Radio je na popularizaciji hrvatske povijesti umjetnosti u inozemstvu
U Palači Milesi u Splitu u okviru manifestacije Knjiga Mediterana, 28. i 29. rujna 2022. godine, održao se međunarodni znanstveni skup „Kruno Prijatelj – o stogodišnjici rođenja“ popraćen izložbom „Kruno Prijatelj – četvrt stoljeća poslije“ koja kroz rukopise, fotografije, dokumente, knjige i umjetnička djela osvjetljava život i djelovanje velikoga znanstvenika, te ocrtava njegov duhovni i intelektualni profil.
Kruno Prijatelj tijekom dugogodišnje plodne znanstvene karijere radio je na popularizaciji hrvatske povijesti umjetnosti u inozemstvu, sudjelovao je na brojnim međunarodnim skupovima, u kojima je izlagao o vrhunskim umjetničkim ostvarenjima koja pripadaju hrvatskoj umjetničkoj baštini. Nije stoga čudo da su se na skup odazvala 42 sudionika, od kojih su se neki iz inozemstva uključili video vezom.
Kruno Prijatelj rođen je u Splitu 1. srpnja 1922. godine u najljepšoj splitskoj baroknoj građevini, u palači Milesi, u kojoj je tada stanovao njegov djed po majci Vicko Tacconi, dugogodišnji ugledni direktor splitske bolnice. Otac Ivan Prijatelj (1881. – 1951.) bijaše srednjoškolski profesor matematike i fizike u Zadru i Splitu. U takvom obiteljskom ambijentu brzo je zaiskrilo zanimanje mladića za humanističke discipline, kojima će duhovno gradivo biti s jedne strane hrvatsko rodoljublje, kao i druge talijanske kulture prvih desetljeća stoljeća. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata prekida pohađanje redovite studije povijesti umjetnosti i klasične arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje to daje Artur Schneider (1879. – 1946.). Odlazi dvije godine u Rim gdje mu među ostalima predaje Pietro Toesca, patrijarh suvremene talijanske povijesti umjetnosti. Tada Prijatelj odlučuje što će i kako dalje raditi. Zapazivši da dotadašnji pregledi povijesti umjetnosti u Dalmaciji najčešće završavaju razdobljem renesanse, a da je umjetnost nakon XVII. stoljeća posvećen obično tek pokoji, Prijatelj je možda i usuprot svojim stvarnim afinitetima odlučio osvijetliti to zanemareno razdoblje domaće umjetnosti, pa je već 1947. godine doktorirao s „Barokom u Splitu“. Od 1944. do 1950. bio je kustos Abramićeva pa Rendićeva Arheološkog muzeja u Splitu. Potom s nepunih 28 godina nasljeđuje Paraća koji je otišao na Likovnu akademiju u Zagreb, na mjesto ravnatelja Galerije umjetnina; u malo manje od tri desetljeća uspjet će ostvariti niz od oko 150 izložbi, uz značajne retrospektive Vidovića, Tartaglije, Joba, Plančića, Deškovića.
Kontinuirano znanstveno i prijateljski kontaktira s G. Fioccomom, A. Chastelom, B. Dorivalom, J. Bialostockim, osobito R. Pallucchinijem i T. Pignattijem. Njegov znanstveni kurikulum najbolje se odčitava kroz guste bibliografske jedinice. U isto vrijeme predaje se na sveučilištima u Parizu, Bologni, Trstu, Urbinu, Perugiji, sudjeluje na brojnim domaćim i međunarodnim kongresima i simpozijima diljem Europe. Istodobno radi na više razboja: od 1972. godine honorarni je redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predavač na Postdiplomskom studiju Sveučilišta u Zagrebu – u Dubrovniku i Postdiplomskog studija Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu – u Splitu, a od 1979. – 1991. godine redovni je profesor splitskog odjela Filozofskog fakutleta u Zadru. Za svoj neumorni rad kojim je unaprijedio cjelokupnu hrvatsku povijest umjetnosti, integrirajući je u europsku, popularizirajući je u širokoj domaćoj kulturnoj javnosti, profesor Prijatelj dobio je niz priznanja u nas i u svijetu. Za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1968. godine. Član je Accademia di belle arti u Veneciji od 1966., Istituto veneto di scienze, lettere e arti u Veneciji od 1986., Ateneo veneto u Veneciji od 1986., Accademia Marchigiana di scienze, lettere e arti u Anconiju od 1990. godine, itd. . Za svoj znanstveni rad dobio je Nagradu Matice hrvatske 1956., Godišnju nagradu grada Splita 1964., Nagradu „Božidar Adžija“ 1967., Nagradu grada Splita za životno djelo 1981., Republičku nagradu za životno djelo 1984., Nagradu „Don Frane Bulić“ lista Slobodna Dalmacija za životno djelo 1991., Zlatni grb grada Splita 1993. godine. U Dalmaciji je dugo bio usamljen u svojoj gotovo ortodoksnoj formalno-kritičkoj metodi analize umjetničkih djela. Ime mu se najčešće vezuje uz pojam klasičnog Connoisseurshipa i gotovo bezgrešnu operativnost atributivne metode.
Čitajući brojne stranice bibliografije radova profesora Prijatelja, s iznenađenjem se prisjećamo koliko je mlada disciplina naše povijesti umjetnosti: danas je nemoguće zamisliti ‘nevinost’ čitavih razdoblja povijesti umjetnosti na hrvatskoj obali bez njegovih pojedinačnih otkrića i interpretacija, te bez sintetskih pregleda njihova razvoja. Dalmatinski barok i Ottocento spominjani su do Prijateljevih radova samo usput, kao da je nakon renesanse na ovim stranama zavladao muk umjetnosti sve do naših dana: putovnicu u barok i umjetnost XIX. stoljeća u Dalmaciji providjeli su nam tek njegovi radovi. S druge strane, sintetičkim djelima o ‘dalmatinskoj slikarskoj školi XIV.–XVI. st.’ i nizom monografije – među kojima se osobito ističe njegova rekonstrukcija opusa Blaža Jurjeva Trogiranina, problemske obrade takozvanih Schiavona,
Značajna tema koju je obradio, stil pisanja i širina njegovih intelektualnih odnosa otvorili su noviju hrvatsku povijest umjetnosti širim akademskim krugovima. Njegovo djelo postalo je zato mjera, čak i sinonim za određeni tip nacionalne povijesti umjetnosti. (voditelj skupa povjesničar umjetnosti dr. sci. Joško Belamarić)
Organizatori skupa su: Književni krug Split, Institut za povijest umjetnosti, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, i Galerija umjetnina Split, a održava se pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
