav kojom je štitila svoje drage sinčiće. Knjiga nosi sobom pregršt jako zanimljivih dogodovština isprepletenih sa čisto ljudskim, osobnim razmišljanjima, priča puna uspona i padova, sa mnogo smijeha i zatomljenih suza, kao i muke koračanja kroz tunel života i konačno izlaska iz tog hladnog mraka na predivnu sunčevu svjetlost. Napisana sa mnogo ljubavi i psihološkog uranjanja u škrinju podsvjesti, ova knjiga je vrijedno i dinamično štivo za svakog čitaoca, koji je ne će moći ispustiti iz ruku, dok je ne pročita do kraja.

Autorica Marija Zorić, rođena 1961. godine i odrasla u slavonskoj ravnici, žitnici prelijepe Hrvatske, prva od  ukupno tri kćerke vrijednoga majstora stolara Stjepana i njegove hrabre, nesebične supruge Ane, domaćice. Svojim izraženim uspjesima u toku školovanja se izdvaja od većine mladih ljudi, završava gimnaziju u Brčkom i nakon studija diplomira na Prehrambeno Tehnološkom fakultetu u Osijeku. Posebnu ljubav posvećuje književnosti, čitanju i pisanju literarnih djela.

Knjigom „U bijegu“ predočava život i navike ljudi u prijeratno doba u Slavoniji i  piše o čarobnoj ljepoti njezinih zlatnih polja žita i rasnih konja, raskoši snježnobijelih rukotvorina i ponosu slavonskog bića. Svoje djetinjstvo provodi u Gunji, selu sa čak 11 različitih nacionalnosti i triju religija. Još u mladim danima je prisiljena da stupi u politički život bivše Jugoslavije i razmišlja o mogućnostima bijega iz tog miljea dvostrukog ljudskog lica tadašnje stvarnosti. Sa uspjehom u radu nije zagarantiran i uspjeh u privatnom životu, zar ne? Silom prilika ulazi u brak sa jednim Bošnjakom, živi u Bosni i rađa dva prekrasna sina. Rastrojena razlikama u mentalitetu, a ne toliko onih religiozne prirode, posvećuje se u potpunosti svojoj dragoj djeci i poklanja im svu svoju ljubav. Nacionalni naboji u zemlji rastu do stupnja usijanja i izbija građanski rat prvo u Hrvatskoj, pa onda u Bosni. 1992. godine napušta Bosnu i odlazi sa djecom u Hrvatsku, gdje ratni vihor svakim danom nemilice guta nedužne ljudske živote. U vrelini slavonskog ljeta u kolovozu napušta Slavoniju i bježi sa svojim sinčićima u Istru, u grad Rijeku. Odatle napušta Hrvatsku i odvodi djecu u bujici mnogobrojnih samih žena sa djecom sudbonosnim vlakom u Austriju. Nakon višemjesečnog boravka u kući predivnih ljudi u jednom selu, preseljava se sa djecom u Beč.

Nedugo zatim dolazi njezin bivši muž, nakon čega je nastala nemilosrdna borba za opstanak. Brak je njena nesreća, a djeca njena utjeha. Svim svojim silama obavlja sve svoje obiteljske zadatke, neumorno radi i dalje se obrazuje, uz to trpi velike zdravstvene tegobe, jake bolove i besane noći. Sa završetkom školovanja za programera, bračni život postaje nepodnošljiv, a zdravstveno stanje sve lošije, što je kulminiralo odlaskom u bolnicu godine 2000. Dugi, dugi put borbe za sebe je stajao pred njom. Sve ono što je prije činila, išlo je protiv nje. Stajala je odjednom tako prazna, beskonačna praznina je razdirala njeno biće. A uzročnik praznine je živio pored nje – taj čovjek, koji je tako malo mario za nju i djecu i bio tako sebičan. Nije išlo dalje – stajala je pred zidom besmislenosti i očaja. Iako je dva puta već pokušavala preskočiti prepreke i tog čovjeka odstraniti iz svog života, uspjela je to tek 2012. godine.  Konačno je postala ljudskim bićem sa pravom da ima i srce i dušu. Njezina dva, već uveliko odrasla sina su odobrila taj njezin korak za izlazak iz tame ljudskog bezobličja, beznačaja, poniženja i bezvrijednosti. Izašli su svi troje zajedno iz te tmine, držeći se čvrsto za ruke i okrenuli lica prema Suncu i životnoj radosti. Okupani sunčevom svjetlošću, sinovi rade marljivo, mnogo uče i poimaju istinske ljudske vrijednosti. A njihova majka, koja ih tako mnogo i nesebično voli, piše i dijeli svoja iskustva drugima kao plamen jedne baklje, zapaljene velikom ljubavlju i nadom za bolje sutra.(h.f.)