Događanje naroda i mitinzi za Veliku Srbiju
(Priča tiskana u knjizi „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Na miting se išlo organizirano, autobus za radnike poduzeća bio je parkiran ispred upravne zgrade Nacionalnog parka, u središtu Srijemske Kamenice. Od Marka su zatražili da ispiše veliku parolu ZA JEDINSTVENU SRBIJU!
– Ako hoćete da vam ja pišem političke parole, to može biti eventuelno ,,Za jedinstvenu Jugoslaviju” – rekao je Marko odlučno.
Žurilo im se, nisu smjeli riskirati da netko drugi ružno našvrlja „ … jedinstvenu Srbiju“, a znali su da Marko neće svoje poreći te nisu imali kud.
Lijepim i velikim crvenim slovima, na bijelome platnu, Marko je napisao „Za jedinstvenu Jugoslaviju“. A i ta je parola značila prozirnu laž. Rušila se autonomija Vojvodine, što upravo znači da se rušila i Jugoslavija. O nekakvome jedinstvu nije moglo biti govora. Milošević je htio staviti šapu na Jugoslaviju, a ukidanje autonomije Vojvodini bio mu je jedan od prvih važnih koraka. Sve je bilo izrežirano da se „dogodi narod“ koji će „spontano praviti veličanstvene mitinge sa zahtjevima za jedinstvo Srbije i obvezu srpskoga naroda da sačuva Jugoslaviju, od koje se žele, prije svih, odcijepiti Slovenija i Hrvatska!“
Prethodna dva mitinga u Novom Sadu, a koje je predvodio šetajući kolovođa Miroslav Šolević s Kosova, nisu uspjela. Pokrajinska je vlada tomu odoljela i sada je na redu novi i konačni obračun s ,,autonomašima”. Nesolidariziranje s „napaćenim srpskim narodom na Kosovu“ bila je neoprostiva grješka autonomaša, a njihovo iskapčanje struje i ozvučenja prethodnim mitingašima bio je dobar povod za traženje ostavke kompletnoga ,,izdajničkog vojvođanskog rukovodstva”.
Da stvar krene ,,iz naroda” čekao se samo pogodni trenutak. Kada je vojvođansko partijsko rukovodstvo zatražilo političku odgovornost sekretara Opštinskog komiteta u Bačkoj Palanci Mihalja Kertesa i predsjednika Skupštine opštine u istome gradu, Radovana Pankova, jer su organizirali prvi veći, i to ,,uspješni” miting podrške Slobodanu Miloševiću u Vojvodini, dat je mig da se cijela Srbija nađe u Novom Sadu.
U srijedu, 5. listopada 1988. godine, u prijepodnevnim satima, od svih privrednih kolektiva je traženo da se priključe radnicima iz Bačke Palanke, a koji su već na putu za Novi Sad, gdje će zatražiti smjenu vojvođanske vlade. A da je sve bilo ranije pripremljeno, vidjelo se po tome što su u Novi Sad, sa svih strana, od ranih prijepodnevnih sati, dolazili autobusi puni mitingaša. Tako su Valjevčani stigli u Novi Sad prije Bačkopalančana, a da bi to bilo moguće Bačkopalančani su za Novi Sad krenuli pješice!
Iz autobusa su se iskrcavale osobe kakve Novi Sad dotad nije vidio. S njihovih se lica mogla već na prvi pogled čitati odlučnost na obračun s autonomašima, koji „mrze Srbiju i žele Vojvodinu odvojiti od nje”. Ako treba i ubijati te izrode srpskoga naroda, samo neka Milošević kaže i učinit će oni to, odmah tu, na ulicama Novog Sada. O Mađarima, Hrvatima i ostalim „fašistima” da se i ne govori.
Sa svim obilježjima četničkog pokreta iz zadnjeg svjetskog rata, jedino što nisu bili naoružani, ali i to je bilo diskutabilno jer su mnogi imali skrivene noževe i pištolje, s transparentima, parolama i zastavama preko kojih se očitovao najteži srpski nacionalizam i primitivizam, uz urlanje kroz novosadske ulice, slijevala se opasna masa zaluđenih plitkoumnika koja je svakim korakom rasla i dobivala sve više na tenziji. Na platou ispred SPENS-a, to jest velikog Sportskog i poslovnog centra ,,Vojvodina”, stvarala se sve veća i veća gomila razjarene mase koja je iščekivala da se pojave govornici. Tražilo se da dođe njihov idol Slobodan Milošević.
A od Bačke Palanke, stotinjak sličnih sebi vodio je pješice, asfaltnom cestom k Novom Sadu, već spomenuti referent za općenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu u Vodovodnom komunalnom poduzeću u Bačkoj Palanci i općinski partijski sekretar Mihalj Kertes. Taj Mađar, liječeni alkoholičar, ne baš zavidnoga mentalnog sklopa, poslušnik, dovoljno ponizan da izvrši svaki, pa i kriminalni nalog svojih pretpostavljenih, bio je spreman na sve. Uz ostalo, izjavio je: ,,Za Miloševića ću poći i u šumu, u hajduke, i dok u meni ima mađarske krvi borit ću se za njega, Srbina!”
Uz pozdrave i mahanje s prozora stanara koji su te stanove dobili ,,po zasluzi”, došavši u Novi Sad iz kojekakvih vukojebina, jer Novosađani starosjeditelji nisu u tome sudjelovali, kolona Mihalja Kertesa se približavala trgu ispred SPENS-a.
Koloni Kertesovih mitingaša, još na periferiji Bačke Palanke, pridružili su se istomišljenici iz radnih organizacija „Sintelon”, „Dunavprevoz” i Metalne industrije „Majevica”, u Čelarevu iz Tekstilnog kombinata „Dunav”, a na Futoškome putu u Novom Sadu iz „Jugoalata” i „Jugodenta”, te iz „Novkabela” i „Naftagasa”, kao iz Gradskog saobraćajnog, pa se ispred SPENS-a, uz druge sudionike i znatiželjnike, oko pola dva poslijepodne, skupilo više desetina tisuća ljudi. Mediji, već posve naklonjeni Miloševiću, jer su učinjene čistke u njima, obavještavali su sutradan da je na „veličanstvenom” mitingu u Novom Sadu bilo oko šezdeset tisuća sudionika, što znači da bi se ta brojka mogla u najmanju ruku prepoloviti.
Kakvo je ludilo vladalo na ovim prostorima u tim vremenima vidi se iz pisanja novosadskoga „Dnevnika” na godišnjicu mitinga, kada su svi rukovoditelji u njemu bili Miloševićevi ljudi, a ovaj u zenitu svoje slave, gdje se kaže da je na mitingu u Novom Sadu prethodne godine bilo prisutno dvjesto tisuća ljudi!
