Začetnik hrvatske medicinske historiografije
Kako stojimo s narodnim zdravljem?, pita se u svom članku iz 1921. godine dr Lujo. Thaler. Thaler kaže da i mi želimo živjeti i napredovati, ući u kolo kulturnih naroda. Ističe da nema u Europi naroda koji bi pod tako ranim prilikama živio kao što naš narod. Pod naš narod on podrazumijeva nikad postojeći jugoslavenski narod.
“U nekoliko država, uz more, u gorama, u ravnici po gradovima, pod tri razne kulture i isto toliko nekulturnih sfera… pomislite razliku između Maćedonca i Gorenjskoga Slovenca, između Banaćana (Banat u Vojvodini) i Istrana, između Vranjanca (kraj u JZ Srbiji dosta srodan bugaromakedonskim dijalektima, op., T.T.) i Wasserkroata u Donjoj Austriji.”
U podacima koje dr. Thaler daje ne oslanja se na službene statistike koji često uopće nema ili su “pravljene”, već na izviješća pouzdanih liječnika. “Naš” narod pokazuje prema broju pučanstva veoma visok broj poroda posvuda.” Ističe da se svuda u Jugoslaviji rađa više djece nego u Parizu ili Londonu na 100 stanovnika. “Mortalitet je kod nas također velik. Kod nas ljudi, računajući ovamo i djecu, ne živu dugo.”
Ipak dr. Thaler zapaža pad broja poroda, kao i drugdje u Europi. Razloge traži dijelom u ratu, a dijelom u kulturi, hotimičnom sprječavanju prevelikoga broja poroda, tuberkulozi, sifilisu i kapavcu (vidjeti čl. Kolibaš).
Djeca da umiru od umjetne hrane (koja nemaju dojilju već piju razrijeđeno kravlje mlijeko), od kužnih dječjih bolesti: škrleta (šarlaha), ospica, difterije. “Ne ću nikad zaboraviti pogled na jedno groblje u hrvatskom jednom gorskom mjestu. U roku od dva mjeseca izrasla je u tom malom gorskom mjestu na groblju četrdesetak novih bijelih križeva: sve djeca (umrla) od škrleta! Koliko često nam donose matere polumrtvu djecu sa difterijom, koju sva naša nauka i sve naše nastojanje više ne može spasti, a pred dva tri dana mogli bi tu djecu lako vratiti zdravlju.”
” Sjegurno godišnje umire u svim južnoslavenskim krajevima 40.000 do 50.000 ljudi od sušice (ovaj broj mi se čini pretjeranim, op., T.T.). Znadete li što to znači? To znači da su ti ljudi živjeli zlo, da su gladovali, zlo stanovali, da su se preradili (iscrpili teškim radom). To znači da su barem isto toliko ljudi okužili. To znači da su iti ti ljudi bar pola godine bolovali, da su to vrijeme bili na teret i muku svojoj okolini. Sigurno bi moglo barem 10 – 20.000 njih ozdraviti, da ih se dosta rano dobije u liječenje! Ali ni druge bolesti nisu kod nas rijetke. Eto kako je pjegava pošalina (abdominalni tifus) poharala Srbiju…”
Pošaline, boginje, griže (dizenterija) koje u kulturnim zemljama tek po imenu znadu u nas vidimo svaki dan kaže dr. Thaler. Svaki peti čovjek ima što na crijevima ili želucu.
“U Bosni je bio sifilis skoro tako raširen kao u kakvom velegradu. U ratu raširile se te bolesti kao kuga po svim gradovima i po selima.” Sve mjere koje su se poduzimale protiv te stoglave hidre bile su bezuspješne. Dr. Thaler to tumači da bi vojnik morao živjeti u prisilnom celibatu, a isto tako i njegova žena. Alkohola nije se u nas nikad malo trošilo, što nije ni čudo kad kod nas rodi i šljiva i vinova loza veli dr. Thaler.
“Imao sam prilike vidjeti školske zadaće jednog razreda … zagrebačke pučke škole. Upravo me zapanjilo, kako se iz njih dalo dijagnosticirati pijana oca: nervoza i imbecilitet djece kazna je za grijeh roditelja. Uostalom gotovo 90 % zločina skrivi u Hrvatskoj pijanstvo (!?), a sjegurno 10 % svih ludila i 30% svih prosjaka!
Neznanje je našega naroda strašno. Ni broj analfabeta ne daje prave slike o silnom njegovom neznanju… Pred par sam godina na svoje oči vidio, kako su u Srijemu metali (stavljali) nekakove lutke pod sljeme od kuće, da ih štiti od kolere.
Koliko li je nesreće počinjeno time što mnogi drže da je najbolji lijek protiv bolesti očiju mokraća. Na ranu obično se meće kravlja balega… Rakija je “dobro” sredstvo za jačanje djece. (ipak doktore djeluje protiv virusa i bakterija, op., T.T.)
Kad zabole crijeva onda bježi po njima “glista” ili “živina.”
Ljudi ne vjeruju liječnicima i njegovim razlozima, već se utiču vračarama ili barbiru (barijaču) ili nadrilječniku.
“Naše su oblasti (vlasti) … mirno to sve gledale, kao da ne će iz folklorističkih razloga u tu idilu dirati, no to će se morati sve promijeniti. Ne znači kultura jedne zemlje to da ona ima lijepih palača ili dobrih pjesnika, niti univerza. Niti najveći učenjak sam za se ne čini kulturu jednoga naroda. Kultura naroda tek onda postoji kad je svaki član njegov u svojoj vanjštini i nutrini postao kulturan.”
“Nauka ne živi u prašnim bibliotekama nego u glavama ljudi, i zato je nužno da onamo dođe.(eh doktore, što sve živi u glavama ljudi, pa i učenjaka, op., T.T.)
Dr. Thaler preporuča kvalitetne škole, knjige, listove (novine). Naša inteligencija, osobito seoska : učitelj, svećenik, trgovac, liječnik idr morat će se svim žarom svoje ljubavi k narodu baciti na posao da ga prosvijetle.
Silan je to posao koji čeka svih nas, rad na zdravlju, veličini i procvatu naroda.
Dr. Thaler spominje i važnost osobnog primjera
Lujo Thaller, (Osijek, 2. XII. 1891 – Zagreb, 23. VI. 1949), hrvatski liječnik. Završivši 1914. studij medicine u Beču, djelovao je kao predstojnik plućnog (1919.-1921.), a potom internog odjela (1922.-1941.) u Bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Začetnik je hrvatske medicinske historiografije. Od 1927. do 1938. bio je honorarni nastavnik, a od 1943.-1945. redoviti profesor povijesti medicine na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Godine 1938. organizirao je XI. međunarodni kongres povijesti medicine u Zagrebu, Sarajevu i Dubrovniku. Kao gradski vijećnik u Zagrebu zauzimao se za rješavanje komunalnih i higijenskih problema grada. Djela: Povijest medicine u Hrvatskoj i Slavoniji od god. 1770. do 1850. (1928.), Od vrača i čarobnjaka do modernog liječnika (1938.). Pisao i o doprinosu islamske kulture medicini.
