Botterijevi slikoreljefi navode na pažljivije gledanje, na dulje razmišljanje i na neki način mogu biti odmorišta duša, prostori sabranosti
U dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću u utorak, 4. listopada 2022. otvorena je izložbe radova Duje Botterija pod nazivom „Iskapanje svjetla“, koja donosi dvanaest monokromnih slika (slikoreljefa) velikog i sedamdesetak slika malog formata nastalih u posljednje četiri godine.
Izložbu prati dvojezični katalog s predgovorom kustosice Mirele Vujević Duvnjak, poetskim tekstom Ive Šimata Banova o liku i djelu autora te Botterijevom kratkom izjavom o izložbi. Oblikovanje kataloga i pratećih tiskanih materijala potpisuje Viktor Popović. Na otvorenju izložbe s interpretacijom teksta Ive Šimata Banova nastupio je glumac Donat Zec.
„Botterijevi slikoreljefi navode na pažljivije gledanje, na dulje razmišljanje i na neki način mogu biti odmorišta duša, prostori sabranosti. Važan alat za njihovo promatranje su i nazivi Nadohvat neizrecivog, Blagi pomorci, Pronalazak svjetla, Iznad pojavnog, Primaknutost Prostor tišine, Davno sjećanje, Onkraj, Iskapanje svjetla, Neprolazna misao. Kad promatramo ove radove, osim slikarskih tonskih i svjetlosnih tu su i značajke fine, suptilne reljefnosti, koja nastaje kiparskim postupkom oduzimanja materijala to jest struganjem prethodno nanesenih slojeva voska. Botterijevi slikoreljefi odražavaju karakterističan stil monokromatske reduktivne apstraktne tendencije slikarstva, nastale poslije Drugog svjetskog rata, ali obogaćeni su unutrašnjim prostorima finom reljefnošću i razigrani grafizmom oslobođenim semantičkim čitanja. Otvorena labilna geometrija pravokutnika metafora je vrata, koja učvršćuje, naglašava i dinamizira prostor slike. Te kompozicijske inačice u službi su svjetlosti koja isijava u prostor, ali istodobno vodi i u unutrašnje prostore slike gdje se sabire bogatstvo nijansi plavih i tirkiznih pigmenata rastopljenih u vosku“, kazala je kustosica Vujević Duvnjak otvarajući izložbu.
Slikoreljefi su izrađeni u staroj tehnici enkaustike, na drvenoj ploči pigmentima u pčelinjem vosku, stvarajući slike čudesna svjetla i unutrašnjih prostora. To je tehnika koja, izvanredno čuva postojanost i svježinu pigmenta. Njihova postojanost, svježina, magičnost i kako Duje Botteri kaže ambicija da budu bezvremenski dali su važan poticaj njegovu stvaralaštvu. Stružući, prethodno kistom nanesene pa uglačane slojeve najprije bijelog pa obojenog voska, umjetnik traži svjetlo koje ga poziva iz unutrašnjih prostora slike. Uporaba jedne boje omogućila mu je iznalaženje novih oblika i novih slikarskih mogućnosti preko kiparskog pristupa slici. Kiparskim postupcima više nego slikarskim Botteri ugrađuje u sliku dio identiteta svoga tijela. Grebanjem utiskuje putanje, iskapa slojeve voska koji definiraju prostornu strukturu, tražeći prave odnose luminoznosti, postupno otkriva skrivenu sliku. Pokreti ritmičkog struganja voštanih layera transportiraju se u svojevrsnu introspekciju, ugađajući se prema sveprisutnom procesu neprekinute kreacije do konačnog očitovanja tonski razrađene slike. Originalnost je i jedna od zanimljivosti Botterijeve tehnike da kiparskim načinom, oduzimanjem materijala, primjerice kao pri izradi reljefa, dobiva izrazito slikarske tonske kvalitete i rafiniranu svjetlost, očitujući svoj kiparski i slikarski identitet.
Iako proizlaze iz samotišta, iz intimnih čežnja i duhovnih traženja, Botterijeve slike ne vode gledatelja u prostore nedefiniranosti i tjeskobe, nego u vizualnu ugodu i odmorišta duše. Jednostavnost i kombinatorika labilne, otvorene geometrije pravokutnika, koji je metafora vrata ili prolaza, sidri, naglašava i dinamizira prostor slike. Kompozicijske inačice tih jednostavnih elemenata u službi su svjetlosti koja difuzno treperi, prodirući u prostor gledatelja, ali i navodeći ga u prostore izvora svjetla duboko u tijelu slike, ne stvarajući pritom natruhe napetosti, nego percepcijsko poniranje, sabranost i mir. Osim luminoznosti, tonskih vrijednosti, skladnih kompozicijskih rješenja prostornih odnosa, s izraženim ili zamućenim vertikalama i horizontalama na nekima od slika, važna je sastavnica i razigrani grafizam oslobođen semantičkih čitanja sjedinjen s umjetnikovim apstraktnim imaginarijem.
U umjetničkoj namjeri ovog autora koji je u volji za formom, u predanju, traženju svjetla i sukreciji čitamo paralelu s drevnim ikonopisom. U modificiranom tehničkom postupku vidimo inventivnost i individualizam u duhu postmodernizma a u jedinstvenoj procesualnosti, koja je za njega poput objave, sadržano je jedno i drugo, tradicija i suvremenost.
Likovna promišljenost i iskustva metafizičkih tema, utvrđivanje ideja, razvijanje i usavršavanje jedinstvene i nimalo jednostavne tehnike izvedbe činjenice su koje govore o snazi i autentičnosti umjetnika čija djela oduševljavaju duše, ushićuju ih i zahvaćaju gotovo svekolike otuđenosti, nepovjerenja, nestabilnosti, svijeta spektakla, banalnosti i površnosti, nudi vizualnu ugodu koja osvaja i aktivira dublje slojeve nutrine senzibilnog recipijenta, daje osjećaj počinka, stabilnosti, sigurnosti i nade, potiču promišljanja o mogućnostima i slobodi izborra, promjeni vlastitog srca (Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (Mt 6,21)), pridonoseći izgradnji kulture mira, prijanjanja dobru i pravednosti koja spašava. (Iz predgovora kataloga, Mirela Vujević Duvnjak)
Tijekom trajanja izložbe umjetnik će raditi na tri nedovršene slike integrirane u postavu. Provest će se i happening dolaska umjetnika u dogovoreno vrijeme iz Splita brodom preko Kaštelanskog zaljeva na južna ‘morska vrata’ kaštela Vitturi naglašavajući koncepcijsku poveznicu s izloženim radovima.
„Želja mi je u kuću (kaštel) ući s mora. Doploviti u „atelijer“, uspeti se na gornji kat, u sobu, u dvoranu ispunjenu mojim slikama. Ovaj prostor na mjesec dana postaje moje boravište. Moću ću raditi uz prozor okrenut prema pučini. Većina slika dovršena je u posljednje tri godine. Najveću sliku na izložbi, sliku z koju mogu „ući“, dovršit ću ovom dvorcu. Plovit ću i odnijeti u sebi poticaje beskrajnog neba i širokog mora. Odabrao sam drevnu, zahtjevnu tehniku enkaustike da bi moja misao bila na kušnji. Predan rad veže me, utiskujem se tako u djelo. Želim memorirati u prostoru slike svoj prostor, svoje more i svoje nebo, najdublje osjećaje. Želim utvrditi u tišini ove slike nadu da će jednom zavladati vječni mir koji ovim prostorom dotičem. Želim iskopati svjetlo! Ulazim i izlazim, donosim i iznosim, tražim, nalazim! Ponekad je molitva kao pomicanje granica u ratu. Poput odlaska na noćno ribarenje. Potrebno je ustrajati, držati tunju dok se oči sklapaju. Svakim novim danom malim pomacima ostvarivati slobodu. Tražim zrak čist, prostor tišine, dubinu duha. Čekam milosni trenutak. Morska vrata! Vode u izbavljanje, slobodi. Kroz njih je planiran bijeg. Vrata spasa za ljude sakupljene u nevolji, unutar zidina kaštila. Ulazak u bord, moja plovidba je beskrajna! More i nebo! Iskapam svjetlo, bježim na pučinu!“, kazao je Duje Botteri o izložbi.
Duje Botteri rodio se u Splitu 26. ožujka 1985. godine. Nakon završenog školovanja na Školi likovnih umjetnosti upisuje Kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je 2008. godine i diplomirao. Tom prigodom njegov mentor prof. Kuzma Kovačić otvorio mu je izložbu naziva: Pustinjaštvo u kamenu. Posebno snažno usmjerenje i identitet njegovu umjetničkom radu dali su radovi kroz koje je naslutio nove prostore duha: ‘Kuća – molitva’, 2005. kamen,’Pjesma stvorenja’, 2007. drvo, ‘Pustinjakova kuća’, 2008. kamen, ‘Ulaz’, 2009. crtež na papiru, ‘Milost’, 2014. Enkaustika na platnu, ‘Oporuka starog pustinjaka’, 2015. akrilik na medijapanu, ‘Istraživanje skrivenog prostora’, 2018. enkaustika na drvu ,’Iskanje’, 2019. Enkaustika na drvu, ‘Temelj’, 2020. enkaustika na drvu (plitki reljef). Umjetničkim radom u tišini atelijera posvećuje se traženju svjetla, oblikujući umjetnički izričaj radom u različitim kiparskim i slikarskim tehnikama. Djela mu se nalaze u privatnim zbirkama u Hrvatskoj i diljem svijeta.
Izložba ostaje otvorena do 11. studenog 2022. godine.
