Ja ne kunem patnju – kob mi crnu
Ni kad svjetla daljine se gase,
Ni kada su pjesme same za se,
Ni kad ruke od umora trnu
Ja ne kunem patnju – kob mi crnu.
Čim se opet na brdašcu malom
Iz dimnjaka dim u nebo vine,
Radujem se snu mi preostalom
I sanjama što se javom čine.
Ponekad me bolna tuga shrva
Što ni zadnja, a nije ni prva
Ljubav koja Domovini hrli
I nadama slavi ju i – grli!
Tako teku tuđine mi sati,
Mrkle noći i ranjivi dani.
Čekam da mi zbilja snove vrati
A nijedan da mi srce rani.
Ni kad zbilja u njemoći trune,
I kad nema ni mira, ni rata,
Moja usna nikada ne kune.
Snom cjelivam zemlju od Hrvata!
