Za njega su ponajviše krivi roditelji koji svoju djecu napasnike ne odgajaju u obitelji
Svaki dan u nekoj školi, kraj škole, na ulici, u prolazu neko dijete bude napadnuto od drugog djeteta ili djece. Ti napadi i maltretiranja mogu biti psihički i fizički. Ne znam, imali toga više nego prije, ili se danas o tome više govori i skreće pažnja javnosti na tu pojavu u našem društvu. Multidisciplinarna istraživanja to mogu otkriti i dokazati. Bilo kako bilo ta pojava postaje zabrinjavajuća, pogotovo kad su to fizički napadi, čije posljedice su vidljive. Ništa manje bolne nisu niti posljedice psihičkog nasilja. Neka djeca to godinama trpe. Zbog toga ne vole ići u školu, zanemaruju učenje, povlače se u sebe, ne žele u društvo vršnjaka, razbolijevaju se, postaju nesigurni, nemaju samopouzdanja, ne razvijaju se i ne rastu onako kako bi trebali, da tog nasilja nad njima nema. Poneki učenici ugroženi nasiljem vršnjaka sami sebe krive za to. Misle da nisu dovoljno dobri, lijepi, pametni i da i ne zaslužuju drugo, nego da im se vršnjaci rugaju i maltretiraju ih. Na to su navikli još od vrtića. Bili su nešto i po nečemu drugačiji od drugih, te su ih ti drugi počeli maltretirati, na bilo koji način, bilo da im se izruguju ili da ih odbacuju. O tome bi trebao voditi računa svaki roditelj, odgojitelj, učitelj i profesor. Čim vidi da je neko dijete maltretirano od vršnjaka na bilo koji način, trebao bi se pronaći uzrok toga, te ga pokušati umanjiti ili otkloniti.
U svojoj nastavničkoj praksi susretala sam se sa raznim i različitim načinima vršnjačkog nasilja. Kad god sam to otkrila, nastojala sam pronaći neke pedagoške metode, kojima ću to spriječiti. Razgovor i suradnja s roditeljima je tu jako važna i bitna., kako s onima čija su djeca maltretirana, tako i s onima koji maltretiraju. Roditelji su mi ponekad otkrili takve situacije. Imala sam jednu odličnu učenicu koja više nije htjela ići u školu. Naime, s njom nitko nije htio sjediti u klupi, niti se družiti. Ja to nisam znala. Morala sam ih nadmudriti u toj “igri” predložila sam im da na Satu razredne zajednice izvlače na papiriću iz šešira izvlače ime onoga s kim će idući tjedan (dva) sjediti u klupi. Tako je bilo i za maturalac. Do tada smo se već toliko uigrali da nam je ta igra bila vrlo zabavna.
Neki puta su i roditelji svjesno ili nesvjesno krivi za vršnjačko nasilje. Ti i takvi misle kako su oni i njihova djeca iznad drugih, po bilo čemu, posebice po materijalnom stanju. Marka tenisica ili odjeće je mjerilo po kojem se djeca druže i vrednuju. Stan, auto ili profesija roditelja su isto tako nekima mjerilo za druženje njihove djece. Svi oni koji nemaju to što oni imaju manje vrijede i mete su za iživljavanje.
Poznato je kako djeca još u vrtiću Lidlićima zovu one koji nemaju markiranu odjeću. “Baka ja neću te hlače, na kojima ništa ne piše”, rekao mi je jednom jedan od unuka, kad sam ga oblačila za vrtić. Budu me zvali lidlić. Čula sam za takve slučajeve i u školi. Roditelji slabijeg imućnog stanja kupuju djeci markiranu odjeću (na rate) kako se oni bogati ili bogatiji ne bi njihovoj djeci izrugivali. To je žalosno i pomalo opasno. Danas su u neku ruku lidlići, oni koji nemaju doktorat. Visoke akademske titule su mjerilo za status i položaj u društvu, kako roditelja, tako i djece. Netko se pametno sjetio da više u imeniku učenika nema zanimanje roditelja. To je isto bio izvor za određene podjele, izrugivanje i maltretiranje, odnosno vršnjačko nasilje. Neka djeca su se sramila zanimanja svojih roditelja. Po nekima je neprimjereno da dijete spremačice s djetetom doktorice dijeli školsku klupu. To su određene predrasude, koje još uvijek u našem društvu postoje, naročito u manjim sredinama.
Na izazivaju vršnjačko nasilje samo oni slabijeg imovinskog stanja i socijalnog statusa, to ponekad čini i djeca bogataša, ukoliko idu u “običnu” redovnu školu. Takvi izazivaju jal i bijes onih koji nemaju.
Mogla bih još puno primjera navesti i puno toga opisati. Iz svega proizlazi da smo deficitarni u odgoju, naročito u građanskom odgoju. Djetetu nije dovoljno dati jesti, piti, odjenuti ga, dati mu sobu, radni stol, krevet. Djetetom se treba baviti od malih nogu i učiti ga što je dobro, a što nije dobro, pro tom se vodeći onom biblijskom „Ne čini drugima, ono što ne bi htio da drugi učine tebi.” Nije to lako niti jednostavno. To se ne može kupiti, niti delegirati. To moraju učiniti roditelji, odgajatelji i nastavnici. Njihov sukladan rad i djelovanje uroditi će plodom.
Različitosti bi nas trebale spajati, a ne razdvajati, svađati, dijeliti i unesrećivati. Svi smo mi po mnogo čemu različiti. Ne bi bilo dobro da nije tako. Kad je neki mali dječak sladak i sliči na djevojčicu to pobuđuje u njegovih vršnjaka motiv za izrugivanje. Kad se dječak igra s lutkama, tu su već neke druge asocijacije i motivi, za neki oblik nasilja. Kad se djevojčica igra s autićima, igra nogomet, ima nešto grublji glas, odmah se diže alarm pobune, u onih “normalnih”. Djeca se ne rađaju s tim poimanjem drugoga i drugačijega. Oni to vide u starijih od kojih uče, onako uz put.
Poznato je da se najbolje odgaja osobnim primjerom. Toga nekad nismo svjesni i pred djecom radimo ono što se inače ne smije i nije dobro. Nije dobro semafor prelaziti na crveno, ni kad je cesta prazna, naročito ako držiš dijete za ruku.
Kad se jednom steknu loše navike teško se toga odviknuti. U svakom životnom razdoblju usvajaju se trajne navike, koje postaju karakter i crte ličnosti.
Sjećam se kako se moja najstarija kći rasplakala kad joj ja nisam bila potpora protiv njenog učitelja koji je rekao, nakon pročitanog nekog štiva u čitanki, kako nije prijatelj onaj tko ti daje prepisati domaću zadaću. Puno mi je truda i dovijanja trebalo da joj objasnim kako je bolje nekome pokazati i pomoći da sam napiše svoju, nego da prepiše tuđu domaću zadaću. Sve u svoje vrijeme. Sve se može kad se hoće i kad se ima odgovornosti.
Za svako vršnjačko nasilje postoje razlozi, na obje strane. Zašto je napadnut baš taj i taj učenik imenom i prezimenom. Zašto ga je napao taj i taj. Zašto nemoćnog malog dječaka tuče i zlostavlja grupa starijih učenika. Koji je povod tome? Zašto su napali baš njega? Je li to onako uz put ili je planirano? Što se krije iza svega? Sve to bi trebalo do u tančine istražiti, a ne održati nekoliko tematskih predavanja stručnjaka o nenasilju u školama i u školu staviti tablu kako je to institucija sa nultom tolerancijom na nasilje.
Roditelji snose odgovornost za “zločine” svoje maloljetne djece. Roditelji snose odgovornost za neodgovorno roditeljstvo. Nije lako biti roditelj. Danas mnogi mladi partneri ne žele biti roditelji. Oni uživaju u svojoj slobodi i komociji. To nije dobro za demografiju, ali je bolje od neodgovornog roditeljstva, u društvu koje se dovoljno na bavi problemima zanemarivane i ostavljane djece.
Poznavala sam jednog dječaka koji je trenirao u Dinamu. Bio je jako dobar i perspektivan golman. Na treninge i utakmice je dolazio tramvajem. Bio je sin samohrane majke koja se silno trudila svom sinu omogućiti ono što želi. Drugi dječaci su se u Mercedesima i BMW dovozili na treninge. Neke su dovozili očevi vozači u službenim autima. Njemu su se rugali, marginalizirali su ga i ismijavali, tako dugo dok ga nisu otjerali. Umjesto da uživa u toj svojoj slobodnoj aktivnosti, u klubu koji voli, on je poslije svakog treninga plakao. Pitate se kako je tu dospio. “Ulovio” ga skaut na kvartovskim utakmicama. Znači imao je predispozicije za golmana u velikom klubu.
Međutim, bilo je važnije čiji je, od kuda je, tko stoji iza njega, kakve tenisice nosi, u kakvom autu se vozi… Danas bi možda bio jedan od golmana reprezentacije. Vršnjačko nasilje (psihičko) ga je otjeralo iz kluba. Koliko ima takvih slučajeva, u svim područjima i segmentima, u svakom uzrastu? Koga briga? Važno je da u Saboru postoje žetončići.
